Slovenski umjetnik Dragan Živadinov (1960.) u dvorani Muzeja suvremene umjetnosti i u produkciji Eurokaza izveo je informans čime je publiku podsjetio na svoj kazališni projekt "Noordung", započet 1995. godine kao predstava u trajanju od 50 godina. Tim projektom se objedinjuju umjetničke ideje i znanstveni uvidi, a projekt je posvećen djelu slovenskog raketnog inženjera i vizionara Hermana Potočnika Noordunga (Pula 1892. – Beč 1929.), artiljerijskog oficira austro-ugarske vojske koji je svojom knjigom "Problem vožnje svemirom: raketni motor" iz 1929. godine postavio temelje moderne astronautike i kozmonautike. Potočnikov genij službena historija nije pravedno vrednovala desetljećima nakon njegove smrti, ali je onda zasjao među onima kojima je stalo. Dragan Živadinov je, recimo, o Potočniku i radijacijskom utjecaju njegovih ideja razgovarao s mnogima, između ostalih i sa Arthurom C. Clarkeom, koji je bio Potočnikov obožavatelj. U projektu "Noordung" planirano je pet izvedbi, od kojih bi se posljednja trebala dogoditi 2045. u svemiru, na ekvatorijalnoj orbiti Zemlje.

Od početaka 1980-ih, kada je bio suosnivač umjetničkog pokreta Neue Slowenische Kunst, kojemu je dao ime, do njegovim terminom uspostavljene postgravitacijske umjetnosti, Dragan Živadinov je autentično fokusiran i energično posvećen horizontu svojega rada. Kakav je to rad i što sve obuhvaća taj horizont, razgovarali smo za Novosti netom prije zagrebačkog informansa. Ondje je publiku uvodio u kontekst izvedbe koja će se održati 2025. u Vitanju. Naime, u tom malom slovenskom mjestu blizu Celja iz kojega potječe obitelj Hermana Potočnika, Dragan Živadinov je – uz umjetničke suradnike Dunju Zupančič i Mihu Turšiča, otvorio Kulturno središte europske svemirske tehnologije (KSEVT). Riječ je o impresivnoj građevini koja oblikom podsjeća na skicu geostacionarnog satelita, a danas djeluje kao istraživački, izvedbeni prostor i galerija. KSEVT je otvoren 2012. (kao jedan od najljepših projekata financiranih sredstvima EU fondova), a 20. travnja 2025. bit će mjesto treće reprize projekta "Noordung".

Za početak, o konceptu "Noordunga" Živadinov veli: "Osnovni koncept je da se poslije premijere predstave, po dramskom tekstu Vladimira Stojsavljevića 'Ljubav i država', nižu reprize kao što je uobičajeno u kazalištu. U ovom slučaju, reprize se održavaju svake desete godine, što je neobično za kazalište. Pri tome je važno znati još ovo. Ako netko od 14 glumaca – od čega 7 glumica i 7 glumaca – u periodu između repriza umre, na mizansceni ga zamjenjujemo njegovom daljinski vođenom tehnološkom zamjenom. Ako umre glumac, umjesto njegovog govora emitira se ritam, a ako umre glumica, nastupa melodija. Svaki glumac ima svoj supstitut. Svih 14 supstituta 2045. godine prenijet ću raketnom tehnologijom u ekvatorijalnu orbitu i instalirati ih oko planeta Zemlje. Tako će postati umjetnički sateliti sa tri algoritma: biografikom, biologikom i biomehatronikom. Kraj mita."

Najprije bismo o informansu kao žanru. Zašto baš na ovaj izvedbeni način tematizirate predstavu "Noordung 1995. – 2045."?

Žanrovski, informans je umjetnički oblik koji proizlazi iz kazališta i kao takav tematizira pedesetogodišnju predstavu "Noordung". Promatrajući historijskom optikom, znamo da je svaka kazališna predstava u metodološkom smislu trans-forma. Tako transformans pratimo u liniji kontinuiteta od mita o Gilgamešu preko helenizma, Seneke do Marlowea, Racinea, sve do Alfreda Jarryja i onda do 21. stoljeća. U 20. stoljeću se oblik transformansa prelama: poslije Drugog svjetskog rata počinje kontinuitet hepeninga koji je otvorio polje za sve ono što ćemo do danas nazivati personalnim oblicima (personal form). Performativno tijelo na sceni postaje točno ono tijelo koje je inače "prava osobnost". Naravno, terminologija na engleskom jeziku ima malo drugačiju genezu, ali to za ovu priliku možda nije važno. Kad je, naime, u mom slučaju nastupila ta performativna opozicija, ja prestajem biti retrogardist, prestajem biti dio Neue Slowenische Kunsta i odcjepljujem se od kategorije "mi, mi, mi". Odcjepljujem se od kolektiva. A budući da bi bilo krajnje neumjesno da kategoriju kolektiva zamijenim jedino s "ja, ja, ja", uspostavljam odnos sa Dunjom Zupančič (mojom sadašnjom suprugom) i postajemo "dvojina". Godine 1995. srećemo Mihu Turšiča i nas troje postajemo najbolja dvojina. Slijedite me? Tako se uspostavlja projekt "Noordung". Počinje ova kazališna predstava, gradi se struktura informansa.

(Foto: Sandro Lendler)

Što kažete onima koji ne znaju tko je Herman Potočnik Noordung?

Herman Potočnik Noordung je pionir svemirske tehnologije. Jedan od trojice u historiji znanosti o svemiru. Prije njega postoje različiti principi mišljenja o putovanju u dubinu svemira, a u jednom trenutku se kroz fiziku i multidisciplinarne pozicije uspostavlja znanost putovanja u dubinu svemira. Ta znanost počinje i idejama Potočnika, koji je, treba naglasiti, u svojoj knjizi upozorio na opasnost militarizacije svemira.

 

Režija i konceptualna umjetnost

U konvencionalnom smislu, govorimo li o programu "Noordunga"? Na koji način?

Naravno, ovdje govorimo o programatskoj umjetnosti. Procesualnoj, programatskoj umjetnosti. To bi bila početna pretpostavka razumijevanja moje umjetnosti. Ona proizlazi iz moje "mlade umjetnosti". Tada sam izgovorio manifestnu rečenicu, a sada ću je ponoviti, nakon dugo vremena. Dakle, ne zanima me režija kazališne predstave na temelju dramskih tekstova bilo klasike, bilo modernizma. Ili avangarde. Zanima me režija iz ideja konceptualne umjetnosti.

U vašem slučaju, to znači?

Kad sam kao vrlo mlad čovjek počeo doživljavati umjetnost, u duhu tadašnjeg vremena bili su konceptualni umjetnici. Bio je to fascinantan svijet, meni je to bilo "preko svega" što sam poznavao u historiji umjetnosti. Bilo je to tako snažno da sam, na neki način, poželio da sam se rodio ranije. Samo malo ranije. Hoću reći, postojao je izvanredan niz slučajnosti koje su omogućile da sretnem neke važne protagoniste tog duha vremena umjetnosti. Recimo, upoznao sam čovjeka koji je izumio riječ "performans". Bio je to Dennis Oppenheim, američki konceptualni umjetnik, koji mi je rekao: "Moj dragi mladi umjetniče, to je samo personalni oblik. Vrlo je jednostavno." I normalno, iz te "personalne jednostavnosti" se razvija kontinuitet, a onda bogami i kompleksnost. Kao relativno mladom umjetniku zato mi je ubrzo postalo jasno da je retrogardizam (a ne retrogradizam!) Neue Slowenische Kunsta umjetnost koju zapravo nitko ne bi htio raditi. Jer ako si, shvaćate me, rastao uz konceptualizam, a odjednom moraš biti "u retrogradnosti", to ne ide. Pa tko bi si to želio?! U nekom sam momentu shvatio da treba interpretirati ideje koje nisu dotada dobile značajan prostor u polju konceptualne umjetnosti. Ne bih htio da zvučim pretenciozno, ali sam tu imao isti problem kao i Marcel Duchamp. Kad, dakle, Duchamp kaže "sve što proglasim umjetničkim djelom jest umjetničko djelo", nastaje problem. U čemu je Duchampov najveći problem? U inflaciji, naravno. Radi toga je Duchamp odlučio da će svake godine napraviti svega tri do pet proklamacija umjetničkog djela. Odlučio se na redukciju, a ja sam na tom njegovom iskustvu učio. Koja konceptualna djela uključiti, a koja ne.

Neovisno o problematici dekonstrukcije utopije u 1980-ima, meni je postalo dosadno dolaziti u dvoranu kazališta i glumcima, plesačima ili pjevačima ponavljati: "malo lijevo, malo desno, malo naprijed, malo po dijagonali..." Uf, užas. Zar ću to raditi čitav život?

Ipak, na terenu generacijskih razlika imamo problem u komunikaciji. Između iskustvenog znanja poput vašega ili našega i onoga historijski (ne)posredovanog, a namijenjenog novim generacijama. Vrlo mlade generacije misle ovako: ako je već riječ o svemirskom inženjeru Noordungu, hoće li Živadinov glumce odvesti u svemir svemirskim brodom ili neće?

Da, da. To je generalni, iako očekivani problem. Moramo se podrediti konvencijama intervjua. Okej, ovako. Neovisno o problematici dekonstrukcije utopije u 1980-ima, meni je postalo dosadno dolaziti u dvoranu kazališta i glumcima, plesačima ili pjevačima ponavljati: "malo lijevo, malo desno, malo naprijed, malo po dijagonali..." Uf, užas. Zar ću to raditi čitav život? Tako je odluka da oblikujemo pedesetogodišnju predstavu došla posve logično. I točno, jer sam po svom ustrojstvu i psihodinamici maljevičevac. Tome ne mogu pobjeći. Izgledam nezgrapno, poput Maljeviča. Po ocu sam Bugarin. Kad biste sada vidjeli fotografiju moje obitelji... Jednom je čitava naša familija za potrebe fotografskog portreta pozirala u plićaku rijeke Jerme: da umreš od smijeha kako izgledamo! Ti moji Bugari su, naravno, meni beskonačno lijepi – ali izgledamo tako kako izgledamo. Znači, nezgrapan sam poput Maljeviča. Na neki način su me od ranog djetinjstva osposobljavali za umjetnost. Mama posebno. Otac se kasnije priključio na poseban način. On je išao u gimnaziju u Caribrodu, današnjem Dimitrovgradu, na granici Srbije i Bugarske. Kalotina je granični prijelaz u blizini kojeg se rodio moj otac, u selu Kusavrana. U gimnaziji je učio francuski i čitavo vrijeme mi ponavljao tih deset rečenica koje je naučio. A moj djed po ocu, Blagoje, boravio je u to vrijeme kod jedne familije koja je imala jednog, za sve nas važnog umjetnika. Jeste li ikada čuli za Zlatana Dudova?

Ne.

Dudov je bio iz dijela Dimitrovgrada koji se zove Strošena Česma. Proglašen je jednim od najboljih filmskih redatelja 20. stoljeća. Kako to da mi za to ne znamo? Moj tata je, dakle, išao u tu gimnaziju, pa je od svog oca Blagoja čuo za Zlatana Dudova. Pitate se tko je Dudovu radio scenarij za film? Pa Bertolt Brecht. S kim je Dudov radio kazalište? Pa sa Erwinom Piscatorom. I tako dalje, da ne duljim. Htio sam reći da nije, naime, sve u geniusu odluke – pa ni u slučaju ove naše pedesetogodišnje predstave. Jer je odluci o radu na "Noordungu" inherentna odluka da nešto više ne želim raditi. Sukladno mom habitusu maljevičevca (preko kojega smo došli do mog bugarskog plemena, kužite zašto), ispalo je da sam se zapravo odlučio za Duchampa. Jer je on konačno rekao: igrat ću šah koliko me volja, baš me briga! Zašto bih onda i ja perpetuirao stvari koje mi nemaju smisla? Radi novca? Ontologija umjetnosti, znamo, ne leži u tome. I vrijednost umjetničkog djela se ne vidi, ili barem ne vidi nužno, u njegovoj cijeni.

Ali ako smo kod ontologije, morali bismo govoriti o interpretacijama, a one su se od 1995. do danas drastično promijenile. U tome je stvar?

Točno tako. Vidite, i za filmskog režisera Dudova, čiji rad rijetko tko danas poznaje, kontekst je bio važan: bio je sve!

Kubricku nisam tako naklonjen kako mu je naklonjena većina. Naravno, Kubrick je veliki umjetnik, a "Odiseja" jedan od najvažnijih modernističkih filmova. Tu nemamo što reći. Međutim, on je meni ipak dosadan jer, nemojmo se šaliti, on prije "Odiseje" snima – što? – "Spartaka"

U konvencijama razgovora poput ovoga, kontekst je najvažniji. Pitanje je hoćemo li se tome nastojati prilagoditi ili ćemo mlađu publiku ignorirati govoreći jezikom ontologije 20. stoljeća. Tko ili što čini kontekst naše komunikacije? Ako su to tinejdžeri ili nešto stariji od njih, u svakom su smislu pametniji od nas. Njihova je inteligencija u odnosu na našu "produžena", barem za mjeru one inteligencije koja je nama artificijelna, a njima nije. Po tome, naša "religija" ontologije umjetničkog djela iz 20. stoljeća mladim generacijama ne mora značiti ništa?

Oprostite, ali ja se HAL-om 9000 (HAL 9000 je fiktivni lik umjetne inteligencije, superinteligentni kompjuter i glavna zvijezda filma "2001: Odiseja u svemiru", op. a.) bavim od 1976. godine. I eto, sad smo došli do hajp-pitanja. Danas se sve hajpa na pitanje umjetne inteligencije. I to je u redu, tome ne možemo pobjeći. Hajpajmo onda na HAL-a. Dakle, 1976. je godina, gledam "Odiseju u svemiru", koju je Kubrick snimio još 1968. O filmu skoro sve znam. Ne samo da sam o filmu puno toga istražio, nego je glavni savjetnik za svemirsku tehnologiju u tom filmu bio Frederick Ordway III. (1927. – 2014., američki znanstvenik svemira i autor vizionarskih knjiga o svemirskim letovima, op. a.), kojega sam upoznao. Naime, da je moj fatum vezan sa Hermanom Potočnikom Noordungom shvatio sam nakon što sam vidio "Odiseju u svemiru". I 1995. sam bio uvjeren da je tome sto posto tako, da bih nakon dvije reprize predstave "Noordung" shvatio da nije samo to posrijedi. Proučavajući, naime, istraživačke materijale i one vezane uz Kubrickov film, a onda i u razgovorima s Arthurom C. Clarkeom, shvatio sam da je naš rad na predstavi duboko povezan i sa HAL-om 9000.

U kojem smislu vas je inspirirao razgovor sa Arthurom Clarkeom?

S Clarkeom sam se sreo na Šri Lanki 2001. godine, skupa sa Markom Peljhanom. Razgovarali smo o svemu, puno sam ga ispitivao, a njega je zanimao i "Noordung". Predstavu sam konstruirao i zbog toga da mogu sebe "vidjeti u vremenu". Ali dobro, vratimo se na pitanje o HAL-u. HAL 9000 nije naša bliska budućnost, nego je već ovdje. Pitam ga i on mi odgovara: i to ne u deset sekundi, nego u tri nanosekunde. Pri tome ja znam da mi on odgovara iz riznice općeg znanja, imam svijest o tom znanju. Ali. Znam i kako funkcionira kontekst, i u kojem smjeru idu svi naši razgovori: je li to u konačnici za nas opasno ili korisno? Jer znamo da se tehnologija oduvijek i najprije upotrebljavala u militarističke svrhe. A ja sam u svom životu sve radio protiv militarizacije. Kako bi rekao jedan umjetnik kojega neću sad imenovati, "uvijek netko dođe pa nam prijeti". Tehnologija ne bi trebala biti ovdje da nam prijeti, a Veliki Bijeli Muškarac radi upravo to, prijeti tehnologijom.

 

Veliki, dosadni Kubrick

Po čemu je bio značajan susret sa Fredrickom Ordwayem III.?

Za mene je to bio jedan od važnih momenata u životu. Sjedio sam s njim na doručku u Washingtonu. Mislio je da ćemo najviše razgovarati o Hermanu Potočniku, i jesmo, pričali smo dugo. Ali najviše me razveselila njegova anegdota s Kubrickom, sa snimanja "Odiseje". Usput, Kubricku nisam tako naklonjen kako mu je naklonjena većina. Naravno, Kubrick je veliki umjetnik, a "Odiseja" jedan od najvažnijih modernističkih filmova. Tu nemamo što reći – mislim, tko sam ja, a tko je Kubrick? Međutim, on je meni ipak dosadan jer, nemojmo se šaliti, on prije "Odiseje" snima – što? – "Spartaka"! Dakle, Kubrick je dokaz da je raznorodnost moguća kod umjetnika, ali kao iznimka. Dozvoljavam si, oprostite, ovu digresiju. Ne slažem se i tačka. Kao umjetnici, dužni smo raditi stilsko jedinstvo, tačka. Zašto? Jer je to onda konzekvenca koja nas opravdava.

Jer ste maljevičevac, logično.

Točno. Ali što se događa između Kubricka i Ordwaya III.? "Odiseju" su snimali u studijima u Engleskoj. I Kubrick zove Fredericka Ordwaya (koji je, usput rečeno, knjigu Hermana Potočnika dobio kao devetogodišnji dječak) da vidi kako je napravljen HAL 9000. Izvoli, uđi, umjetna inteligencija je stvorena. Bila je to 1967. godina, oduševljeni Kubrick vodi Ordwaya u dio studija gdje postavljaju scenu. Ordway mi ovako prepričava tu zgodu: "Ondje je bilo na stotine svjetiljki u raznim bojama, koje su non-stop treperile, i sve skupa je bilo impresivno. Pa znaš koliko su tamo kablova provukli, to je bio HAL 9000 kao neka vrsta umjetničke instalacije. Gledam ja tu instalaciju – to je filmska scenografija, na kraju krajeva. I slegnem ramenima. Kubrick me gleda, mislio je da ću se oduševiti. I jesam, bio sam oduševljen, ali mu kažem: to nije HAL 9000. Kubrick iznenađen, sjedne i pita: 'Što, zar ne izgleda dobro?' 'Odlično izgleda', kažem, 'ali to nije HAL 9000. Mislim, moguće je da jest, ali ne znam zašto onda kažem da nije', prepričava mi Ordway. Eto kakve je vrste bio taj čovjek, koji je u tom trenutku svjetskoga vremena imao najveću memorabiliju svemirske znanosti. No, Kubrick ga pita: 'Pa zašto misliš da to nije HAL 9000? Znaš koliko smo vremena, koliko novaca potrošili da ga napravimo...' A Ordway veli: 'Pusti novac. Znaš, sa HAL-om će netko morati razgovarati. Treba ti samo jedno svjetlo.'

(Foto: Sandro Lendler)

Odlično.

Ne, ne! Tu je tek upitnik, tu je to glavno pitanje: politeizam ili monoteizam? Pitanje je što je to za našu realnost. U smislu umjetničkog djela, vjerujte mi, riječ je samo o jednom svjetlu. A za našu realnost, to je točka susreta koncepata svih mogućih religija.

I tu je vaša interpretacija u skladu s onime što radite. Kažete da se bavite kulturalizacijom svemira i kozmifikacijom umjetnosti. To svatko može razumjeti. I kad spominjete realitete, po vašem maljevičevskom habitusu shvaćamo da se ne bavite utopijama...

Nego optimalnim projekcijama.

Ili u nekom kompliciranom registru što se ne isplati elaborirati – heterotopijama. Termin je neuhvatljiv, kako biste ga približili?

Kad je, recimo, Frederick Ordway III. vidio instalaciju HAL-a 9000 na filmskom setu, to je bila projekcija heterotopijâ. Projekcija interneta. A konačna konzekvencija takvog HAL-a bi bila kao da umjetnu inteligenciju nešto pitaš i onda joj kažeš: ako nemaš odgovor, potraži na internetu! Optimalna projekcija, kao termin u horizontu pojma avangarde po Aleksandru Flakeru, jest ono što je moguće misliti, na pola puta do utopije. Utopija je kao svako drugo biće ili ideja. Ima ranu fazu, visoku fazu i onda umire. I utopije, dakle, imaju život, a optimalne projekcije teže materijalizaciji. U osnovi, pojam heterotopije mi samo pomaže da me niti slučajno ne shvate kao utopistu. Mnogo je teže objasniti Flakerovu optimalnu projekciju, o tome treba razgovarati. Ali dobro, idemo naprijed.

Što god radili, vi idete naprijed. Na jednoj razini, tko zna hoće li vaše fizičko tijelo doživjeti realizaciju "Noordunga 2045.". Na drugoj, različite tradicionalne analogije mogle bi nam približiti vaše noordungovske ideje: predsokratovci, pitagorejsko pitanje doživljaja harmonije kao "harmonije sfera"... Mogu li one prispodobiti vašoj ideji "etike općeg dobra za sve", u konzekvenciji vašeg kozmičkog teatra? U budućnosti koju nećemo doživjeti?

Da. I dodajem: po habitusu sam postgravitacijski umjetnik, anarhist, lijevi anarhist po uvjerenju. Po užitku glazbene strukture sam atonalac, što bi naizgled bilo u suprotnosti s konceptom harmonije sfera, ali nije. Zanima me opće dobro, ali me ne zanimaju gledatelji: tu sam možda najbliže tradicionalnoj analogiji etike, umjesto estetike. A u protoku vremena? Tu nemam što raditi osim ovih informansa, jer sam ateist. Jedino što mogu jest pratiti uzorke. Specijalist sam za uzorke, kao i svaki redatelj.

Trenirani ste kandidat kozmonaut, prošli ste obuku u Rusiji. U svakom pogledu, vaš je rad vezan uz Rusiju. S obzirom na aktualnu političku situaciju, kako razmišljate?

Postoji nešto naprosto fascinantno, što mi daje nadu u ovoj militarističkoj sramoti. Ne moram valjda naglasiti da sam protiv svih vrsta militarizma. Ali i to da nisam, i da ne mogu biti protiv fascinantne i veličanstvene ruske kulture. Jeste li čitali Vladimira, odnosno Volodimira Ivanoviča Vernadskog, velikog ruskog i ukrajinskog znanstvenika? On je vjerovao i poučavao da utjecaj znanstvene misli i čovjekovo djelovanje dovode do prelaska biosfere u novo stanje: u noosferu, ili sferu uma. Njegovo genijalno djelo je aktualno i postaje popularno. A znate što su Rusi napravili? Kada su, svojevremeno, aveniju Vladimira Iljiča Lenjina odlučili preimenovati, nisu je posve ukinuli: to bi bilo luđački. Ne, oni su ostavili par stotina metara te glavne ulice, a onda su joj "umetnuli" novo ime: "Bulevar Vladimira Vernadskog". Razumijete? Da se ljudi usput pitaju, tko je taj jebeni Vernadski? Oprostite, pokušavam da ne psujem, ali sada sam morao. Jer je Vernadski odgovor svima nama. Knjige Vernadskog sam upoznao kasno, tek 2000-tih. Usput rečeno, u Ljubljani u arhivu Univerziteta postoji nekoliko njegovih originalnih dokumenata s početka 20. stoljeća. Mnogi za njega nikada nisu čuli, ali je za sve nas važno da postoji i taj netko tko je odlučio da glavni bulevar nosi njegovo ime.