Krajem prošle godine na Spotifyu – nakon YouTubea drugoj najpopularnijoj formi za slušanje radio formata danas poznatih kao podkasti – lansirana je emisija "The Telepathy Tapes". Već nakon nekoliko epizoda ova radio serija popela se na vrh liste najpopularnijih podkasta na svijetu. Prestigla je u tome američkog veterana Shawna Ryana koji je u oktobru iste godine s dugotrajnog prvog mjesta najslušanijih emisija srušio Joea Rogana, najuspješnijeg svjetskog podkastera. Prema Wikipediji, Rogan je 2024. godine obnovio svoj ugovor sa Spotifyem za 250 milijuna dolara, uz omogućavanje distribucije na drugim audio platformama. "The Telepathy Tapes" nadmašili su po slušanosti čak i to – kako?
Emisija je obišla svijet podkasta na svim platformama impresivnom brzinom pa su i prije kraja sezone drugi podkasti počeli za mišljenje pitati autoricu serijala. Ili njezinu sugovornicu, Harvardovu psihijatricu koja u seriji o telepatskim vezama neverbalne autistične djece služi kao stručnjak kojem je cilj prodrijeti u srž fenomena. Podkast je napravljen u audio formatu od deset epizoda po otprilike sat vremena, a objavljivan je u redovnom ritmu jednom tjedno.
Emisija "The Telepathy Tapes" sadrži toliko elemenata potrebnih za analizu fenomena podkasta da se može nazvati vitgenštajnovskim "najboljim primjerom"
Klikabilnog naziva, uz opis koji kaže da se bavi autizmom, društveno sve popularnijom temom, emisija je sadržavala ključne riječi za privlačenje širokih i različitih publika. Iz epizode u epizodu autorica Ky Dickens, inače nagrađivana redateljica dokumentaraca o socijalnim i lijevim temama, kroz konzistentno strukturiran i ugodan narativ donosi uvjerljive i izrazito emotivne priče roditelja o njihovim mukama pri pokušajima komunikacije s autističnom neverbalnom djecom. Priča je prekasno upakirana, savršeno ispričana i definitivno ne ostavlja slušatelje ravnodušnima. Dodatne materijale, koji uključuju i video zapise, moguće je kupiti preko originalne web-stranice emisije za desetak dolara.
Ova podkast serija sadrži toliko elemenata potrebnih za analizu fenomena podkasta da se može nazvati vitgenštajnovskim "najboljim primjerom": besplatni audio format, lansiran na digitalnoj platformi "na zahtjev", dostupan i u vizualnoj formi, s naglaskom na umijeće storytellinga i informiranja o temama koje mejnstrim mediji zapostavljaju a koji govori o marginalnim zajednicama, dostupan globalno, zanimljiv tržištu a istovremeno potiče solidarnost zajednice proizvođača i slušatelja. Autori su "visokoobrazovani uspješni profesionalci" "na pola karijere". Svi termini kriteriji su koje sam pronašla u znanstvenim radovima na temu podkasta, poput "The Millennial Medium: The Interpretive Community of Early Podcast Professionals" autorice Corrine Laughlin koji, nažalost, nije javno dostupan.
Prema znanstvenicima, posebno zanimljiva karakteristika fenomena podkasta je "solidarnost u zajednici" koja podrazumijeva uzajamno referenciranje, reklamiranje, citiranje i međusobno dijeljenje sadržaja. Zašto je tome tako obično se objašnjava besplatnošću forme koja se financira pretplatama slušatelja za pristup premium sadržajima i oglasima na platformama, a ima i široke publike. Analizom publika ispostavilo se da ljudi vole slušati audio formate (radio ili glazbu), a ako je tematika duboka i zanimljiva, što duže traje emisija, to bolje. Svemu ovome još ćemo se vratiti, no prvo jasnije strukturirajmo polje.
Podrijetlo podkasta
Ovisno o tome koga pitate, povjesničare medija, stručnjake za radio ili IT znalce, podkasting ima tri različite povijesti, odnosno tri različita podrijetla. Budući da popularnost ove forme naglo raste u vrijeme otkada joj datira i ime, obično se kao nastanak uzima 2005. godina, kada je Apple omogućio slušanje mp3 formata na zahtjev. Steveu Jobsu pripisuje se i imenovanje ove forme. Kako je kazao predstavljajući novi softver za slušanje na iPodu, naziv "podcast" složenica je od "iPoda" i "broadcastinga". "On će uvijek biti besplatan jer može dosegnuti veliku publiku i vjerojatno postati velik sam po sebi, a financirat će se od oglašavanja", predvidio je tada.
Ova linija "historizacije" svrstava se u "Appleovu revoluciju". Kao što je slučaj sa svim velikim firmama, one velike ideje samo prodaju, uglavnom im nisu začetnice. Ideja radija na internetu i na zahtjev starija je od lansiranja Appleovog softvera i datira u 2000. godinu. Skupina milenijalaca zaposlena na američkom Nacionalnom javnom radiju (NPR) poželjela je ući dublje u razne teme, razviti ih u više epizoda i doprijeti do različitijih publika, jer je istraživanje NPR-ove publike pokazalo da ih uglavnom slušaju visoko obrazovani, srednjoklasni, progresivni, bijelci/kinje, zrele dobi. Također su tražili način da izbjegnu uzuse koje im nameće menadžment, poput odabira tema, što inače u novinarstvu nazivamo cenzurom. Dvojica iz te skupine NPR-ovih milenijalaca bili su programeri softvera koje je Steve Jobs lansirao.
No, prije samih podkasta preteče ove forme nastale su s pojavom RSS feedova i blogova, kada je omogućena besplatna pretplata na neki sadržaj i izravni doticaj proizvođača sadržaja s publikom. Prvi informativni i edukativni sadržaji u mp3 formatima zapravo su nastajali na blogovima, kada su autori počeli snimati glasovne isječke i uvrštavati ih u RSS feedove. I tu je među pionirima bio NPR. Među prvim podkast emisijama, koja danas ima historijsku ulogu, bio je njihov "The Serial" – krimi-podkast koji je pratio slučajeve kako su se razvijali od početka do zaključka.
Osim te, druga je, naravno, bila sportska emisija NFL-a. Ako pogledamo dalje u prošlost i potražimo još ranije pojave neglazbenih audio formata kojima se moglo pristupiti kada se želi, a ne kada se emitiraju, a prije inovacija poput Spotifya i iPoda, vraćamo se na Stari kontinent, točnije u Rusiju: 1989. godine u Rostovu na Donu nastao je samizdat radijski program naziva "Iluzija neovisnog radija" kao pokušaj da se zaobiđe sovjetska cenzura. Emisija se snimala u kućnom okruženju, na kazete koje su distribuirane u cijeloj zemlji, a ukupno su objavljene četiri serije emisija.
U svim iteracijama početaka podkastinga jasan je pokušaj izlaska izvan okvira motiviran društvenim, socijalnim i političkim potrebama. Uključujemo u to i izjavu Stevea Jobsa koji je kazao kako je ovo forma koja će uvijek moći biti besplatna.
Rast podkasta
Od početka "Appleove revolucije" preko digitalizacije radio frekvencija, rasta digitalnih radija, internetske konekcije u automobilima i pametnih telefona, tržište podkasta neprestano raste, uporno ulazeći u nova društvena polja koja ranije nisu bila predstavljana slušateljima radija na "storytelling" način. Na primjer, na YouTubeu sam pronašla šest godina star TEDx video o mogućnostima podkasta koji navodi primjer jedne male trgovine cigarama negdje na američkom jugu. Stručnjak za digitalni marketing predložio je vlasniku da naprave podkast o kulturi cigara. Eksperiment je bio iznimno uspješan – podkast je prikupio ogromnu publiku koja se godinama vraća po još sadržaja. Projekt je toliko uspio da je mala trgovina cigara u trenutku snimanja videa imala kupce iz svih dijelova planete, a neki su čak počeli ciljano turistički dolaziti u mjesto gdje se nalazila.
No, nov i posebno nagao rast podkasti su doživjeli u vrijeme globalne pandemije, kada je puno ljudi dobilo otkaz ili bilo prisiljeno provoditi vrijeme u kući. Pokazalo se tada da podkasti imaju veliku neiskorištenu edukativnu nišu. Obrazovna videa i podkasti koji ulaze dubinski u temu do tada su uglavnom bila besplatno dostupna snimljena predavanja najprestižnijih svjetskih sveučilišta, dosta STEM sadržaja, a od društveno-humanističkih znanosti u najvećoj mjeri arheologija i povijest. No, u periodu pandemije nastaju brojni kućni uradci, "podkasti" profesora svih struka, stručnjaka svih formata u gotovo svim područjima ljudske djelatnosti.
Nov i posebno nagao rast podkasti su doživjeli u vrijeme globalne pandemije, kada je puno ljudi dobilo otkaz ili bilo prisiljeno provoditi vrijeme u kući. Pokazalo se tada da podkasti imaju veliku neiskorištenu edukativnu nišu
Više nego Spotifyu, ovi se proizvođači okreću YouTubeu, a marketing i softveri također odrađuju svoju ulogu, na primjer uvođenjem "dinamičkih oglasa". To znači da će oglasi u svakom prikazivanju videa biti drugačiji. Ako pogledate isti video više puta ili u različitim periodima (npr. par godina od prikazivanja), oglasi će vam biti drugačiji. Proizvođači sadržaja time su mogli oglašivačima ponuditi stalnost, a i pregledavanje jako starih videa moglo je nositi nove publike. Prihodi svih proizvođača počeli su rasti. YouTube je uveo i penalizacije za dezinformacije, lažne sadržaje i kršitelje autorskih prava, tzv. demonetizaciju na određeni period, što znači da nema oglasa ni zarade, no još važnije, algoritam počinje ignorirati takav sadržaj i ne prikazuje ga čak ni ako ga pretražujete.
Kvaliteta podkasta varira, a distinktivno za rast podkasta u pandemiji i nakon nje je poboljšanje kvalitete sadržaja. Solidarnost zajednice koja karakterizira ovu formu i ovdje je odradila svoje. Referencijalnost jednog podkasta na drugi sličan uobičajena je praksa i jedan od lakših načina dolazaka do još sličnog, jednako duboko razrađenog sadržaja, s drugim uglom sagledavanja teme. U moru podkasta, njihove solidarnosti i međusobnog referenciranja, postoji i međusobna kritičnost, često uokvirena u akademske paradigme i kritiku sadržaja izrečenoga.
Iako se ovako prikazano polje podkasta može činiti gotovo idilično, treba imati na umu da se do kvalitetnog sadržaja teško probiti pored nevjerojatnih količina poluinformacija i dezinformacija, no i tu pomaže algoritam. Kada jednom nađete nekoliko kvalitetnih kanala, oni vas dovedu do ostalih. Također, treba imati na umu da uspjeh forme podkasta proizlazi i iz toga što su antipod tradicionalnim medijima, koji su spori u razumijevanju najnovijih istraživanja. Brojne knjige o kojima sam već pisala našla sam preko YouTube podkasta. Postupak je stoga lagan: pronaći jednako kvalitetne sadržaje iz drugih struka, na dobro istreniranom algoritmu koji preferira znanstveni sadržaj nad drugim. Čak i ako istražujete opskurne teme, većina videa koje vam algoritam pokaže bit će slične razine kvalitete kao i ostala videa koja gledate.
Možda je upravo to objašnjenje zašto je u decembru 2024. godine od 20 najvećih podkasta na svijetu pola bilo religijskog, duhovnog ili paranormalnog sadržaja, poput "The Telepathy Tapes". Svim ovim podkastima, uključujući i one Joea Rogana i Shawna Ryana, zajedničko je to da zaista stoje nasuprot tzv. legacy ili tradicionalnim medijima: po temama koje obrađuju, po perspektivi, po okviru, po uglu iz kojeg ulaze u temu. Uglavnom se radi o temama koje tradicionalni mediji ne diraju. Ryan je na primjer američki veteran, republikanskih uvjerenja, koji otvoreno priča o PTSP-u, alkoholizmu, psihoterapiji, psihodeličnim iskustvima i vjeri. Nedavno je dospio i do naših medija jer je prvi objavio pismo samoubojice koji je na Novu godinu detonirao Tesla Cybertruck ispred hotela Trump International u Las Vegasu, a izvornost pisma je kasnije potvrdio FBI.
Ograničenja i društvena funkcija podkasta
No, podkasti nude i lijeve odgovore na važna društvena pitanja, na primjer znatno bolje analize inflacije naći ćete u podkastima nego na portalima. Ako vas pak zanima geopolitička situacija, najbolje je pogledati što o tome kažu podkasti koji redovno prate izvještaje obavještajnih agencija ili koje vode bivši obavještajci.
To su ujedno podkasti u kojima ćete u pravilu i bez iznimke vidjeti video objavljen prije sat vremena s milijun pregleda. A nikada niste čuli ni za voditelja, ni za podkast, već je to prva pojavnica u pretrazi nekog aktualnog događaja. Iako vidite osobu koja vam zapravo dostavlja informacije u audio formatu, činjenica je da vizualni aspekt pomaže u procjeni kredibiliteta osobe koja dostavlja informaciju, na primjer nesvjesnom analizom govora tijela.
Upravo je nedostatak vizualnog sadržaja možda doprinio globalnom uspjehu "The Telepathy Tapesa". Algoritam, kritika i solidarnost zajednice iznjedrili su niz drugih emisija koje su prepričavale sadržaje tog podkasta, no samo su autori DemystifySci Podcasta – dvoje ljevičara i sveučilišnih profesora STEM područja, tipičnih predstavnika milenijalaca koji odgovaraju svim opisima s početka teksta – zapravo platili onih desetak dolara za pristup video sadržaju na originalnim stranicama "The Telepathy Tapesa". I našli su čak i za njih razočaravajuće rezultate: metoda eksperimenata koju čujemo u audio formi djeluje plauzibilno, stoga je i zavela toliki broj slušatelja. No, video otkriva utjecaj roditelja na odluku djeteta i želju za uspostavom bilo kakve komunikacije.
Iako isječci koje je DemystifySci Podcast pregledao, kao ni sami autori, ne poriču sve što smo mogli čuti u "The Telepathy Tapes", reći da taj podkast išta dokazuje debelo je preuranjen zaključak. Ono što se ne poriče uglavnom ima veze sa znanstvenim ograničenjima koncepta svijesti, pa neporicanje ima funkciju akademske samodiscipline jer znamo što znamo, znamo što ne znamo i ne znamo što ne znamo. U slučaju roditelja i njihove neverbalne djece nemoguće je ne zamijetiti želju za komunikacijom s vlastitim djetetom. Bol koju podkast prikazuje svakako je stvarna, ljudi su stvarni i stvarno vjeruju u to, pa osnovno ljudsko suosjećanje nalaže suzdržavanje od nevjerice i makar uvažavanje njihove želje. Usprkos tome, ono malo što smo mogli vidjeti u DemystifySci Podcastu potvrđuje da nema ni govora o bilo kakvom dokazu telepatije.
Podkasti danas ispunjavaju sasvim određenu društvenu potrebu koja je u drugim oblicima prenošenja informacija ostala nepopunjena. Posebno se to odnosi na teška filozofska pitanja, pa je česta zajednička nota podkasta žalopojka o tradicionalnim medijima, njihovim strukturnim ograničenjima i neosviještenim predrasudama. Brzina protoka informacija i vrijeme koje novinari provode u obradi teme ne dopuštaju im da zapravo razumiju ono što pokrivaju. Stoga je nerazumijevanje javnosti rezultat uskog grla u podizanju općeg stupnja društvene naobrazbe. Prije podkasta, nova znanstvena saznanja, kao odrasle osobe, učili smo putem kratkih vijesti i dokumentaraca. Rijetko tko zapravo čita znanstvene radove iz drugih struka.
Dokumentarci su često površni i ograničeni, a podkasti nude dugi format, zanimljivo ispričane nove informacije. Oni zaista imaju sasvim određenu društvenu funkciju i interesantno je da su je autori cijelo vrijeme svjesni: dubinsko i redovno pokrivanje tema i društvenih grupa koje mejnstrim mediji ignoriraju. Kako obično pričamo samo o negativnim stranama dinamike izmjena i kvalitete informacija koje je donio tehnološki razvoj, dobro je ponekad pogledati i koje su prednosti, a možda i naučiti kako navigirati algoritme da izbjegavaju i favoriziraju specifični set kriterija za relevantnost informacija. Uostalom, to svakodnevno radimo skrolanjem, a na čemu se zadržimo, to nam se dalje prikazuje. Izbor je na kraju naš.
