U kakvim se okolnostima od 26. marta do 2. aprila održava ovogodišnji ZagrebDox?
ZagrebDox se kao međunarodni festival bavi dokumentarcima i stvarnošću. Iza nas je period potresa, bolesti i rata u Ukrajini koji još traje, a pred nama najvjerojatnije jaka ekonomska kriza. Vremena su teška, a mi želimo ljude privoljeti da dođu na tjedan dana u Cinestar i da si malo olakšaju život, da podijele probleme s ljudima koji će doći u kino, ali i s onima na ekranu koji imaju slične probleme. Glavna kvaliteta dokumentarnog filma je da se bavi stvarnim ljudima i stvarnim problemima, a ne Marvelovim i drugim izmišljenim junacima i situacijama. Dosadašnja izdanja pokazuju da je suočavanje sa stvarnošću jedna od boljih terapija protiv depresije i nevoljkosti koja je u velikoj mjeri zahvatila ne samo hrvatsko društvo, nego i ono svjetsko.
Po čemu je ovogodišnje izdanje posebno?
S jedne strane vraćamo stare programe kao što su Happy Dox i Glazbeni globus jer nam se čini da je potrebno ljudima dati mogućnost da se odmore, nasmiju i poslušaju dobru muziku. Uvodimo i neke nove programe, prije svega Green Dox, ali i Festival Hits koji donosi već nagrađene naslove sa svjetskih festivala. Nastavljamo tradiciju nečega što smo nazivali DoXXL, a tu mislim na panele nakon projekcija koji će se baviti važnim temama. Izdvojio bih tri panela, onaj nakon filma "Plava iskaznica" posvećen je transrodnosti i transseksualnosti koji su visoko na ljestvici kontroverznih tema u hrvatskom društvu. Nakon filma "Merkel" o bivšoj dugogodišnjoj njemačkoj kancelarki slijedi razgovor s hrvatskim političarkama o položaju žena u politici, a nakon ruskog filma "Manifest", sastavljenog od snimki s društvenih mreža koje su tamo postavljala djeca i autora koji je potpisan pseudonimom, organiziramo panel o djeci i društvenim mrežama. Tu je i krug filmova o Ukrajini. Ne želimo biti monotematski jer ni za vrijeme epidemije nismo imali pola festivala o koroni. Smatramo da to ne treba raditi, ali treba dati pažnju Ukrajini. Što se filmova tiče, tu je "Istočna fronta" Vitalija Manskog, sjajan dokumentarac koji je imao premijeru u Berlinu. Odlučili smo da se u dijelu posvećenom profesionalcima – ZagrebDox Pro – od ove godine koncentriramo na jednu temu, a to je kako snimiti film o ratu, odnosno što je etički, estetski egzistencijalno i tehnički zanimljivo. Tako ukrajinska autorica Alisa Kovalenko, koja je prije nekoliko godina gostovala na ZagrebDoxu, sada dolazi s fronte gdje snima najnoviji dokumentarac. Od osam projekata s ratnom tematikom, četiri dolaze iz Ukrajine. Tako pokazujemo kolegijalnost i razumijevanje prema ukrajinskim filmašima. Osim prikazivanja filmova, festival zbog razgovora i programa za profesionalce čini nešto što ne možete na Netflixu. Vidjeti filmove možete svugdje, ali biti u kinu, razgovarati s publikom, autorima i stručnjacima po našem je mišljenju festival. To nam je važno i to je motivacija nama koji to radimo i, nadam se, publici.
Trend je da se sve više filmova snima mobitelom...
Imamo dva zanimljiva takva filma. Festival otvaramo "Fantastičnim strojem" koji govori kako se danas odnosimo prema nečemu što smatramo bogomdanim, a to je da svi možemo sve bilježiti, u odnosu na početke filma kad je npr. trebalo eksponirati negativ osam sati, što nam je ta moć donijela, a što oduzela, kako se odnosimo prema toj moći i što s njom radimo. Film se na zanimljiv i duhovit način isključivo kroz inserte time bavi i postavlja pitanja profesionalcima i široj publici na koji način shvaćamo svoju odgovornost prema audiovizualnom izričaju. Tu je i "Manifest" čitav sastavljen od priloga klinaca na društvenim mrežama, film koji govori kako ta djeca izražavaju svijet oko sebe, od nevinog buđenja i činjenice da im se ne da u školu do samoubojstva dvoje mladih ljudi koje je netko postavio na internet, što se srećom samo čuje.
Obilježavate 15. godišnjicu Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) i 70. godišnjicu Zagreb filma. Što te dvije institucije znače za hrvatsku kinematografiju?
Kada je dokumentarni film u pitanju, Zagreb film bio je izuzetno važna institucija, a nadam se da će vratiti dokumentarce u svoj portfolio. Na tome sada radi Nebojša Slijepčević i siguran sam da će se razviti dobra produkcija. U Zagreb filmu su radili svi poznati dokumentaristi osim onih koji su radili na TV-u i kratko vrijeme u Zora filmu. U Zagreb filmu se radila druga vrsta dokumentarca u odnosu na današnje – filmovi dugi 20-ak minuta snimani na 35 mm traci, namijenjeni festivalima u Oberhausenu ili Leipzigu. Radili su se filmovi o životinjama, što je inaugurirao Branko Marjanović koji zbog političkih razloga nije mogao snimati "prave" filmove, pa se okrenuo drugoj karijeri, dokumentarcima o životinjama koji su tada bili vrlo popularni. Odlučili smo da 15 godina HAVC-a obilježimo prikazivanjem inserata filmova koji su dobili nagradu publike na ZagrebDoxu. U 15 godina hrvatski filmovi čak su deset puta dobili nagradu publike, što je dokaz da su ljudima zanimljivi i dragi. Zato je najvažnije da HAVC i dalje postoji i potpomaže hrvatski film.
