Prirodne znanosti, čini se, ne mogu više pratiti vlastiti razvoj. Sa svakim lansiranjem novog proizvoda znanstvenici koji su ga razvili optuživani su za ugrožavanje civilizacije, društva, čak i cijelog ljudskog roda (primjerice, strah od umjetne inteligencije). Od Marka Zuckerberga preko Googlea do ChatGPT-ja, neopipljivi društveni fenomeni stežu metaforičku omču oko nepostojećeg vrata tech-industrije, a društveno-humanističke znanosti tu su da im tu omču prodaju.
Osnivači neke od američkih tehnoloških kompanija u start-up fazi sjedili su u svom lokalnom kafiću i pričali o užasno problematičnom klijentu koji je samo pokušavao naručiti softver za pohranu određenog tipa materijala na "oblak". Klijent je imao jasnu ideju kakvi mu programeri trebaju za taj posao i koje vještine moraju imati da bi uspješno proveli njegov nalog. Odabrani programeri mjesecima su muku mučili s naručenim proizvodom i tokom pijane noći, nakon koje su morali klijentu priopćiti da nisu uspjeli, jadali su se svome najdražem konobaru. Konobar ih je slušao istovremeno im poslužujući pića i brišući čaše te im u nekom trenutku predložio da pošalju njega tom klijentu. Programeri su, naravno, ideju najprije odagnali kao šalu, da bi potom shvatili da je njihov konobar možda upravo to što im treba. On je naime "iznimno duhovit i inteligentan lik" u čijem društvu uživaju. U razgovoru se ispostavilo da je njihov konobar odustao od stjecanja diplome filozofije na jednom od boljih američkih sveučilišta (Penn State) i da možda ipak zna o čemu priča. Nakon uzimanja ideje zaozbiljno i u programerskom očaju, konobar je bio poslan na sastanak s klijentom. I nije se vraćao – prvi dan, drugi dan, treći dan. Kada se napokon vratio, klijent i programeri našli su zajednički jezik i uspješno završili proizvod.
Što je konobar učinio? Dugo razgovarao s klijentom, ispitao ga zašto hoće baš to što hoće, propitao ga o krajnjim ciljevima proizvoda, o njegovoj viziji i ideji te što želi tim proizvodom postići. Kada su nakon tri dana završili s razgovorom, programeri i dalje nisu imali adekvatne vještine da ispostave traženi softver, ali su zahvaljujući konobaru, koji je promijenio perspektivu klijenta i time odradio posredničku funkciju između njegovih želja i mogućnosti programera, uspješno priveli posao kraju. Konobar je, naravno, dobio posao u tech-kompaniji, gdje je nastavio mijenjati perspektive klijenata u skladu s operativnim mogućnostima programera. Ukratko, demonstrirao je kako se projekti i ideje realiziraju usmjeravanjem pažnje i oblikovanjem perspektive.
Prepričani narativ sadržaj je jednog TED Talka na temu zašto STEM treba društveno-humanističke znanosti. Gotovo svi kraći YouTube klipovi i razni TED Talkovi (izrazito popularan oblik artikuliranja društvenih vrijednosti među američkim STEM-ovcima) na ovu temu obavezno uključuju anegdotu u kojoj grupa prirodnjaka bdije nad nekim problemom koji neuspješno pokušavaju riješiti, kada se u trenucima najvećeg očaja s margina njihove grupe neočekivano pojavi netko tko rješava problem "običnom" promjenom perspektive. Osim kraćih i dužih videouradaka kojima STEM-ovci u SAD-u artikuliraju svoje viđenje raznih društvenih fenomena, i literatura o stanju znanosti, visokog obrazovanja i industrije, čini se, zaključuje da je ovaj povijesni period razdvajanja različitih disciplina kratkoga vijeka.
Tržišni imperativi koji su doveli do obezvređivanja vještina konobara iz naše priče raspadaju se unutar nekoliko dekada od početka nametanja promjena u znanosti i obrazovanju. One su bile izazvane potrebom za "obrazovanjem za tržište rada" – procesom kojim se studente opterećivalo, po poslodavcima, "nepotrebnim" znanjem, a na štetu razvoja utrživih i praktičnih vještina. Nepotrebna znanja su, ukratko, ona koja nemaju veliku tržišnu, ali imaju veliku društvenu vrijednost, bilo da obuhvaćaju male profesionalizirane društvene skupine što ovise o javnom financiranju, bilo da su rezultati rada toliko apstraktni i nematerijalni da je njihova vrijednost neprevediva u jednostavnu informaciju podložnu brzom "informacijskom" društvu.
Komercijalizacija u obrazovno-znanstvenim procesima prekinula je milenije dugu tradiciju podučavanja "muzike i geometrije", odnosno viđenja društvenih i humanističkih znanosti kao međusobno sukladnih vještina, podjednako neophodnih za uspješno ispunjavanje ljudskih potencijala. Takva su načela univerzalnog čovjeka dugo bila utkana u masovni razvoj visokog obrazovanja u Europi. Ne stignemo se baviti svim kontradikcijama koje je tržišni imperativ u obrazovanju proizveo u Europi, pa ćemo tek pojedine kontradikcije iskazivati uglavnom uspoređujući procese na Starom kontinentu s onima u SAD-u.
Tako je na primjer u Europi, u kojoj je visoko obrazovanje i dalje znatno više javno financirano nego u SAD-u, klasna struktura studenata vertikalno mobilnija nego u SAD-u. Na oba kontinenta u ovaj sustav ulaze djeca čiji su roditelji visokoobrazovani, kao i djeca iz boljih socioekonomskih prilika. Dok u Europi djeca iz lošijih ekonomskih prilika i bez stipendija uglavnom popunjavaju mjesta koja su manje tržišno tražena, jer samo takva mogu dobiti, u SAD-u je stvar znatno teže prohodna. Budući da javno financirano visoko obrazovanje imaju samo ljudi povezani s vojskom, djeca radničkih obitelji do visoke naobrazbe dolaze ili pristupanjem vojsci ili podizanjem lihvarskih studentskih kredita koji ih onda more skoro do kraja života. Naime, pola milijuna dolara kredita (zbog kamata) tokom života nije lako vratiti. U takvim situacijama oni moraju birati tržišno bolje isplative poslove, pa mjesta u društveno-humanističkim znanostima ostaju slobodna za višu klasu koja ne mora voditi računa o isplativosti svoje buduće karijere, a može si i priuštiti visoke školarine. Možda i ovaj klasni faktor treba uzeti u obzir u ovom humanističkom buđenju marketiziranog američkog visokog obrazovanja i znanosti.
"Zastarjeli" europski devetnaestostoljetni ideal akademskog obrazovanja bio je temeljen na ideji "holističkog" spoja istraživanja i studiranja. On je integrirao umjetnost i znanost s istraživanjem u cilju sveobuhvatnog općeg učenja i razvoja kulturnog znanja. No Europa je s bolonjskom obrazovnom reformom odlučila krenuti drugim smjerom. Radi se o običnoj implementaciji američkih tržišnih imperativa u europsku obrazovnu tradiciju koja je započela s Aristotelom i Pitagorom u Grčkoj, potvrdila se u 19. stoljeću s Wilhelmom von Humboldtom, njemačkim lingvistom i ministrom obrazovanja, a koja je tom reformom prekinuta. Tisuće godina kulturne dominacije nad svim novim susjedima Europljanima nisu bile dovoljne da "ekstrapoliraju podatke" o tome kakvi radnici zaista trebaju društvu.
Model sprege svodi se na stari ofucani klišej da je moguće ne vidjeti šumu od stabala. U ovoj metafori prirodne znanosti vide stabla, a društveno-humanističke šumu
SAD pak u ovom stoljeću iz potpuno drugog kuta dolazi polako do analognih "holističkih" principa u obrazovanju kojih se Europa odriče, samo što svoj model zovu "integrativnim", a odnosi se na interdisciplinarnu integraciju STEM-a (znanost, tehnologija, inženjerstvo i matematika) i društveno-humanističkog područja. Pokazalo se naime da strelovit razvoj tehnologije sa sobom nosi cijeli set nepredviđenih izazova, prepreka i problema, poput društvenog utjecaja društvenih mreža. One su možda nastajale kao polupijane utopističke ideje u studentskim barovima, ali su umjesto virtualnih mjesta na kojima bi se započinjale male i velike pobune i revolucije prerasle u opasnu prijetnju demokraciji i psihološkom zdravlju ljudi. Nepredvidiva je bila i lakoća s kojom se u moru inženjerski omogućenih ravnopravnih mišljenja izgubilo stvarno značenje istine, pa su i koncepti poput "činjenica" ubrzo postali nešto što se može relativizirati. I onda smo dobili doba postistine, lažnih vijesti i drugih bolesti vezanih uz digitalno informacijsko društvo.
Ali nije tu bio kraj problemima s kojima su se STEM znanosti susrele a da nisu znale kako odgovoriti na njih. Na primjer, problem s podučavanjem velikih jezičnih modela poput ChatGPT-ja ili Googleovog Barda, o čemu su Novosti već pisale, kao što smo se dotakli i pitanja sprege društvenih znanosti poput lingvistike, antropologije i arheologije s prirodnjačkom genetikom. Model sprege je gotovo uvijek isti i svodi se na stari ofucani klišej da je moguće ne vidjeti šumu od stabala. U ovoj metafori prirodne znanosti vide stabla, dok društveno-humanističke vide šumu. No tu već dolazimo do strukturnih problema. Navedeni primjeri interdisciplinarnih sprega nisu ni blizu iscrpljeni u ovih nekoliko autorici bliskih primjera – ako pomnije pogledamo, nema znanosti koje se u današnje doba međusobno ne miješaju.
Razlog tome možda možemo potražiti upravo u spomenutom klišeju. Ili kako o tome pišu i govore američki STEM-ovci: društvene discipline podučavaju vještine poput dobrog pisanja, kritičkog mišljenja, retorike te procesuiranja informacija i podataka. Kada STEM-ovci artikuliraju svoju potrebu za društveno-humanističkim znanostima, to uglavnom zvuči prepoetizirano, na granici patetike, poput tvrdnje da "vrijednost humanistike leži u tome što je ona provodnik ljudske slobode". Ili pak odu u drugu, potpuno pragmatičnu krajnost, uglavnom povezujući retoričku sposobnost društveno-humanističkih znanosti s trgovačkim i marketinškim sposobnostima koje oni sami nemaju.
Kao što smo ranije naveli, u skoro svim američkim primjerima koje smo pronašli na temu sprege STEM-a i humanistike anegdotalno se spominje viša sila koja se neočekivano pojavljuje s margine i rješava stvar. Ta viša sila s margine uvijek je osoba s diplomom društveno-humanističkih znanosti na užasno potplaćenom i društveno podcijenjenom radnom mjestu za koje STEM-ovci ne bi očekivali da ga popunjava netko tko tako vješto prati njihove razgovore te im čak konstruktivno doprinosi. U skoro svakom primjeru koji artikulira STEM-ovsku potrebu za humanistikom narativ je isti: nakon što tech inkorporira tu višu silu u svoju radnu organizaciju, ona počinje cvjetati. Odgovor je ponekad jednostavan, a istovremeno kompleksan: čak i ako su loši u tome, ljudi s humanističkim obrazovanjem znaju razgovarati o šumi iz našeg klišeja, odnosno o društvu. Znaju je prepoznati, imenovati, svrstati, razvrstati, odrediti joj starost i podrijetlo, uvidjeti kada je treba pomladiti, kada je zdrava, kada je treba liječiti, kada prerasta u džunglu i kada joj prijeti propast.
Otprilike do ovakvih zaključaka trenutno dolaze, gotovo grassrootovski, brojni znanstvenici u SAD-u. To za posljedicu ima "otvaranje" STEM-a za humanistiku. Naravno, postoji i skraćenica, ovog puta adekvatno poetična: STREAM, a možemo je prevesti kao "tok" ili, nategnuto filozofski, "tijek", ali svakako ne "mlaz". Nova slova predstavljaju vještine pisanja, čitanja i umjetničkog izražavanja. Drugim riječima, iako to ne znaju artikulirati tako, američki znanstvenici počinju cijeniti humanistiku zbog toga što jako dobro i eksplicitno artikulira tacitno znanje o društvu. To je ono znanje koje svi mislimo da imamo, ali ne znamo baš artikulirati. Razlika između toga što mislimo da znamo i što znamo artikulirati u našem se društvu ne prevodi u poštovanje, cijenjenost radnog mjesta, ni u cijenu rada. Pokazuje se međutim da se u obrazovnom sektoru potrebe tržišta rada ne razlikuju od potreba društva. A potreba društva je da vidimo i šumu i stabla, da se znamo u toj šumi orijentirati, da se znamo po njoj kretati, da je naučimo održivo koristiti i da nam ona omogućuje da u potpunosti ispunimo svoje potencijale.
