Na ovogodišnjem ZagrebDoxu prikazan je i film "Đe je kruva nema gladi" autorice Katarine Lukec, s kojom razgovaramo o tome što je bilo s protagonistima i o njenim željama vezanim uz daljnje prikazivanje.

Kako ste kao djevojka iz okoline Bjelovara došli na ideju da snimite film o ljudima u krajevima oko Knina?

Prvo me privukao fenomen pokretne trgovine. S obzirom na to da dolazim iz ruralnog kraja i upoznata sam s takvim trgovinama, primijetila sam da moji prijatelji iz Zagreba nikad nisu znali da takvo nešto postoji. To me potaklo u namjeri da snimim film o pokretnoj trgovini u što zabačenijem kraju, u smislu da su stanovnici ovisni o njoj u još većoj mjeri. Za film je motivacija bila i da je kraj u kojem snimam vizualno atraktivan, pa sam nakon nekoliko telefonskih razgovora došla do sela Vrbnik u općini Biskupija kod Knina. Od priče o pokretnoj trgovini došli smo do teme stanovnika sela koji su se vratili iz izbjeglištva te njihove rodbine i susjeda koji povremeno dolaze i odlaze.

Tako se protagonistima, ali i drugima koji su cijelo vrijeme u selu, godišnji plan vrti oko rodbine i susjeda koji tako periodički dolaze i kuća koje čiste ili kose travu oko njih. Dakle, ta poluprazna, većinski srpska sela sama su se nametnula kao tema i ta je činjenica postala temelj filma. Film završava iskazom jednog od protagonista o snu koji sanja i koji se pretvara u svojevrsnu noćnu moru, a tiče se povratka u zavičaj. Iako sam vodila brojne razgovore s drugim protagonistima ili ljudima koji nisu završili u filmu, ni jedan iskaz nije bio na razini tog sna, tako da sam strukturu filma prilagodila njemu.

Bilo mi je jako bitno i drago čuti od vrlo bliske prijateljice iz Gornje Stupnice kod Dvora na Uni da ju je film jako dirnuo jer za nju predstavlja univerzalno iskustvo povratnika nakon Oluje

Koliko je priča stanovnika Vrbnika slična pričama ljudi koji se nakon ratova, ali u daleko manjem broju vraćaju u polupuste krajeve na ovim prostorima i nastoje sačuvati zajednicu?

Osjećaj doma vezan je za cijelu Dalmatinsku zagoru i to se vidi. Tamo živi tip ljudi koji su jako vezani za svoj dom u koji se nastoje vratiti. Tako je vjerojatno i na drugim područjima koja je pogodio rat. U kraju odakle dolazim ne osjećam takav zavičajni naboj, možda zato što su se ljudi kroz povijest stalno doseljavali i zato što nije doživio takva ratna stradanja. Što se tiče konkretne teme mog filma, bilo mi je jako bitno i drago čuti od vrlo bliske prijateljice iz Gornje Stupnice kod Dvora na Uni da ju je film jako dirnuo jer za nju predstavlja univerzalno iskustvo povratnika nakon Oluje.

Koliko su vam u pripremama za film pomogle priče prijatelja ili medijski napisi?

Medijski napisi su mi jako puno pomogli u smislu pretraživanja arhiva na internetu, a i tih sela nema bezbroj. Bavila sam se Olujom, čitala članke, gledala film "Oluja nad krajinom", čitala i knjigu koja je nastala na temelju tog filma. Pripremala sam se za slučaj da se u razgovorima susretnem s pričama o takvim stradanjima, ali ih nije bilo, izuzev protagonistice Ike koja mi je pričala o tome kako joj je kuća bila do temelja spaljena pa je morala obilaziti razne institucije po Kninu i Šibeniku da bi joj država sagradila novu kuću. Ne znam jesu li protagonisti i ljudi koje sam susretala bili traumatizirani ili nisu imali povjerenje u mene, no činjenica je da su protagonisti – a pogotovo Jašo, čijim snom završavam film – jako fokusirani na pozitivne stvari. Jašo jednostavno nije želio prepričavati loše priče i vaditi loše primjere, pa nisam mislila da bi od mene bilo u redu da izvlačim negativnosti i idem za nekim senzacionalizmom. Ljudima je pozitivno što žive u svom rodnom kraju.

U kojoj su vas mjeri protagonisti prihvatili, kakva je bila suradnja s ljudima iz njihove okoline i koliko je trajao rad na filmu?

Na terenu sam provela dvadesetak dana, uključivši i dane kad sam se samo vozila u trgovini i nisam snimala kamerom, istražujući potencijalne protagoniste i s ciljem da me ljudi upoznaju, pa da im ne bude čudno kad me vide s kamerom. Prihvatili su me u velikoj mjeri jer zbog izmijenjenih i smanjenih socijalnih interakcija vole svakog tko dođe s njima razgovarati. Pripreme za film trajale su tri akademska semestra, dakle ukupno godinu dana, uključujući i rad na filmu i terensko snimanje. Snimala sam na prijelazu s proljeća na ljeto kada taj kraj živne, pa rodbina iz okolnih zemalja, pogotovo Srbije, dolazi u svoj zavičaj, a usput i na more koje je blizu.

S obzirom na to da se vidi kako mještani plaćaju u kunama, jasno je da film nije snimljen jučer. Što se u međuvremenu desilo s protagonistima?

Moja troje glavnih protagonista još su uvijek na istim mjestima. Borka i Jašu sam zvala na premijeru filma pa smo se nedavno čuli telefonski. Nažalost nisu mogli doći, ali dobro su. Također sam u kontaktu s unukom bake Ike i ona mi kaže da je dobro – kako Ika uvijek kaže, "po starački". Od Borkovih kupaca u filmu za jednog sam saznala da mu je umrla žena pa je otišao živjeti u Srbiju kod djece jer više nije mogao biti sam.

Jeste li za vrijeme snimanja čuli za neke od projekata kojima je cilj pomoći mještanima, npr. SNV-ov "Od vrata do vrata"?

Čula sam za taj projekt. Kad smo razgovarali o idejama za film bilo je vrijeme potresa na Baniji, a jedan od kolega je potencijalno htio raditi film o tome. Mogu reći da i je SNV dao doprinos filmu. Naš profesor Goran Dević s Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu u kontaktu je s njima i kad vidi da se neka od tema filma tiče srpske nacionalne manjine, kontaktira SNV i oni pomognu koliko mogu financijski, pa su u fazi postprodukcije pomogli i mom filmu.

Kaže se da danas svako tko ima mobitel može napraviti dokumentarac. Je li to točno i kakav je bio vaš razvojni put s obzirom na režiju filma?

Mislim da svatko mobitelom može napraviti dokumentarac, a neki će možda biti bolji nego filmovi visoke produkcije. Nekad su iskreniji i siroviji, ali tu nema pravila. Bila sam i u Restartovoj školi dokumentarnog filma, radionici dokumentarnog filma u Krškom i školi vizualne antropologije u Beogradu, s obzirom na to da sam na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila studij etnologije i kulturne antropologije. To se vidi i u pozadini mog filma u koji sam htjela uključiti tradicijsku glazbu kninske okolice. Film počinje i završava pjesmom, a bilo mi je bitno da se motivi u pjesmama preklapaju s temama filma, služeći kao prolog i epilog.

Kakav je dosadašnji i budući život vašeg filma?

Svjetska premijera bila je na festivalu Doclisboa u Portugalu u sekciji "Green Years" za studente. Kako je bio u bloku s filmovima o zajednici, film se jako dobro uklopio, a komentari su bili pozitivni. U Zagrebu je imao hrvatsku premijeru, a prijavljivala sam ga i na druge festivale. Želja mi je pustiti film tamo gdje je snimljen i u kontaktu sam s načelnikom Biskupije, čiji je stric Jašo jedan od protagonista.

Koliko su mladim autorima nužni festivali kao što je ZagrebDox?

ZagrebDox je bitna točka za svakog hrvatskog i regionalnog dokumentarista, a kamoli ne za nekog tko tek počinje s filmovima. Super je i što filmovi nas mladih autora igraju zajedno s filmovima autora koji su nam bili mentori, kao što je meni bila Ana Hušman, čiji film je prikazan u bloku s mojim, kao i s filmovima profesora s ADU-a. Mislim da je dobro da se na taj način susrećemo.

Vaš prethodni film "D26" bavio se dionicom od 13 kilometara državne ceste između Ivanić Grada i Daruvara koja nikad nije asfaltirana. Je li to napravljeno u međuvremenu?

Ta dionica kad se od Čazme krene prema Garešnici do danas nije asfaltirana, ali je redovito nasipavaju. Budući da je je poprilično izazovna, po njoj se voze reli utrke. Kako prolazi blizu spomenika revolucije u Podgariću, postoji priča da je, kad je Tito otvarao spomenik, planirano da se asfaltira ta cesta da on njome prođe, ali kako je ipak išao preko Kutine, cesta je ostala neasfaltirana.