NASA-in rover Perseverance, čije ime znači upornost, uspješno se spustio na površinu Marsa u četvrtak, 18. veljače u 21.55 po našem vremenu, nakon više od šest mjeseci leta. Mars je tako dobio još jednog Marsovca. I on je robot, dotepenac sa Zemlje, kao i ostali, a glavni mu je zadatak tragati za mogućim ostacima nekadašnjih mikroorganizama. Perseverance će, dakle, temeljito istražiti što su eventualni starosjedioci ostavili za sobom.
Invazija zemaljskih robota na Mars počela je davne 1964. godine, kad je NASA ondje poslala svoju svemirsku letjelicu Mariner 4. Taj predvodnik se nije spuštao. Samo je došao blizu, snimio Mars i poslao na Zemlju fotografije i druge podatke. Prvo spuštanje pokušale su letjelice Mars iz Sovjetskog Saveza 1971. godine. Mars 2 se razbio pri slijetanju, a Mars 3 se spustio čitav, ali je odmah potom izgubio kontakt sa Zemljom. Prvo uspješno spuštanje 1976. izveo je NASA-in Viking 1. I ne samo da se uspješno spustio, nego je dragocjene podatke s Marsa slao više od šest (zemaljskih) godina, premda je bio stacioniran na jednom mjestu. A onda je došlo doba rovera. Letjelica Mars Pathfinder spustila je rover Sojourner, 1997. I ta je igračka bila NASA-ina. Europska svemirska agencija (ESA) uključila se 2003., za početak bez spuštanja. U orbitu Marsa uspješno je dovela letjelicu Mars Express. Iduće godine NASA je spustila čak dva rovera, Spirit i Opportunity. Oba su izvršila svoju misiju, a Opportunity je nadmašio sva očekivanja. Radio je više od 15 godina. Godine 2012. pridružio mu se NASA-in Curiosity. U Marsovu orbitu 2014. godine stigao je indijski MOM, a pred koji dan (9. veljače 2021.) i svemirska letjelica Ujedinjenih Arapskih Emirata te (10. veljače 2021.) i kineska svemirska letjelica Tianwen-1 koja u idućim tjednima planira spustiti svoj rover. Gužva kao u mravinjaku.
Mjesto na koje je rover sletio pažljivo je odabrano: radi se o jednom krateru promjera 50 kilometara koji je nekad davno, pretpostavlja se, bio ispunjen vodom. To isušeno jezero nazvano je prema mjestu u BiH – Jezero
Nakon ove kratke povijesti planeta i robota čovjek se može opravdano pitati: zašto tolike misije na Mars i po čemu je Perseverance poseban? Svaka nova misija temelji se na spoznajama iz prethodnih pothvata te ide korak dalje: koristi nove tehnologije, ispituje nove pretpostavke, donosi nove činjenice, otvara nova pitanja. Tako znanost napreduje.
Već je misija Vikinga 1 uključivala pitanje izvanzemaljskog života, no Perseverance će se tim problemom baviti na daleko napredniji način. Tražit će potvrde za puno fokusiranije i utemeljenije hipoteze, koristit će naprednije metode analize i sofisticiranije instrumente. Imat će mnoštvo zadataka koji se mogu svrstati u četiri skupine: (1) identificirati nekadašnje uvjete na Marsu; (2) tražiti moguće znakove nekadašnjeg mikrobiološkog života; (3) skupljati uzorke koje bi iduća misija vratila na Zemlju; (4) testirati proizvodnju kisika iz Marsove atmosfere. Ukratko, bavit će se cijelim spektrom pitanja iz područja astrobiologije: od onih jesu li nekad na Marsu uopće postojali uvjeti za život i ako jesu, je li postojao i sam život, do onih može li se okoliš Marsa prilagoditi tako da bude sličan Zemljinom ili, stručnije rečeno, može li se Mars teraformirati.
Mjesto na koje je Perseverance sletio pažljivo je odabrano, kao najpogodnije za traženje odgovora na spomenuta pitanja. Radi se o jednom krateru promjera 50 kilometara koji je nekad davno, pretpostavlja se, bio ispunjen vodom pa bi njegovo dno moglo sadržavati slojeve materijala s podacima o "geološkoj" i eventualnoj biološkoj prošlosti. To isušeno jezero nazvano je Jezero. Ne Lake nego baš Jezero, prema mjestu u Bosni i Hercegovini.
Nakon što je uspješno sletio, Perseverance je počeo slati prve fotografije svojeg novog doma. Te fascinantne slike, kao i snimke samog spuštanja koje je bilo prenošeno uživo, mogu se pogledati na internetu. Ovih dana znanstvenici i tehničari NASA-e detaljno provjeravaju stanje svih instrumenata na roveru prema podacima koji neprekidno pristižu. Kad utvrde da je sve spremno, rover će krenuti u ekspediciju. Posebno uzbudljiv dio priče je taj što rover, prvi put u povijesti istraživanja Marsa, nosi i helikopter. Mali autonomni helikopter Ingenuity odvojit će se od rovera Perseverance i, ako sve bude išlo po planu, poletjeti kroz rijetku Marsovu atmosferu.
Tek je nešto više od 100 godina prošlo od prvog leta aviona braće Wright. Tehnologija se otada nezamislivo puno promijenila, a ljudski svjetonazori nezamislivo malo. Otvorio se jaz koji nezaustavljivo raste i prirodno generira otpor. Čini mi se da ljudi koje takve promjene više nisu u stanju pratiti posežu za simplifikacijama: svijet je samo ono što ja mogu pojmiti, a sve ostalo su zavjere. Tako se ljudi nisu spustili na Mjesec, niti poslali išta na Mars. Zemlja je ravna ploča, a potrese izazivaju... pazite sad ovo... vanzemaljci. Potonje je novost i za mene, a potječe od jedne zagrebačke profesorice koja s ponosom ističe da je diplomirala na FER-u. Zanimljivo je primijetiti da svi ti ljudi koji nisu u stanju prihvatiti temeljne znanstvene spoznaje ipak rado prihvaćaju tehnologiju koja je iz tih spoznaja proizašla. Tako, primjerice, ravnozemljaši ne komuniciraju telefonom sastavljenim od dvije prazne limenke povezane špagom. Ipak koriste pametne telefone i internet.
No vratimo se racionalnoj manjini. Posebno onom dijelu te manjine koja stvara tehnologiju koja omogućuje nove spoznaje. Perseverance i Ingenuity samo su produljene ruke čovječanstva, radnici koji će u uvjetima negostoljubivim za čovjeka prikupiti podatke i poslati ih na Zemlju. Te podatke analizirat će međunarodni tim sastavljen od 450 znanstvenika koji, u ovo pandemijsko doba, uglavnom rade od kuće. Oni će iz sirovih podataka destilirati nove spoznaje o nastanku i razvoju planeta te o nastanku i razvoju života. Život u svemiru postoji, barem na Zemlji. Možda postoji, ili je postojao, ili će postojati i drugdje u svemiru. Zasad samo nagađamo. No postoje naznake da je na Marsu postojao. Ne u formi "malih zelenih" kakve prikazuju slikovnice i crtani filmovi. U formi mikroorganizama.
Najuzbudljivije pitanje koje iz toga proizlazi nije kako bi izgledali Marsovci koji bi jednog dana evoluirali iz tih mikroorganizama (naravno da ne bi izgledali kao ljudi jer je nas oblikovao naš Zemaljski okoliš, a njih bi oblikovao njihov), nego jesu li ti možebitni marsovski mikroorganizmi utemeljeni na DNA. Imamo li zajedničke pretke? Ili su ti drevni Marsovski mikroorganizmi, ako su postojali, zapravo naši preci. Jer postoji mogućnost i da je život započeo na Marsu pa je preseljen na Zemlju. Samo ne nekim vanzemaljskim Perseveranceom nego prirodnim mehanizmima – tako jakim udarom asteroida koji materijal izbacuje u međuplanetarni prostor. Takvi udari su se događali u prošlosti Sunčevog sustava. A izbačeni materijal može nositi gotove mikroorganizme ili je, što je izglednije, organski materijal evoluirao do te faze da mu treba još malo da u povoljnim uvjetima začne život. Ako je bilo tako, onda naši daleki preci nisu samo majmuni, nego i Marsovci.
