Pionir populacijske genetike Luigi Luca Cavalli-Sforza (1922. – 2018.) okladio se 1960-ih da će u budućnosti biti moguće rekonstruirati povijest ljudskih populacija širom svijeta usporedbom genetskih varijacija unutar pojedinih skupina koje danas žive skupa ili u neposrednom susjedstvu. Pretpostavka je bila: ako su ljudi migrirali na sva mjesta u kojima danas žive i ako su potom ostali tamo generacijama, bez ekstremnog daljnjeg međusobnog miješanja, današnji ljudi koji žive na nekom području trebali bi biti njihovi izravni potomci. Ideja je bila mjerenjem međusobne genetske bliskosti rekonstruirati obrazac grananja koji je nastao svakom pojedinom migracijom.
Cavalli-Sforza analizirao je genetske mješavine od 1978. godine. Počeo je s podacima različitih europskih naroda čije je podatke mogao lako prikupiti, a analizirao je varijacije krvnih grupa i rezus-faktore. Zaključio je da se migracije u Europu odvijaju u smjeru od jugoistoka prema sjeverozapadu. Dakle, od Grčke (zapravo od Anatolije), preko cijele Europe pa do Skandinavije. Povezao je to s razvojem poljoprivrede u Anatoliji u 12. tisućljeću prije nove ere, koja je do 9. tisućljeća već stigla do Balkana. Smatrao je da su europske genetske varijacije rezultat miješanja autohtonih lovaca sakupljača s novopridošlim farmerima.
Njegov učenik David Reich bavi se pionirskim radom Cavalli-Sforze u uvodu svoje knjige iz 2018. godine "Who We Are and How We Got Here" (prevedena u Srbiji pod naslovom "Ko smo i kako smo ovde stigli") te objašnjava kako nova istraživanja nijansiraju genetsku srodnost i udaljenost pojedinih populacija. Ono što je vrijedilo u toj znanosti još 1994., poput zaključaka Cavalli-Sforze o tome da se genetika sjevernih Europljana razrijedila s geografskim napretkom poljoprivrede i miješanjem s drugim ljudima, pokazuje se u drugoj dekadi 21. stoljeća kao logičan, ali netočan zaključak.
Samo su Afrikanci čisti homo sapiensi, dok ljudi na svim ostalim kontinentima imaju u genomu primjese neandertalskog DNK-a. Zanimljivo je za naše krajeve da je polazišna lokacija populacije neandertalaca koja je osvojila cijelu Aziju bila špilja Vindija
Reich je radeći na globalno poznatom projektu ljudskog genoma i primjenom najsuvremenijih tehnika genetskih analiza zaključio da bi karta Cavalli-Sforze iz 1994. danas vjerojatno izgledala isto i bez ikakvih migracija. Uzrok tome je stopa genetske mutacije kod ljudi. Po jednoj generaciji ljudski genom proizvede 64 nove mutacije. To znači da su neki od gena koje smo naslijedili od oca i neki od gena koje smo dobili od majke promijenjeni na 64 mjesta u našem genetičkom lancu dugom tri milijuna baznih DNK parova. Bazni par je temeljna gradbena jedinica spiralne strukture DNK i RNK lanaca, a sastoji se od dviju nukleobaza povezanih vodikovim vezama.
Evolucija nije linearna i različite vrste mogu živjeti zajedno u isto vrijeme na različitim područjima planete dok se ne izmiješaju u nešto novo. Tako su na primjer australopiteci supostojali sa homo erectusom. Neandertalci su supostojali sa sapiensom. Imali su svjetliju kosu, nešto svjetlije oči, sposobnost probavljanja laktoze i veći mozak od sapiensa. Homo naledi iz južne Afrike, otkriveni 2015. godine, možda su bili uspravni, ali su imali tek trećinu veličine ljudskog mozga. Usprkos tome, pokapali su svoje mrtve prije dva milijuna godina. Međutim, izumrli su, i to ne jednakim tempom svugdje. Samo dvije godine nakon otkrića prvih kostura pronađeni su kosturi naledija datirani u razdoblje od svega 236 do 335 tisuća godina prije nove ere. Znači, unutar sto tisuća godina od nastanka sapiens sapiensa.
Tri primjera genetske revolucije kojima se Reich bavi pokazuju koliko uporno krivo razumijemo duboku povijest ljudske vrste. Prvo što je pomalo krivo je da smo svi podrijetlom iz Afrike. To ne znači da ljudska vrsta nije nastala u Africi – jeste. Među ljudima neafričkog podrijetla, 98 posto genoma je i dalje afričkog podrijetla. Ova izjava odnosi se na period od posljednjih 50 tisuća godina jer se miješanje homo sapiensa i neandertalaca dogodilo izvan Afrike, negdje u Maloj Aziji ili ispod Kavkaza, u relativnoj blizini zapadnog dijela planinskog lanca Zagros u Iranu, prije otprilike toliko vremena. Sami neandertalci evoluirali su posredstvom homo heidelbergensisa iz afričkog homo erectusa, ali tako davno da odavno nismo ista vrsta. Drugim riječima, samo su Afrikanci čisti homo sapiensi, dok ljudi na svim ostalim kontinentima imaju u svom genomu primjese neandertalskog DNK-a, koji može varirati od dva posto kod Europljana do čak šest kod nekih populacija u istočnoj Aziji. Zanimljivo za naše krajeve još može biti da je polazišna lokacija populacije neandertalaca koja je osvojila cijelu Aziju bila špilja Vindija blizu Varaždina. Nije to posljednji put da će u genetskoj analizi europskog DNK-a Balkan i središnja Europa ispasti posebnim mjestom.
Drugi Reichov primjer toga kako pogrešno shvaćamo povijest ljudske vrste tiče se populacije Kavkažana, tj. bijelaca, odnosno današnjih Europljana, koja prije deset tisuća godina uopće nije postojala. Ona nastaje u razdoblju koje nazivamo neolitikom. Genetska razlika između ljudi iz Europe i s Bliskog istoka (na primjer Engleza i Iranaca) danas iznosi desetinu genetske razlike između populacija Europe i istočne Azije. Prije deset tisuća godina razlika u njihovim genomima iznosila je 0,1 posto, onoliko kolika je danas između Europe i istočne Azije.
Činjenica da se indoeuropski genetski kod prenosi po očevoj liniji može se objasniti jedino otmicama žena izvan vlastitog plemena koje su Indoeuropljani prakticirali po dolasku na teritorij Europe. Njihov genetski kod ima genocid i silovanje upisane u same svoje početke
Genom pamti dvije veće faze miješanja gena populacija Kavkaza i Bliskog istoka. Jedna se dogodila oko šest tisuća godina, a druga oko četiri tisuća godina prije nove ere, s rezultatom genetske mješavine kakvu imamo danas i u Europi i na Bliskom istoku. Pogrešno bi bilo misliti da se to dogodilo ekspanzijom jednog plemena koje je genetski nadvladalo sva ostala. Podaci pokazuju da se zapravo radilo o spoju čak četiriju genetski različitih populacija. Među njima su svakako rani iranski farmeri sa Zagrosa, locirani neposredno oko izvora Eufrata i Tigrisa i sjeverno od njega, čiji je genetski kod ušao u zajednički prije devet do deset tisuća godina. Druga populacija su levantinski farmeri oko rijeke Jordan u Izraelu/Palestini. Treća su zapadnoeuropski lovci-sakupljači (živjeli na skoro cijelom prostoru zapadne i srednje Europe, uključujući djelomično i Balkan), a nalikovali su današnjim Inuitima, Saamima i dijelu Sjevernoameričkih prvih nacija. Četvrtu populaciju čine istočnoeuropski lovci-sakupljači koji su živjeli u istočnoj Europi, djelomično i na Balkanu. Ove četiri populacije nisu izumrle, već su se jednostavno međusobno dobro izmiješale i većina nas u Europi i na Bliskom istoku nosi genetsku mješavinu svih njih, samo u različitom omjeru.
Treća greška u razumijevanju povijesti ljudske vrste, smatra Reich, i posljednja u ovom tekstu, stoga proizlazi iz druge: migracije ogromnih razmjera uvijek su bile važan dio naše povijesti, a mjesto na kojem smo rođeni nije nikakav indikator rasne čistoće. Ovaj se primjer odnosi na arheološke rasprave 20. stoljeća o tome da li slični artefakti (lončarija, nakit, ukopi itd.) pronađeni na različitim područjima predstavljaju migracije ljudi ili ideja i razmjene. DNK ostaci davno preminulih pojedinačnih kostura mogu nam pomoći u boljem razumijevanju drevnih migracija i međusobnih kontakata ljudi. Pokazuju da su masovne migracije uvijek bile snažan čimbenik razvoja ljudske vrste i njezine povijesti.
Reich i to ilustrira poviješću Europe jer tu imamo najveću količinu podataka. Isto na primjer nemamo u SAD-u jer su nebijele populacije, zbog političkih i društvenih tenzija u toj zemlji, prilično osjetljive prema pitanju vlasništva nad vlastitim DNK-om i nepovjerljive prema znanstvenicima koji su i dalje dominantno bijelci. Reich u posljednjim poglavljima spomenute knjige podrobno objašnjava probleme s kojima se susreo radeći na projektu ljudskog genoma, a kao europski Židov hvata se ukoštac i s eugenikom i drugim nacističkim idejama. U kontekstu SAD-a pogotovo je teško saznati išta o dubokoj povijesti Prvih nacija, kojima, osim duboko ukorijenjenog političkog nepovjerenja prema bijelcima, i kultura brani uznemiravanje zakopanih ljudskih ostataka.
No vratimo se na pitanje Europe i treće greške u razumijevanju ljudske povijesti. Poljoprivreda stiže u Europu prije otprilike devet tisuća godina, iz današnje Anatolije i zapadnog Irana, preko Grčke i Balkana, da bi unutar nekoliko tisuća godina stigla i do Velike Britanije i Švedske. U tom razdoblju od devetog do petog tisućljeća prije nove ere, narodi Europe, sudeći prema dostupnim kosturima, sastojali su se od dviju populacija: autohtonih europskih lovaca-sakupljača i anadolskih farmera. No genetski ostaci mlađi od pet tisuća godina pokazuju i utjecaj treće populacije.
Udio neandertalskog DNK-a u genomu Europljana iznosi oko dva posto (Foto: Željko Hladika/PIXSELL)
Njena domovina je i dan-danas predmet brojnih povjesničarskih, arheoloških, genetskih i lingvističkih rasprava. Potonji ovu populaciju nazivaju Indoeuropljanima, dok Reich pokazuje da se radi o nositeljima kulture Jamna, odnosno jama ili rupa (od ruske riječi яма). Ta kultura poznata je i kao kultura jamnog ili okernog groba, a pripada periodu brončanog doba na području Pontskih stepa, oko tokova rijeka Dnjepar i Don. Radilo se o polunomadskoj kulturi koja je poznavala i poljoprivredu. Jahali su i vukli kočije, poznavali su oktatonsku glazbenu ljestvicu, izmislili su kotač i govorili su protoindoeuropskim jezikom. Iz tog su se jezika razvili svi naši današnji europski dijalekti osim mađarskog, estonskog, finskog i baskijskog te niza manjih, uglavnom već izumrlih, jezika. Ova populacija sastoji se od istočnoeuropskih lovaca sakupljača i iranskih farmera. No kombinacija s dvjema populacijama nije dovoljna da bi se do kraja opisalo od čega se sastoji genom današnjih europskih naroda.
Za to je potrebno još jedno miješanje, ono sa tzv. kulturom vrpčaste keramike (vrčevi i amfore koji su prije pečenja ukrašeni otiskivanjem vrpce; preteča današnje demižane). Za tu se keramiku misli da je zapravo nastala na Iberskom poluotoku te da se Europom prenosila širenjem ideja. Zanimljive su, i danas izrazito popularne takve sinteze različitih znanosti. Nositeljice te konkretne ideje bile su žene. Ova sinteza društvenih i prirodnih znanosti poručuje nam, izgleda, da su žene iz kulture zvonolikih vrčeva (funnelbeaker) i kulture ljevkastih vrčeva visokog neolitika inkorporirane u indoeuropsko pleme te je ono što čini današnje Europljane specifično po tome da su muške nasljedne linije u cijeloj Europi gotovo potpuno indoeuropske, dok su genetske varijacije po ženskoj liniji znatno raznolikije. Ta spoznaja izazvala je velika pitanja i jezu.
Je li moguće da su Indoeuropljani ujahali u Europu bez stanovništva, prateći njezine rijeke uzvodno? Neki pronađeni kosturi pokazuju da je neposredno prije toga ovo područje poharala neka vrsta kuge. Po kosturima nađenima u blizini Stonehengea u Engleskoj vidimo da genomi od prije četiri i pol tisuća godina pripadaju gotovo u potpunosti poljoprivrednicima, dok sto godina kasnije u potpunosti odgovaraju indoeuropskom genetskom kodu. Pokazalo se da ih je pogodila kuga koju su prenosili štakori u sijenu. Ali kakva bi to bila kuga koja odnosi samo muškarce? Slično se, naime, nije dogodilo na Iberskom poluotoku, gdje je populacija prvih farmera činila gotovo sto posto populacije nakon susreta s Indoeuropljanima još dvije tisuće godina kasnije. Kad su se jednom pomiješali, muška linija ponovno je nosila indoeuropsku liniju sto posto, dok je ženska pokazivala očekivane lokalne mješavine.
Poznavanje indoeuropske kulture i njihovih običaja donosi nam odgovor i na to pitanje. Kao toliko puta u posljednjih nekoliko godina, sprega lingvistike i genetike funkcionira. Indoeuropljani, koji su sve žene pronalazili izvan svog plemena, nisu ujahali u Europu bez stanovništva, već su izvršili prvi, ali ne i posljednji genocid u svojoj povijesti. Drugačije se ne može objasniti zašto se indoeuropski genetski kod prenosi po očevoj liniji u omjeru od sto posto. Neki od tih običaja ostali su nam do danas kao sjećanja minulih tradicija, poput "otmice mlade". Isti taj običaj živi u pojedinim dijelovima Kavkaza u svojoj najbrutalnijoj formi. Samo, tamo te danas više ne pokupe s konja u galopu, već zaustave auto, ostave motor upaljen i uguraju u auto ženu koja sama hoda ulicom, što se još uvijek događa često, iako izaziva snebivanje.
Genetski kod Indoeuropljana tako ima genocid i silovanje upisane u same svoje početke. I to se više ne može poreći. Možemo ih lako zamisliti, horde mladih muškaraca koji u obredu naziva kóryos (vojska, bratstvo naoružanih mladića) moraju položiti maturu tako da omotani u vučje kože izađu iz granica svog plemena, "nađu" sebi ženu, zemlju i stoku i tako šire svoj teritorij iz generacije u generaciju dok ne pokore ne samo Europu, nego čitav svijet. Što se genetike tiče, povijest ljudi promatrana kroz lupu desetaka tisuća godina može biti prekrasna, iako stvarana zastrašujućim procesima. No poruke duboke povijesti naše vrste sve su jasnije i sve jednoznačnije: nitko nije "čist", a oni koji su bili "čisti", njih više nema. Preživljavaju samo "miješani".
