Rearanžiranje milijardu eura duga Hrvatske elektroprivrede (HEP) dospjelo je proteklih dana u najnoviji fantastičan stadij Vladine ekonomske alkemije. Država je, naime, platila naknadu za produženje roka otplate HEP-ova kredita od 600 milijuna eura, odnosno 80-postotnog udjela od 480 milijuna za koji garantira. Pritom je upravo Vlada RH prije dvije godine uvalila to javno poduzeće u obavezu zbog koje je isti kredit i podignut. No posuđen je još jedan u iznosu od 400 milijuna, od kojih je iskorišteno 294 milijuna, ali će država odmah vratiti gotovo čitav taj iznos.
Ukupno milijardu eura dakle zasad iznosi dospjela šteta Vladina prebacivanja tereta krize na HEP, odnosno modela po kojem se to moralo isposlovati. Javna poduzeća, podsjećamo, zaista među ostalim imaju funkciju amortiziranja socijalnih nedaća izazvanih kriznim šokovima. Ona jedina imaju taj potencijal u stalnoj pripravnosti, a u protivnom ni njihov monopol ne bi imao puni legitimitet. Ipak, to se nikad ne bi smjelo činiti tako da poslovanje samog tog poduzeća zapadne u fatalne probleme. Ovdje se povrh ugrožavanja HEP-a svejedno dogodilo još nešto loše: šteta uvećana lošim modelom prebačena je na koncu, kao što vidimo, svim javnobudžetskim davateljima. Pomoć za najugroženije pretvorena je u još teže opterećenje za iste najšire slojeve, s obzirom na profil hrvatske porezne politike.
Ustvari, pomoć nisu primala samo kućanstva, nego je daleko veći komad dopao poduzetnicima – 78 posto od tih 600 milijuna. No to bi još i bilo opravdano, u cilju zaštite nacionalne privrede od objektivnih teškoća, ali nije zgoreg u tom kontekstu prisjetiti se lanjskog upozorenja energetskog analitičara Zdeslava Matića o indirektnoj krajnjoj adresi svih Vladinih kriznih subvencija. Unaprijed planiranih 900 milijuna troška za HEP je u biti poklonjeno "domaćim i bjelosvjetskim trgovcima plina i struje", dok je "politika potpuno blokirala razvoj obnovljivih izvora".
On stoga ironično naglašava da je "bolje dovesti HEP na rub bankrota i pritom napuniti džepove različitim trgovcima energije", kao i privatnicima u proizvodnji, "nego ulagati u vlastitu proizvodnju i trajnu energetsku neovisnost". S njim se tad bio složio i HEP-ov strukovni sindikat Tehnos, ali naglašavajući podršku socijalnoj namjeni poduzeća. "No održavanje starih postrojenja već sada se zaustavlja", dodali su, "i zastat će sve nove investicije, a vrednovanje rada kontinuirano tone u odnosu na druge tvrtke u Hrvatskoj, tako da kvalitetni radnici odlaze".
Nadalje, iz tog sindikata uprto je prstom u specifičnu prijetnju koju nipošto ne treba zanemariti. "Namjerno galopirajuće zaduživanje HEP-a nametnuto od strane vlasnika", prozvali su tad Vladu, "odavno je poznat scenarij za privatizaciju i uništavanje hrvatskih poduzeća". A kad se tako iščitaju motivi, onda sasvim drukčiji utisak ostavlja čuvena Vladina samohvala koju svaki mjesec primamo s računima za struju. Znate već onu tamo napomenu da imate platiti toliko i toliko, a još toliko i toliko biste morali dodati kad ne bi bilo brižne naše izvršne vlasti.
Za to vrijeme, u HEP-u su investicije usporile, pa nema novih postrojenja, kamoli opsežnih o kakvim govori Matić, ukorak s razvojnim zahtjevima novog doba. Proljetos smo ustanovili da zauzvrat raste dug poduzeća prema dobavljačima, a poslovna egzaktna posljedica svega toga je sve ozbiljnija nelikvidnost. Aspektu sve teže HEP-ove zaduženosti valja pak dodati kratko tumačenje spomenutog kredita od 400 milijuna eura, zbog boljeg uvida u tokove nametnutog vida poslovanja. Podignut je od istih šest banaka – dvije državne i četiri privatne – kao i onaj navedeni od 600 milijuna.
Ovaj manji ipak je bio strogo namjenski, i država garantira stopostotni njegov povrat kreditorima. Kreditna svrha bila je kupnja plina i punjenje skladišta Okoli, što je i poduzeto, dok se otplata trebala realizirati iz kasnije prodaje tog istog plina. Dogodilo se, avaj, da je plin u međuvremenu pojeftinio zbog pada potražnje, te je ostao u skladištu, jer ga zapravo nitko više ne želi, pogotovo kad se zna da ga ima napretek. Vlada će tako morati pokriti razliku između kupovne i prodajne cijene, uz kamate, i to će nam reklamirati kao trošak energetske sigurnosti.
S takvim raspletom ove hrvatske energetsko-političke avanture dodatnu nelagodu izaziva spoznaja da Europska komisija nije prihvatila ideju dokapitalizacije HEP-a kojom se vlada Andreja Plenkovića namjeravala kroz tekuću krizu provući nešto lakše. Država će očito morati nastaviti kreditirati HEP, jer zasad drugog izlaza nema, osim ako Vlada zaista ne nakani prodati ga budzašto. Vrijednost poduzeća s takvim problemima pala je na povijesno najniže grane. Ipak, na taj bi način i sebe lišila sredstva za otpuštanje pritiska u krizi, a globalna situacija baš i ne obećava skoru postkriznu relaksaciju.
To znači da će Vlada u energetskoj politici nastaviti gurati takvu praksu iscrpljivanja HEP-a s dugoročnim posljedicama po to poduzeće. Zatim, nastavit će s preuzimanjem rastućeg mu duga, ali na račun svih nas, i to skuplje nego što bi bilo da smo plaćali više cijene struje i plina. To ne vrijedi jedino za privatne komercijalne subjekte, njima se takav plan gotovo jednoznačno isplatio. Uostalom, da nije tako, oni bi to barem već bili umjeli prepoznati, i nadigli bi pravedničku galamu o antipoduzetničkoj klimi. Svi drugi građani ove zemlje na kraju će jeftinu struju ipak platiti skuplje, iako je pitanje kad će to shvatiti, očiju tako svojski zamazanih onom reklamom na mjesečnim računima.
