Zašto deseci kućanstava po raštrkanim i manje-više napuštenim selima i zaselcima Banije i Korduna još nemaju struju malokome je jasno, premda je stvar savršeno jednostavna - naime, prema Zakonu o socijalnoj skrbi struja ne spada među osnovne životne potrebe! No ljudi, uglavnom vremešni povratnici koji su radi te apsurdne odredbe prisiljeni živjeti u mraku, posve dobro razumiju i stoički prihvaćaju poruku: tko nema novca za novi priključak, neće imati ni struje. Budući da je mahom riječ o osobama čije je materijalno stanje izrazito loše i koje na jedvite jade uspijevaju povezati kraj s krajem s 500 ili 800 kuna zajamčene socijale mjesečno, posve je razumljivo da je novi priključak na elektromrežu dostupan tek rijetkima. Ipak, svi se oni najprije uljudno obraćaju Hrvatskoj elektroprivredi, ali u dobro grijanim, klimatiziranim i osvijetljenim kancelarijama odreda dobivaju isti odgovor – priključak se mora platiti i točka.

Što su to učinili još davnih 1970-ih, kada su kroz stotine sati dobrovoljnog rada iskapani kanali i od darovanih kestenovih stabala iz obližnjih šuma tesane bandere za kablove, HEP-u je očito zadnja rupa na svirali pa se takvim podnositeljima zahtjeva ‘dobrohotno’ savjetuje da pokušaju nešto putem nadležnog centra za socijalnu skrb, koji bi za njih mogao platiti ponovno priključenje na elektro-mrežu. Doista, prema spomenutom Zakonu o socijalnoj skrbi bilo bi moguće da korisnici ostvare jednokratnu naknadu za neku osnovnu životnu potrebu, ali to struja, kaže isti akt, nije. Tako im se, u skladu s onom starom ‘pojeo vuk magare’, po tom pitanju i ne može izaći u susret… Na apsurdnost cijele situacije upozorio nas je radnik jednoga kordunskog centra za socijalnu skrb, koji je iz razumljivih razloga želio ostati anoniman.

- Svi mi koji smo vezani uz ovu problematiku itekako dobro razumijemo besmislenost sadašnjeg Zakona. Zaboga, riječ je o 21. stoljeću: ako struja nije osnovna životna potreba, što onda jest? Svakodnevno susrećemo ljude koji očajnički žele struju, a nemaju mogućnosti platiti priključak. Proživljavamo njihove sudbine i suosjećamo s njima, ali ništa ne možemo učiniti… Tu i tamo procure sredstva za neki priključak, ali to se više može zahvaliti trenutačnom raspoloženju pojedinog referenta u nadležnom ministarstvu, a ne razumnom zakonu jednakom prema svima - pojašnjava naš sugovornik, pa upozorava na još jednu nelogičnost.

- Korisnicima socijalne pomoći priznat je status ugroženoga kupca energenata, pa imaju pravo na subvenciju po tom pitanju. Siromašnima to svakako dobro dođe, no nas samo zbunjuje: kad je već struja toliko važna da se subvencionira ugroženima, zašto se onda onima koji je uopće nemaju ne prizna barem pravo na jednokratnu naknadu za priključak - pita se on.

Za pojašnjenje smo nazvali Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, no jedina djelatnica koja nam je ondje bila dostupna, Maja Juzbašić Brkljač, bila je u tom razgovoru prilično rezervirana.

- Znate, danas sam ja zadužena za primanje poziva, no o tome što vas zanima ne znam ništa. Iznad mene ima još dosta šefova, načelnica je na godišnjem… a sama ionako ne smijem davati informacije - kazala nam je.

Simo Perenčević iz kordunskog sela Ostrožina vratio se 2001. godine u svoju rodnu kuću i odmah Elektri podnio zahtjev da mu se uvede novi priključak: uplatio je za to 1100 kuna nakon čega su obavljeni pripremni radovi, no struje ni danas, nakon punih 16 godina, još nema. Taj elektro-distributer sada kaže da je Simina kuća predaleko od glavnog voda te da im se ne isplati uvoditi mu novi priključak, i to unatoč tome što po njegovu voćnjaku još leže dijelovi nekadašnjih elektro-vodova; dakako, ni ne pomišljaju vratiti uplaćeni novac…

Pavao i Stana Trkulja iz Podgorja kraj Vrginmosta iz izbjeglištva su se vratili godinu nakon Oluje, ali i poslije više od 20 godina žive u mraku i pored toga što nema vrata na koja nisu kucali kako bi riješili svoj gorući problem i jedan od temeljnih preduvjeta normalnog života u zavičaju. Pisao je Pavao i predsjedniku Josipoviću, pa potom i prvoj predsjednici Grabar-Kitarović, ali od svega toga nije bilo nikakve vajde. Tek ga je netko iz Hrvatske regulatorne agencije obavijestio da struja neće biti nikakav problem uplati li 7.500 kuna za novi priključak. Kako Perenčevići nemaju toliko novca, a u dogledno ga vrijeme vjerojatno i dalje neće imati jer ionako preživljavaju od mizerne socijale, struji se mogu samo nadati, ali i to sve manje čine.

- Ne treba nama struja za klima-uređaje ili gledanje televizije, samo da nam proradi bojler, štednjak i frižider. Zimi još nekako izduramo, ali nas vrućine stavljaju na velike muke: moramo ložiti peć na drva da ispečemo kruh, pa štogod skuhamo u kuhinji bude i više od 50 stepeni. Pored svega, hrana se mora odmah pojesti, jer se brzo kvari. Sve nam to stvara velike probleme. Ono što nam rodi u bašti nemamo gdje spremiti, ne možemo ni piliće pohraniti u škrinju. Zamislite, sve smo to imali prije gotovo pedeset godina. Sjećam se da je još moj ćaća masno platio priključak tadašnjoj Elektri, dao joj bandere iz svoje šume i odradio priličan broj sati na uvođenju struje do kuće. A pogledajte danas ovu sramotu - razočaran je Pavao Trkulja.

Nema električara na Kordunu koji ne poznaje Milana Ivkovića iz Golinje, koji se svojoj kući vratio 2009. godine te odmah podružnici HEP-a predao zahtjev za priključenje na elektro-mrežu. Zahtjev mu nije odbijen iz jednostavnog razloga - nije uopće zaprimljen, jer je s njime navodno zakasnio; ipak, uplati li desetak tisuća kuna za novi priključak, sve će biti riješeno…

Na Baniji i Kordunu puno je sličnih slučajeva. U tamošnjim centrima za socijalnu skrb itekako su svjesni toga golemog problema svojih korisnika, ali su im ruke vezane. Novac za priključak može se namaknuti jedino kao jednokratna naknada, no u već spomenutom Zakonu, na popisu slučajeva kada se taj novac može ostvariti, nema naknade za priključak, jer struja nije osnovna životna potreba. Pogotovo ako je riječ o najugroženijim povratnicima.