Punih osam minuta trajao je aplauz publike koja se digla na noge nakon projekcije filma ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ u pulskoj Areni. Punih osam minuta te je večeri unutar zidina drevnog rimskog zdanja živjela Hrvatska, ona prava Hrvatska, jedina Hrvatska kojoj bi trebalo težiti i koju bi svi njezini građani bez ikakvih ograda i rezervi mogli ne samo zvati svojom domovinom, nego je tako i doživljavati. Je li osam minuta dovoljno? Jest, u postojećim okolnostima, u vremenu agresivnog povijesnog revizionizma, bezočnog laganja o prošlosti, u vremenu kada je i znatno manje od iskazivanja oduševljenja filmom što je zasnovan na teškoj i strašnoj istini, ali – istini, dovoljno da se nekoga optuži kao ‘neprijatelja Hrvatske i svega hrvatskoga’ i osam minuta u kojima četiri tisuće ljudi stoji i aplaudira, dovoljno je da se kaže: još Hrvatska nije propala!
Za onoga koji ne zna, mada je – vjerujemo – malo takvih, film koji je, osim nezapamćenog aplauza u Areni pobrao i sve ključne nagrade pulskog festivala, govori o Austrijanki, supruzi uglednog zagrebačkog liječnika koja je u vrijeme tzv. Nezavisne Države Hrvatske spasila oko deset tisuća (10.000!) srpske djece iz ustaških logora. Film je zasnovan da dnevnicima Diane Budisvljević, a sastavljen je od dokumentarnih snimaka (ustaških!), igranih dijelova i razgovora s četvero od tada spašene djece. Film predočuje činjenice. Već i to je nešto što se vladajućima u današnjoj Hrvatskoj neće svidjeti. Jer, oni se ponašaju u skladu s navodnom izjavom jednoga od poznatih aktualnih ‘novinara’ koji je na primjedbu da nešto što je napisao ne odgovara činjenicama, lakonski odgovorio: ‘To gore po činjenice!’.
Činjenice, naravno, ne odgovaraju ni krajnjoj ustašofilskoj desnici koju od aktualne vlasti razlikuje samo to što je od nje radikalnija i u svojoj ustašonostalgiji otvorenija. A ne odgovaraju ni Katoličkoj crkvi koja zdušno radi na ‘lakiranju’ povijesti NDH i ustaštva kako bi mogla – zajedno sa svjetovnim vlastima – zaokružiti zajednički projekt ustoličenja novih uzora dolazećim generacijama – svetog Alojzija Stepinca i prvog predsjednika Hrvatske – Franje Tuđmana. U filmu se, naime, na osnovi zapisa iz dnevnika Diane Budisavljević, kaže kako tadašnji nadbiskup Stepinac ‘nije mogao’ pomoći u akciji spašavanja srpske djece, nego je Diani Budisavljević savjetovao da se, s obzirom na svoje porijeklo, obrati Nijemcima.
Napokon, film se neće svidjeti ni nekritičkim apologetima bivše jugoslavenske države, zbog sudbine one koja ga je inspirirala. Poslijeratne vlasti u Jugoslaviji najprije su uzele Diani Budisavljević kartoteku s podacima o spašenoj djeci, potom joj zabranile bilo kakvu aktivnost na spajanju spašene djece s njihovim obiteljima i na kraju je, doslovno, prekrile velom zaborava. U vremenu partizanskih heroja (koji jesu bili heroji!) u sektaškom gledanju poslijeratnih vlastodržaca nije bilo mjesta za heroinu građanskog porijekla, k tome i Austrijanku (mada je i ona itekako bila heroina!).
Zbog toga nagrade u Puli, a iznad svega onaj osmominutni aplauz, izravni su udarac u lice ponajprije onima koji svoj izborni uspjeh tumače kao pokriće za stvaranje ‘nove Hrvatske’, zasnovane na lažima i na sve otvorenijem koketiranju s najmračnijim stranicama hrvatske povijesti. To jest udarac u lice svima, uključujući i aktualnu predsjednicu, koji nisu štedili ni riječi ni truda (nimalo suptilno, mora se priznati) da već i prije projekcije u pulskoj Areni iskažu svoje uvjerenje, što nije bilo ništa drugo nego vrlo jasna sugestija da nagraditi treba film Antuna Vrdoljaka posvećen generalu Anti Gotovini. U toj je priči Gotovina, ne prvi puta, bio pametniji od onih koji bi ga silom htjeli pretvoriti u svoju maskotu i zaštitni znak, pa je poručio da on na projekciju u Pulu neće doći, nego će jednom u miru zajedno s režiserom odgledati film. I mada je ta izjava bila poznata u javnosti, predsjednica nije odoljela, nego je na početku festivala ‘pozdravila Antuna Vrdoljaka kao svoga prijatelja koji je, osim što je redatelj, i veliki domoljub’ što je njoj, dodala je, posebno važno. S pravom redateljica ‘Dnevnika’, Dana Budisavljević, kaže kako se nada da predsjednica time nije htjela poručiti da ‘mi ostali redatelji nismo domoljubi’ i pomalo gorko dodaje: ‘Nije lijepo zvučalo’.
I doista – nije. Kao što vrlo vjerojatno neće lijepo zvučati reakcije iz desnog tabora na pulski uspjeh filma ‘Dnevnik Diane Budisavljević’. Oni koji bi najradije cijelu Hrvatsku pretvorili u poprište masovnih grobnica što bi ih grozničavo otkrivali i istraživali, povećavajući iz dana u dan broj ‘žrtava komunističkog režima’ (mada je nesporna istina da je u vrijeme toga režima, osobito u prvim mjesecima, zločina bilo i na strani pobjednika), a svakodnevni život u Hrvatskoj sveli na komemoriranje žrtava i Drugog svjetskog i Domovinskog rata (ali ne svih, a to je ono bitno!), svi oni – dakle – sigurno neće mirno primiti udarac što su im ga svojim odlukama o nagradama zadali publika i žiriji.
Nagrađeni film onemogućava, tako bi barem trebalo biti, da se i dalje govori o ustaškoj državi kao (i) o ostvarenju stoljetnoga sna hrvatskog naroda (jer nije taj nesretni narod valjda stoljećima sanjao masovne zločina što će ih počiniti nad ‘drugima i drugačijima’). Trebao bi onemogućiti svako dalje poricanje onoga što je, doduše ‘samo’ na temelju dokumenata, povijesnih istraživanja i izjava preživjelih suvremenika i do sada bilo poznato: da je, naime, Nezavisna Država Hrvatska bila zločin i u ideji i u praksi. No sve ključne pojedinosti o Holokaustu također su bile poznate, ali ih je tek četverodijelna američka televizijska serija prije nekoliko desetljeća nepovratno ‘usadila’ u svijest prosječnih ljudi širom svijeta (a nije slučajno što njemačka televizija upravo ovih dana tu seriju reprizira). U kojoj će mjeri biti omogućeno (ili onemogućeno?) da pulski pobjednik dopre do najšireg kruga potencijalnih gledatelja, tek ostaje da se vidi.
Vrijednost filma ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ za kojega smatra da bi ga trebao vidjeti svaki učenik u Hrvatskoj, najnagrađivaniji hrvatski filmski režiser Rajko Grlić vidi ovako: ‘To djelo ukida svu demagogiju koju su nametnuli Crkva, dio političara i razne organizacije o tomu da je ustaštvo bilo nešto lijepo, plemenito i zaslužno. Taj film govori o korijenu ljudskog zločina, zato je tako veličanstven i zbog toga je tako izvanredno primljen u Areni.’ A taj uspjeh u Areni, i kod publike i kod ocjenjivačkog suda, potvrda je da za Hrvatsku još ima nade, da budućnost Hrvatske nisu oni koji inspiraciju za svoje djelovanje nalaze u propalim i davno (u svijetu barem!) otpisanim i poraženim ideologijama desne provenijencije. Ne, budućnost Hrvatske su oni koji se, makar i na samo osam minuta, trgnu i pokažu pravo lice Hrvatske kakva bi trebala biti.
I zato je ta pulska ‘osmominutna Hrvatska’ toliko važna. Danas, a pogotovo sutra.
