Mlađi se toga čudovišta ni ne mogu sjećati. U ono vrijeme dok je još bilo na slobodi, prije tri do četiri desetljeća, veći bauk nije svijetom ocrtavao krugove. Onda su ga trupe ekonomista nekako svladale i bacile u najcrnju rupu, odakle nijednom od svojih glava nije pomolilo sve do ovog proljeća. Ili jest, ali su ga moderna monetarna i fiskalna oružja odmah potiskivala natrag. A sad se njegovo ime najednom opet sriče po medijima, iznova ga učimo izgovarati. Nije to babaroga, pa ni morija, pogađate, nego inflacija.

Vratila se, dakle, i to prvo u Americi, s rastom cijena koji slijedi buđenje iz pandemijskog lockdowna. Ekonomski se kuloari ovih tjedana često dijele na one koji su izrazito zabrinuti uslijed mogućnosti otklizavanja u globalnu inflacijsku spiralu, i druge koji na to zasad odmahuju rukom. Potonji smatraju da su znani instrumenti borbe protiv nje jednostavno prejaki.

Priznajmo si javno da smo sirotinja. Postali smo Kosovo EU-a, ekonomski. Priče o stopama rasta su za malu djecu. I kad smo se zaduživali, to se nazivalo privilegijom. Dobro, ali zato smo sad u ropstvu, s perspektivom da ono bude vječno – kaže Guste Santini

U osnovi, inflacija predstavlja disbalans između tržišne više potražnje i niže ponude. Pritom dolazi do rasta cijena, čiji se efekt obično ulančava. Ako dotle nije ograničen utjecaj startnih uzroka, već smo u zavojitom padu koji dalje nosi poremećaj s kamatama, rast dugova, udar na tržište rada, obezvređenje novca. Taj izum za vrijednosno posredovanje u ekstremnijim navratima postupno uopće ne prepoznajemo. Počnemo u njemu sve više vidjeti samo papir. Po zakucima ulica i naših života stanu se gomilati hrpe praznih brojeva s potpisom guvernera.

Povijesno, tako nekako izgleda svijet pod udarom inflacije, kao u teškoj distopiji. A budući da odnos ponude i potražnje nije iščeznuo, treba znati i da se posljedica većih neravnoteža među njima svakako negdje prenijela. Ova je stvarnost ipak područje tržišne ekonomije. Na pitanje gdje će i kako izbiti nakupljeni pritisak, ekonomski analitičar Guste Santini upućuje na zemljopisnu kartu.

- Vidite, danas imamo tu Europu bez granica, u biti čitav kontinent, i tamo preko Ameriku, isto tako - kaže on.

- Naravno, više se neće ponavljati okolnosti iz doba standardne države, kad je Paul Samuelson uspoređivao inflaciju s malarijom. Htio je reći da je liječenje teško koliko i bolest. No zakonitosti same inflacije moraju ostaviti traga, a za predviđanje toga je važna današnja forma država. Mi smo sad u nekoj vrsti tržišne naddržave, i tu imamo slobodan protok roba, rada i kapitala. Pod tim uvjetima najgore će proći onaj tko sudjeluje u igri, a nema uspjeha u prilagodbi njezinim pravilima - drži Santini.

Trag svake ozbiljnije inflacije, da i to ekspliciramo, nije ništa doli ljuto siromaštvo. Kad svedemo račun na krajnje konsekvence, njezin udar u svojoj punoj širini briše primarno egzistencije najslabijih. Nekoć je to bilo raspoređeno više unutar jednog društva, horizontalno po slojevima za svaku nacionalnu državu. Sad imamo one koje bi čak i osjetniju globalnu inflaciju osjetili u cjelini znatno manje. Zauzvrat, neki će je drugi integralno pretrpjeti žešće. Guste Santini dobro pamti onovremene pretpostavke za otpor inflaciji. Bio je tad istaknuti privrednik, u zemlji koja jest bila socijalistička, ali već duboko uronjena u tržišne relacije.

Prvo, dolazi do pada kupovne moći građana i gubitka konkurentnosti naših izvoznika. Jer inflacija u Hrvatskoj bit će značajno veća od one u EU-u. Drugi je problem ujedno onaj pravi za RH, a to je rast kamatne stope – ističe Neven Vidaković

- Jasno je bilo i onda što inflaciju određuje, mislim njezin obuhvat. Čvrste granice. U lonac možete uliti koliko stane. U pašabrod, cjediljku, možete neodređeno mnogo - veli on.

- Ipak, otkrit ćete da veći dio toga samo prolazi. Sadašnja je teritorijalna i politička podjela donijela nove posljedice. Europska unija vam je kao pašabrod. Ima puno buža, rupičasta je. Tu je i Amerika, one zajedno diktiraju priču na globalnom planu. Zajedno imaju BDP kao skoro pola svijeta. Valute su im glavne, drmaju planetom. A njihove centralne banke su lani počele štampati novac upravo kao lude. Ali novi kroj naših zemljopisnih karata i ekonomskih odnosa mijenja na neki način i samu filozofiju inflacije - dodaje Santini.

Proizvodilo se nije, ne u onoj mjeri kao ranije, dok su proteklu godinu rasle emisije novca, a nije se ni trošilo. Svjetska ekonomija nikad nije bila zapala u takvo stanje. Ono što nas od projekcija daljnjeg razvoja ekonomskih prilika najviše zanima jesu moguće štete po nas ovdje. Hrvatska je dio EU-a, ali već znamo koliko ima rečenog "uspjeha u prilagodbi" kapitalizmu bez granica.

- Pandemija je otkrila najbolnije točke globalizacije. Ispalo je da protok roba i rada i kapitala nije tako neupitan. Prije bi se inflacija mogla regulirati i podešavanjem samog odnosa ponude i potražnje. A sad smo zatvorili buže na pašabrodu. Nesklad je očit, štampanje milijardi dolara i eura neminovno će biti praćeno sve većim rastom cijena. Tu dolazimo do nas i naše sudbe. Dobitak od inflacije imat će samo razvijene zemlje. Ono kad EU veli da će štampati pa vratiti, a inflacija će pojesti minus, jednostavno je potražnja za njemačkim proizvodima - pojašnjava Santini.

Guste Santini (Foto: Goran Kovačić/PIXSELL)

Drugim riječima, posrijedi je intervencija pomoću monetarne politike u kojoj ponudbeno superiorne zemlje dolaze na svoje. U centralnim se zemljama EU-a štampanje novca tako ne interpretira, jer EU nije nikakva utopija s jednakim šansama za sve, pa ni realnim obećanjima. Slovenija, prva država do nas koja ostvaruje makar blagi suficit u vanjskotrgovinskoj robnoj razmjeni, neće od toga pretrpjeti štetu. No siromašni će postati siromašniji, a tu slobodno ubrojimo i nas.

- Razlog je tome poznat, mada se nerado priznaje – ušli smo u EU ekonomski nepripremljeni. Sad ćemo i u eurozonu. A za protuotrov nemam recept, nego da se svi vratimo u format nacionalne države. Da lupimo glavom o zid i prihvatimo se posla kvalitetnije nego dosad. Ovako nećemo moći ni apsorbirati desetke milijardi eura EU-pomoći. Mi nemamo ekonomsku politiku, ovo se ne može tako nazivati - kazuje Santini.

- Priznajmo si javno da smo sirotinja. Postali smo Kosovo EU-a, ekonomski. Priče o stopama rasta su za malu djecu. I kad smo se zaduživali, to se nazivalo prioritetom i privilegijom. Dobro, ali zato smo sad u ropstvu, s perspektivom da ono bude vječno. Pričajmo i dalje, ali ni o čemu više ne odlučujemo. Pričajmo sad o našoj civilizaciji i kulturi u koju ionako samo mi vjerujemo, a drugima smo postali isključivo odmorište - dodaje poantu.

Tako fino ubijeni u pojam nakon ovog razgovora gotovo da smo osjetili nostalgiju za onom klasičnom inflacijom. No da ne zaboravimo spomenuti kako je konkretno nastala ova, tj. iz čega. Sjetimo se da je lani u ovo doba zabilježen strmoglavi pad cijena nafte i derivata, te baznih industrijskih sirovina. Zadesilo nas je bilo zatvaranje ekonomija i proizvodnih aktivnosti. Simultano je zagušena potrošnja, izuzev npr. prehrambenih artikala. S buđenjem ekonomske živosti, otpušten je i čitav taj mehanizam koji diktira kretanje cijena. Poskupjela su goriva, sirovine poput željeza i nikla i bakra i drva i cementa, potom temeljnih prehrambenih proizvoda, npr. kukuruza i soje. Rastu cijene inputa, a dalje se to prenosi na bezmalo sve ostalo. No problem je, barem naš, što se paralelno ruši vrijednost nagomilanog novca.

Neven Vidaković (Foto: Jovica Drobnjak)

Obratili smo se tako i Nevenu Vidakoviću, predavaču na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta. On u svakom slučaju ne osporava povratak inflacije na površinu svjetske ekonomije. Ukazuje da su velike zemlje izašle iz tzv. zamke likvidnosti. No i da je problem s inflacijom dvostruk.

- Prvo, dolazi do pada kupovne moći građana i gubitka konkurentnosti naših izvoznika. Jer inflacija u Hrvatskoj bit će značajno veća od one u EU-u. Drugi je problem ujedno onaj pravi za RH, a to je rast kamatne stope - kaže Vidaković.

Na tržištima je naime već došlo do razdvajanja između kamatnih stopa. Razlika između desetogodišnje kamate njemačke i talijanske u veljači je bila 0,8 posto, a danas je 1,25. Znači, tržište traži sve veću premiju na dug zaduženih zemalja. Prije ili kasnije Hrvatska će se također naći u ovoj skupini. Za to bismo trebali biti spremni, što god to imalo predstavljati, a Vidaković tvrdi da nije komplicirano.

- Koraci prema tome su jednostavni: koordinacija monetarne i fiskalne politike. Kod koordinacije mjera monetarne politike mislim na dvije stvari. Prva je kreiranje plana financiranja države za slučaj otežanoga financiranja na međunarodnom tržištu. Drugi je konkretno financiranje proračuna s točno definiranim programima koji mogu kreirati nova radna mjesta - navodi ovaj financijski stručnjak.

Nakon toga, upozorava on, morala bi slijediti stabilizacija deficita kroz razvijanje domaće ekonomije.

- Visoko oslanjanje na turizam i sredstva EU-a sad za Hrvatsku predstavljaju slabost. Oni mogu biti samo dodatak, a ne ključan faktor u kreiranju ekonomske obrane protiv potresa na tržištu obveznica koji dolazi - zaključio je Neven Vidaković, vraćajući nas na realnost u kojoj RH više ne posjeduje privredne amortizere za neutraliziranje šoka.

Trendovi s toliko potenciranim državnim obveznicama se preokreću, a ova zemlja ostaje zaglavljena u monetarno-političkoj taktici noja pred lavom. Također, u monokulturnoj industrijsko-političkoj žabokrečini koju nazivamo hrvatskim turizmom.

Drago Jakovčević (Foto: Petar Glebov/PIXSELL)

O monetarnoj politici smo proteklih godina više puta razgovarali i s Dragom Jakovčevićem. Taj profesor s Katedre za financije Ekonomskog fakulteta u Zagrebu dugogodišnji je kritičar te prakse u Hrvatskoj. Pojednostavljeno kazano, njome je određen sav preostatak ekonomije, a u prvom redu tečajnim srastanjem kune s eurom. O tome smo dosta pisali, to je uništilo domaću robnu proizvodnju i izvoz, a koristilo uvozu i trgovini.

Posljedice inflacije na koju smo u međuvremenu zaboravili, a ipak nije posve nestala, stabilizirale su se kroz unutarnju devalvaciju. Štetu smo trpjeli konstantno, disperziranu kroz financijski sustav, cijenu rada, bankovno poslovanje, porezne stope. Nedavno smo ušli i u mehanizam ERM II, tzv. čekaonicu za eurozonu. Stanje odnosa je sad zacementirano, ali Jakovčević svejedno nije pesimist kad je inflacija na stvari. To, nažalost, ne znači i da je optimist kad je riječ o hrvatskoj ekonomiji generalno.

- Inflacija danas nije problem, metode monetarne politike su se pokazale premoćima spram nje. Inače ne bi bilo moguće uliti tisuće milijardi dolara i eura u sustav. Kad se guverner ECB-a onomad trudio povećati inflaciju s 1,5 na 1,8 posto, nije uspio. Naravno, problem je rast cijena osnovnih materijala, kao i radne snage. No to ipak ne ulazi u košaricu cijena koja određuje rast inflacije na malo, potrošačke. Imat ćemo malenu, da ne kažem fiktivnu inflaciju, većinom ionako zatajenu, i ona će se odraziti na stanarine, cijene nekretnina i slično - rekao je Jakovčević za Novosti.

On stoga ne smatra da će se to preliti na ostalo, a na pitanje koliku inflaciju na koncu očekuje, odgovara – maksimalno 2,3 ili 2,4 posto. Uvjerenje mu je pojačano spoznajom da se glavne svjetske ekonomije još uvijek nisu stale ništa posebno ni panično pripremati za nekakav izuzetni šok. Nadati se da je u pravu, i da nisu lakomislene. Prošli put kad su bile, prije 13 godina, čitav je svijet kleknuo pod teretom krize. No sad treba primijetiti i da se predvodnici SAD-a i Njemačke, Joe Biden i Angela Merkel, okreću nekim novim fiskalnim mogućnostima. U raspodjeli vrijednosti kojom se može ublažiti načelno svaka društvena neravnoteža, oni sad otkrivaju mogućnosti dizanja poreza na bogatstvo i nasljedstvo, jedinstvenu stopu poreza na dobit itd. A naročito im nužne u vrijeme rasta socijalnih nemira i napuštanja ekspanzionističkih politika s obveznicama.

Hrvatska u tome ima također prostora za manevar, ponajprije s postojećim suicidalnim, i već gotovo ekskluzivnim drugim stupom mirovinskog osiguranja. Potom i sa šampionski regresivnim, socijalno nepravednim porezima, na razini EU-a. Mislimo, dakako, na onaj enormni raspon između oporezivanja ekonomske elite i najširih slojeva. Ipak, ne treba se romantičarski zavaravati idejom da bi to bilo dovoljno za spas. Trebat će nam više ako se inflacija već probija i prebija između država. Za početak, novi horizonti proizvodnje. Kako one u danas prevladavajućem privatnom sektoru, tako možda i neke buduće. Javne ili društvene, ali prije svega otpornije pred tržišnim čudovištima.