Prva krizna dokapitalizacija Hrvatske elektroprivrede, poduzeta ovih dana, u najmanju ruku ne iznenađuje. Odmah naglašavamo da je prva, jer više je nego jasno da će u dogledno vrijeme slijediti još barem jedna, a razjasnit ćemo i o čemu sve ovisi daljnji razvoj zbivanja oko HEP-a. No, prije toga, da podsjetimo na okolnosti koje su rezultirale potrebom ovog javnog poduzeća da ga se potpomogne državnobudžetskom injekcijom od 900 milijuna eura. Upravo je ono, naime, glavni kanal za realizaciju kriznog financijskog rasterećenja građana i privrede.
Subvencioniranje ključnih troškova, u ovom slučaju za električnu energiju, predstavlja najizraženiju pojedinačnu stavku u tom vladinu ekonomskom te socijalnom programu. S početkom je travnja načet i četvrti paket kriznih mjera ispomoći, vrijedan 1,7 milijardi eura, od kojih se gotovo 1,2 milijarde tiču energenata, dok samo na struju otpada približno 600 milijuna. To nam je za idućih pola godine, dok je kroz prethodnih godinu dana krize vlada navodno izdvojila oko 3,6 milijardi. Što se tiče struje, od 600 milijuna eura je kućanstvima namijenjeno 22 posto iznosa, a poduzetnicima tj. privatnom biznisu preostalih 78 postotaka. Preciznije kazano, toliko bi HEP imao oprostiti nama i njima, u odnosu na tržišne cijene kojima inače operira. Naravno, cehu treba pribrojiti istoznačni trošak za plin i toplinsku energiju, ako znamo da se ova kuća, bez obzira na njezino ime, ne bavi isključivo električnom energijom.
U načelu, takva funkcija velikog javnog poduzeća, monopolskog pritom, sasvim je uobičajena u praksi zemalja razvijenog kapitalizma gdje se subvencionira ovo i ono, npr. željeznički promet u Njemačkoj. No to je ionako na snazi još otprije, a da ne govorimo o raznim vidovima pomoći u aktualnoj globalnoj ekonomskoj krizi. Podrazumijeva se da dotično poduzeće, međutim, ne bi uslijed takve namjene trebalo biti izloženo lošem poslovnom upravljanju, ali se pokazalo da s HEP-om sve ide upravo suprotno.
- Zahvaljujući ovim mjerama, poslovni sustav HEP-a u kratkom vremenu ostvario je ogromne gubitke, reda veličine milijardu eura, što je već bacilo tvrtku u ogromne probleme iz kojih se neće izvući godinama, poručeno je 13. ožujka iz Tehnosa, strukovnog sindikata radnika HEP-a. Svega dva dana kasnije, ministar financija RH Marko Primorac javno je potvrdio mogućnost dokapitalizacije poduzeća, da bi premijer Andrej Plenković 29. ožujka u medijima to i konačno amenovao.
"Održavanje starih postrojenja već sada se zaustavlja", nastavljaju iz Tehnosa, "zastat će i sve nove investicije, vrednovanje rada kontinuirano tone u odnosu na druge tvrtke u Hrvatskoj tako da kvalitetni radnici odlaze, a novi nemaju interesa za zapošljavanje u HEP-u. (...)Ako se HEP nastavi ugrožavati, usluga opskrbe električnom energijom u budućnosti bit će znatno lošija i skuplja. (...) Podržavamo sudjelovanje HEP-a kao pomoć u kriznim situacijama, poput poplava, potresa, energetskog siromaštva i slično, pa tako i trenutno kod prijeteće eksplozije cijena energenata, čime se i dokazuje kako je HEP vrlo bitan kao javno poduzeće pomoću kojeg se lakše mogu premostiti razne socijalne krize. No stanje se otelo kontroli."
Vidjet ćemo još dokle može ići takva otimačina, ali da gornji nalaz upotpunimo komentarom stručnjaka za energetiku Zdeslava Matića koji je najprije na društvenim mrežama reagirao konstatacijom da je tih 900 milijuna eura ustvari poklonjeno "domaćim i bjelosvjetskim trgovcima plina i struje". Ujedno je "politika potpuno blokirala razvoj obnovljivih izvora", po njemu danas "najjeftiniji način proizvodnje električne energije." Suočeni smo zato s dva problematična aspekta upravljanja HEP-om: dubioznim njegovim financijskim poslovanjem u trgovačkom pogledu, kao i razvojnim propustima.
Ipak, činjenica financijskog propadanja HEP-a nije se ispostavila tek neposredno uoči vladine intervencije za hitno krpanje rupetine koja je zinula u njegovoj bilanci. Prije četiri i pol mjeseca ovdje smo prenijeli analizu poslovanja javne elektroprivrede u izvedbi financijskog stručnjaka Nevena Vidakovića, a na temelju njezina službenog izvještaja za prvu polovinu 2022. godine. Već tad, iako krizna viša potrošnja još nije bila uzela sezonskog maha, vidjelo se da HEP zapada u pogolemu nelikvidnost. S rastućim negativnim odnosom prihoda i rashoda, poduzeće je u tom času kupovalo po koeficijentu 11,4 i prodavalo za 9,9. S minusom likvidnosti od nekih 200 milijuna eura za to polugodište, kreditna zaduženja postajala su sve nepovoljnija, ne računajući inflacijska previranja uz koja bankovni novac svakako biva skuplji iz dana u dan.
Vidakovićeva procjena ostaje ekstremno sumorna, pa će HEP do kraja ove godine, s istim modelom poslovanja koji je određen nastavkom kriznih mjera za idućih šest mjeseci, trebati bar još upola, možda i do dvije trećine, od sadašnjeg iznosa pomoći. Vlada će ga kreditirati jer nitko drugi neće htjeti, ili ne bi pristao na zaradu manju od, recimo, one lihvarske. No znajući da HEP toliku posudbu nikad neće biti u mogućnosti vratiti, ostavila je prostor da se zaduženje pretvori u kapital. To među ostalim upućuje na daljnje prijetnje po opstanak poduzeća u javnom vlasništvu, na što ukazuje i Tehnos. Dižući svoj glas protiv nastavka iscrpljivanja resursa po istom modelu, taj sindikat upozorava: "Višegodišnje dijeljenje tvrtke na puno manjih dijelova te u konačnici namjerno galopirajuće zaduživanje HEP-a nametnuto od strane vlasnika, odavno su poznati scenarij za privatizaciju i uništavanje hrvatskih poduzeća. (...) Pitamo se, namjerava li netko 'zlatnu koku' hrvatskog gospodarstva ubiti zbog jednog jajeta?"
Uz sindikalnu najavu aktiviranja radnika u svrhu zaštite poduzeća, ako Vlada RH ne donese "hitne odluke kojima će jednoznačno propisati na koji način će obeštetiti poslovni sustav HEP-a za gubitke koje mu nanosi", vratimo se Matićevu računu. On inzistira na tezi da je 900 milijuna eura trebalo uložiti u gradnju vjetroelektrana i solarnih centrala u javnom vlasništvu. Za toliki novac podiglo bi se novih pogona s kapacitetom ekvivalentnim gotovo dvjema trećinama hrvatskog dijela proizvodnje u NE Krško. "Privatni developeri razvijaju desetak puta veće kapacitete", ističe ovaj energetičar, te podcrtava da se na održivim izvorima "u zadnje dvije godine u susjedstvu razvijaju na desetine ili stotine megavata godišnje".
"Bolje dovesti HEP na rub bankrota i pritom napuniti džepove različitim trgovcima energije, nego ulagati u vlastitu proizvodnju i trajnu energetsku neovisnost. (...)Sve je to planirano jer nekim interesnim skupinama ne odgovara razvoj javnih vjetroelektrana i solarnih elektrana", ustanovio je isti analitičar. Hrvatska se pritom, slijedimo li njegovo očitovanje, danas oslanja na trgovce plinom i strujom koji dominiraju domaćim tržištem, a nisu ni postojali još donedavno, uz živi HEP i Inu.
"Sigurno je to netko tko je već počeo sa svojim velikim investicijama i jednostavno ih želi na miru privesti kraju, te da ih može kapitalizirati prema premium-vrijednosti dok su svi drugi do tad blokirani", dodaje naposljetku Zdeslav Matić. Pa i prije izgleda za privatizaciju, dakle, nameće se Hrvatskoj golemi teret u vidu ekstraprofita privatnika. Onih koji povrh svega i sami koriste subvencioniranu cijenu energenata na račun HEP-a, da bi odnosi bili još ciničniji.
U krajnjoj liniji, sve i da ne bude privatizacije, šteta je ipak počinjena, jer će se tolike dokapitalizacije u konačnici svaliti na leđa poreznih obveznika i korisnika javnih financija. S obzirom na strukturu naše fiskalne slike, s najvećim opterećenjem za najšire slojeve društva, ispada kako će cjelokupni trošak platiti isti oni građani u istim onim kućanstvima kojima se ovim subvencijama pomoglo, i tu se pomoć udarilo na sva zvona. Najgore je to što će trošak biti uvećan za razliku prouzročenu opisanim lošim poslovanjem kojem se kraj i dalje ne nazire. A postaje sve jasnije da smo jeftiniju energiju mogli i morali dobiti kroz razvoj HEP-a, te rast tog poduzeća s povoljnijom cijenom njegova proizvoda.
