U četvrt stoljeća postojanja nezavisna dokumentarna produkcija Factum realizirala je više od 80 nagrađenih dokumentaraca, koji su prikazani na 80-ak svjetskih festivala.

- Factumovi filmovi doživljavali su opstrukcije i napade, uzburkavši u više navrata društvenu scenu, a dobar primjer za to je i činjenica da HRT, iako je otkupio neke naslove, nikad nije ulazio u koprodukciju s nama - kazao je na predstavljanju održanom na ZagrebDoxu direktor Factuma Nenad Puhovski.

On je Factum pokrenuo 1997. u okviru Centra za dramsku umjetnost pri Institutu otvoreno društvo s namjerom podržavanja nezavisne dokumentarističke produkcije koja u to vrijeme, s obzirom na političke i društvene prilike, nije postojala. Političari su ih odmah prozvali, a narednih godina bilo je i oštrih kritika i javnih sučeljavanja zbog filmova o temama kojima se nitko nije želio baviti kao što su "Oluja nad Krajinom", "Lora – svjedočanstva" ili "Paviljon 22" koji govore o zločinima nad srpskim civilima, ili dokumentaraca "Nemam ti šta reć' lijepo", "Tri" i "Blokada".

"Oluja nad Krajinom" autora Božidara Kneževića o zločinima nad Srbima nakon "Oluje" izazvala je najveće kontroverze: HRT nije želio prikazati film pa je intervenirao i tadašnji predsjednik Stjepan Mesić rekavši da će, ako ne bude prikazan, zakupiti termin i sponzorirati njegovo prikazivanje. To je izazvalo buru pa je odlučeno da se film prikaže u "Latinici", čiji učesnici nisu štedjeli negativne komentare. Kako je desni dio javnosti smatrao da je "Oluja nad Krajinom" velikosrpski projekt, Pavle Vranjican ubrzo je snimio "Amarcord 1" kojim se nastojalo kompromitirati Kneževića.

Osim društveno i socijalno angažiranih filmova, Factum je pionir i na polju autobiografskog dokumentarca.

- Često se zaboravlja da se do Factumove produkcije raditi film o sebi ili stavljati sebe u film smatralo nepristojnim, osim ako se nije radilo u umjetničkim video uradcima - istaknuo je Puhovski.

Spomenuo je ostvarenja "Graham i ja" o sudbini britanskog novinara koji je počinio samoubojstvo zgrožen masakrom u Ahmićima; "Dečko kojem se žurilo" Biljane Čakić-Veselič o nastojanju da nađe brata nestalog u Bogdanovcima; "Sve o Evi" i "Ratni reporter" Silvestra Kolbasa; "Klasa optimist" Lane Šarić i "Iza ogledala" Jagode Kaloper.

Iskorak su bili i filmovi o marginalnim skupinama i pojedincima. Iako je interes za te teme uvijek postojao u hrvatskoj dokumentarnoj tradiciji, Factumovi autori o njima su progovorili u trenutku homogeniziranja društva i marginalizacije nacionalnih, rodnih i drugih manjina.

Nakon prvih četvrt vijeka Factum je i dalje vitalan, u snimanju ih nije omela ni epidemija, jedino što zbog nje radovi nešto kasnije izlaze na svjetlo dana. Među njima su i "Kuća na Kraljevcu 35", priča o kući koju je sagradio general Slobodan Praljak, a u kojoj danas živi autor filma Pero Kvesić ili "Književna groupie", priča o hrvatskom književniku, novinaru i kolumnistu Željku Špoljaru i njegovom poznatom alter egu Pavlu Svircu. A u planu je i TV serija "Đavolji advokati" koja bi kroz rad advokatskog ureda Čede Prodanovića i Jadranke Sloković trebala prikazati društvena zbivanja u Hrvatskoj u posljednjih 25 godina.

Predstavljanju Factuma prisustvovali su brojni režiseri, kritičari i druge javne ličnosti.

- Odavno sam veliki ljubitelj dokumentarnih filmova, a zahvaljujući Factumu dobili smo ih hrpu, kao i jedan od najboljih festivala dokumentarnih filmova u Evropi. Factum stvara interesantne i provokativne, a ponekad i kontroverzne dokumentarce, kakvi nam nedostaju jer kritiziraju pojave u društvu. Dokumentaristika je preuzela ulogu koju je trebala imati službena historiografija. Nažalost, povjesničari u Hrvatskoj, uz službene medije, više su zagrizli u povijesni revizionizam i uljepšavanje prošlosti nego u suočavanje s njom i zato je tu Factum s nizom dokumentarnih filmova napravio važan posao - rekao nam je historičar Hrvoje Klasić.

Vinko Brešan kazao je da je ponosan što je kao ravnatelj Zagreb filma bio koproducent čitavom nizu Factumovih filmova.

- Njihovi filmovi u ovih 25 godina nisu samo važni u umjetničkom smislu, već su važni i u društvenom smislu i u smislu razvitka demokracije. Čudo je da je jedna producentska kuća koja uredno radi dokumentarce toliko izdržala, s obzirom na to da je cijelo vrijeme suočena s opstrukcijama. Lijepo je i časno biti dio podrške protiv opstrukcija koje postoje - rekao je Brešan, podsjetivši da je bio povjerenik za film u Ministarstvu kulture koji je odobrio "Oluju nad Krajinom".

Mislim de je Factum najvažniji događaj u hrvatskoj dokumentaristici u zadnjih 30 godina. Otvoren je velik prostor za nešto novo, prostor slobode i prostor za propitivanje nekih tema u društvu – ističe Diana Nenadić

- Mogla bih biti pristrana, ali u slučaju Factuma ta je pristranost opravdana jer su radili nešto što smo doista trebali i u trenutku kada smo to najviše trebali. Pokrenuli su ne samo govor o svijetu u kojem živimo i našoj stvarnosti koje nije sjajna, pogotovo ona iz 1990-ih, nego i niz projekata, te razvili svijest o dokumentarnom filmu, dajući poticaj mladima da se time bave aktivistički ili kreativno. Zato mislim de je Factum najvažniji događaj u hrvatskoj dokumentaristici u zadnjih 30 godina - rekla nam je filmska kritičarka Diana Nenadić.

- Filmovi su bili svih mogućih tema, poruka i stavova, a važni su otvaranje prema govoru u prvom licu, govor o marginalcima i vraćanje na govor o socijalnim tremama i socijalno angažiranom filmu, što je neko vrijeme nestalo iz naše dokumentaristike. Dakle, u tih 25 godina otvoren je velik prostor za nešto novo, prostor slobode i prostor za propitivanje nekih tema u društvu - istaknula je Nenadić i dodala da se Factumovu produkciju ponekad posve pogrešno poistovjećuje s politikantstvom ili politički angažiranom filmom.

- Imam osjećaj da Factum i ja imamo dugu incestuoznu vezu; bilo je godina kad sam ih pratila novinarski, godina u kojima sam snimala filmova s njima i godina kad sam radila na festivalu, počevši od 2005., dok sam zadnjih godina isključivo u funkciji novinarke - rekla nam je Milena Zajović, novinarka i autorica jednog završenog rada, "Naše su mogućnosti beskonačne – film o psima koji mijenjaju živote", i jednog nezavršenog, "Savska 66" o šatorašima ispred Ministarstva branitelja.

- Snimala sam dvije godine u kontinuitetu i snimila stotine sati materijala. Politički trenutak u kojem se rušio HAVC i počinjalo divljanje desnice i u kojem su se filmovi koristili za propagandu i zdesna i slijeva nije bio najbolji jer sam se bojala da će se moj film koristiti u nekim debatama kojih ne želim biti dio. Spominjalo me se u Bujančevim emisijama i s time se mogu nositi, ali ono s čime se nisam htjela nositi jest da se moj film koristi kao i "Dvor na Uni" da bi se razmontirao HAVC, kao izuzetno vrijedan za hrvatsku kulturu - kazala je Zajović, dodavši da bi joj bilo vrlo zanimljivo deset godina kasnije vidjeti gdje su ti ljudi i kako razmišljaju o svemu što se dogodilo.

Režiserka Dana Budisavljević naglasila je impresivnu filmografiju, djelo i viziju Puhovskog koji je stalno otvoren za nove teme, nove autore i nove poglede.

- Mislim da se to ni sa čim drugim u hrvatskom filmu ne može usporediti. Puhovski je 1990-ih krenuo u nešto tada potpuno novo, nezavisni dokumentarni film čiji je rodonačelnik, uključujući tu i osnivanje katedre na ADU-u i ZagrebDoxa. Njegov rad bio je ključan za mnoge mlade autore da dođu do svog prvog filma. Danas je to teško zamisliti, ali tada se nije ništa snimalo na nezavisnoj sceni. Mogli ste snimati studentske filmove, onda ste čekali svoj prvi dugometražni film koji često nikad ne biste dočekali, a mogli ste snimati samo na HRT-u. Zato su nam Centar za dramsku umjetnost, Factum i Imaginarna akademija otvarali prostor iz bezizlaznosti nakon završetka studija, da se svi ne odselimo - rekla je Dana Budisavljević i istaknula otvorenost prema debitantima i prema redateljicama kao najveći doprinos Factuma.