Hrvatska elektroprivreda nedavno se na sva zvona pohvalila uspješnom otplatom dospjelih obveznica, izdanih prije sedam godina, u vrijednosti 550 milijardi američkih dolara. "Ovime dajemo snažan pozitivan signal investicijskoj javnosti", poručeno je tad iz ove državne firme koja inače predstavlja raritetno pouzdano ekonomsko sidro Vlade RH. Ipak, ni za takva moćna sidrišta nije uputno zakačiti bilo što. Naročito kad prijeti nešto poput epohalne oluje svih oluja, inflacija i recesija i stagflacija i depresija, ili kako se već ne zovu sva ta realna strašila u nacionalnoj te globalnoj ekonomiji.
Oslanjajući se na monopolistički siguran prihod HEP-a, vlada je tako proljetos na nj prebacila glavninu tereta ove krize. Propisano je da će građani tj. kućanstva i dalje plaćati razmjerno jeftinu struju, bez obzira na rast cijena energenata na međunarodnom tržištu, a takav aranžman koštat će ovo poduzeće ukupno 5,9 milijardi kuna. I sve u redu, pokrenut je novi režim poslovanja, pa je zatim došlo toplije razdoblje godine uz manju potrošnju energije, i opet veoma uspješna turistička sezona, da bismo lagano zaboravili na HEP. Barem dok nije stigao polugodišnji izvještaj o njegovu poslovanju.
Ni tad se nije bogzna tko pretjerano uznemirio, mada je ispalo da nam elektroprivreda već bilježi 1,1 milijardu kuna minusa. No jedan ekonomist, Neven Vidaković, a znamo ga u Novostima odranije, prihvatio se malo podrobnije analize stanja i o tome snimio jedan video. Objavljen je na YouTubeu prije mjesec i pol dana, može ga se naći pod: "HEP – može li potencijalna (ne)likvidnost dovesti do još većih problema?" Vidaković je trgovac na burzi i publicist, te je predavao financije na više poslovnih škola u Zagrebu, a ovdje ćemo predstaviti njegovu prezentaciju, da ne morate sami, ili da baš to poželite.
Započinje tumačenjem da u poslovanju postoje likvidonosne i nelikvidonosne transakcije, pa nema veze što HEP ima temeljnu imovinu u vrijednosti 20 i kusur milijardi kuna. Reklo bi se da, ukoliko želi redovno poslovati, mora imati značajan protok živog novca, naročito kad ga se optereti s onih 5,9 milijardi duga unaprijed. Taj planirani trošak je upravo likvidonosan, i "netko ga mora platiti", strpljivo obrazlaže Vidaković, pa dodaje da likvidnost u polugodišnjem izvještaju naoko izgleda dobro. "Izgleda fascinantno", pojačava nadalje dojam, jer ispada da je HEP usred krize povećao zalihe za 1,6 milijardi.
No već iza prvog ugla čuči neugodno iznenađenje, bacimo li pogled na dugoročne obaveze, gdje stoji da su povećane za tri milijarde. "Ups", izustit će Vidaković, i sve nakon toga više podsjeća na johnoliverovski satirički rollercoaster iliti vlak smrti, s vrištanjem i povraćanjem, ali samo zamišljeno, dok naš prezenter sve to izvodi basterkitonovski pribrano. HEP se naime već morao zadužiti da održi likvidnost, i u međuvremenu su mu obaveze prema dobavljačima narasle za 300 milijuna kuna. Nije mnogo, ali "nelikvidnost u HEP-u je već postala problem", s tim da je, evo, neki dan uzeo nove kredite od 1,8 milijardi.
Račun dobiti i gubitka u izvještaju otkriva za dotični period 9,9 milijardi prihoda i 11,4 milijardi troška, što znači da javna elektroprivreda već posluje po neodrživom modelu. Kupuje po 11,4, a prodaje po 9,9 i uvaljuje se u sve veću rupu. Novac iz poslovnih aktivnosti iskazan je neznatnom svotom od 19 milijuna kuna – koliko novca uđe, toliko izađe, što ukazuje na problem s likvidnošću. Novčani tok od investicija je minus 1,4 milijarde, jer HEP nema sredstava iz poslovanja da obnavlja postojeću djelatnost. Tok financijske aktivnosti s vrijednošću tri milijarde pokazuje, avaj, da bez zaduživanja dalje ne ide.
Ta tri toka zajedno kao ukupna količina novčanih ekvivalenata otkrivaju nam da HEP već u prvom polugodištu ove godine radi s 1,5 milijardom čistog gubitka likvidnosti, a sezona kriznih mjera još nije pravo ni otpočela. Dobro, shvaćamo polako da i suhoparna matematika u ekonomiji, a primijenjena na uzorak poput ovog, garantira daljnja uzbuđenja, pa grabimo dalje. "Sad dolazimo do one fantastične prilike za ulaganje", kazuje Neven Vidaković, jer on postavlja ovo predavanje iz rakursa burzovnog mešetara pod egidom svoje organizacije Trading Club. Odnosno, kako iskoristiti ponuđenu šansu za čerupanje države.
"Nagradno pitanje jest", glasi izazov s obzirom na utvrđenu nelikvidnost, "biste li vi posudili novac poduzeću koje će garantirano izgubiti 5,9 milijardi u idućih pola godine?" Pa, neizbježan je odgovor, možda i "biste, ali po jako velikoj kamatnoj stopi". Banke će zatvoriti gubitaša u klopku, znajući da prodaje po cijeni nižoj od proizvodne, s vladinim teretom za vratom i obveznicama čija ga dospjela isplata dodatno guši. HEP-u ostaju dvije opcije: potraga za novcem po kojoj god cijeni se nudio ili neplaćanje dobavljačima, a to je na duži rok nemoguće s likvidnošću koja nastavlja ponirati unedogled.
Opasnost od blokade ili čak stečaja ukazuje na mučnu potrebu rasprodaje imovine koja u stanju prinude znači nemogućnost realizacije iole povoljne cijene otkupa. "To je ono što mi u Trading Clubu radimo", sarkastično Vidaković pojačava ritam i daje primjer slučaja da HEP ponovno izda obveznice koje bi, dakle, bile "sjajne za zauzimanje kratke pozicije". A to u brokerskoj terminologiji predstavlja ulaganje s očekivanjem da će vrijednost imovine poduzeća ubuduće padati. "Doduše, mogli bismo zaraditi", slijedi ovdje ključna ekonomsko-politička pouka, "i kad bi vlada kreirala radna mjesta i rast poduzeća."
To pak hoće reći da nekakva kreativna alternativa definitivno postoji. Burzovni trgovci to jednostavno prevode kao mogućnost tzv. duge pozicije: tad bi se kladili na rast vrijednosti temeljem vladine politike kakva potiče razvoj ekonomije. Odgovornost je adresirana bez ikakve rezerve, lokalno i šire, jer "loše vladine politike proizlaze iz loših europskih i uzrokuju pad burze tj. vrijednosti poduzeća". Štoviše, takve političke odluke "koje uništavaju poduzeća su izvrsne za nas", ne oklijeva Vidaković u ime tradera, "zato što zarađujemo", te zatim poantira širenjem perspektive radi boljeg razumijevanja.
"Pozdravljamo eklatantan slučaj državnog slanja monopolističkog javnog poduzeća u stečaj. (...) Veselimo se i njemačkom paketu od 200 milijardi eura", neuvijeno još obilježava pamet od koje potječe hrvatski krizno-politički refleks, "jer će dodatno financijski destabilizirati Europu i oslabiti euro i učiniti da državne obveznice Njemačke padnu još i više, a kamatna stopa naraste." Umjesto pozdrava, za kraj dobivamo informaciju kako se u viđenom izlaganju radilo o spoju makroekonomije s razumijevanjem postupaka centralne banke te stanja na tržištu obveznica i mikroekonomije s fundamentalnom analizom poduzeća.
Ostaje nam suočiti se s upropaštavanjem HEP-a koji je prošlu godinu, inače, završio s 1,3 milijarde kuna dobiti. No ove se sudario sa skupljim ulaznim troškovima, obaranjem cijene svog proizvoda i sušom koja je dodatno spustila ionako već nisku razinu vodnih akumulacija na kojima zasniva golem udio svoje proizvodnje. Nametnuti teret kriznog paketa ima smisla kao socijalna mjera. Ipak, ne u slučaju da prouzroči još teži efekt koji će se potom nužno preliti na iste najšire slojeve kojima se navodno željelo pomoći. Kad vlada bude sanirala gubitak HEP-a, osnovana je bojazan da će ga rasporediti na sve nas.
Takvo stajalište je već zauzimala npr. poreznom politikom u kojoj je PDV-u namijenjeno središnje mjesto, a ponajviše na teret niže klase, radnika i nezaposlenih. Ako bude izložila HEP do te mjere da se obistini pretpostavka Nevena Vidakovića o jeftinoj prodaji dijelova tog poduzeća, imat ćemo posla s klasičnim raspletom kriznih nedaća u kojima špekulantski kapital otima javnu vrijednost zahvaljujući političkoj vlasti. U protivnom, vlada bi morala odigrati jedan nasuprotni manevar. Značajno unaprijediti proizvodnju, ne samo HEP-ovu, i stvoriti puno novih radnih mjesta, ali na to će se danas okladiti malo tko.
