Goran Trbuljak (r. 1948.), akademski slikar-grafičar i filmski snimatelj, jedan je od pionira konceptualne umjetnosti u Hrvatskoj i regiji, ali i šire, te jedan od ključnih direktora fotografije u novijoj povijesti hrvatskog filma. Također je bio grafički dizajner (časopisi Film, Polet...), kao i dugogodišnji profesor na Odsjeku snimanja Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Pored ostalog, donedavno je bio poznat i po tome što nikad nije ušao u Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu od njegovog otvaranja 2009. godine, no nedavno je upravo ondje otvorio veliku izložbu "Da sam umjetnik, bio bih genij", čija je kustosica Radmila Iva Janković. Okosnica izložbe je tipični glavoper iz frizerskog salona, koji je Goran Trbuljak od svog, slučajno, imenjaka i prezimenjaka prije nekoliko godina kupio putem Njuškala te ga izložio kao readymade umjetnički predmet, ulazeći tako u dijalog s avangardnom tradicijom i prvim readymadeom uopće, slavnim pisoarom Marcela Duchampa. Sada, Trbuljak želi da glavoper ponovno bude ono što je isprva i bio. Kako i zašto, pročitajte u razgovoru koji slijedi.

Što je kumovalo vašoj odluci da nakon 14 godina ne samo uđete u MSU nego ondje održite i izložbu?

Mnogo ljudi mi je govorilo: ti ćeš ući u povijest time što nećeš ući u Muzej. Jedini si hrvatski suvremeni umjetnik koji nikad nije ušao u MSU niti ga je vidio iznutra. S vremenom su to počeli govoriti. I onda, na toj vagi, da li da uđem u povijest kao netko tko nikad nije ušao u Muzej ili da učinim jedno dobro djelo, odlučio sam se za dobro djelo: jedini razlog zašto sam ušao u MSU je da moj readymade, ovaj glavoper, oslobodim okova umjetnosti, muzeja i umjetnika. A s obzirom na to da je glavoper u muzeju postao readymade umjetnički predmet, kad sam ga prvi put izložio u Muzeju za umjetnost i obrt, tako mi se činilo prirodnim da to prestane biti u Muzeju suvremene umjetnosti.

Ali da bi glavoper bio potpuno oslobođen pritiska readymadea, netko ga treba preuzeti?

Da, ja ga poklanjam onome tko mi garantira da će ga vratiti u frizerski salon, u njegovu prvu funkciju. Znači, ne dolazi u obzir da bude prebačen u drugi prostor koji nije frizeraj, i taj koji ga uzme mora mi se na neki način, preko advokata ili javnog bilježnika, obvezati da će to stvarno učiniti.

Jedna ponuda je bila od onog čuvenog frizerskog salona na uglu Bauerove i Martićeve ulice, u kojem se šišaju svi naši značajni politički dužnosnici. Bojao sam se da tamo ne bi mogao biti samo anonimni glavoper, nego bi služio nečem drugom

I, je li dosad iz frizerske struke bilo nekih ponuda?

Na samom otvorenju izložbe dobio sam par ponuda, koje sam morao odbiti.

Zašto?

Jedan frizeraj je bio preko puta Muzeja, a to mi se činilo malo preblizu.

Mislite li da bi tako aura Muzeja prelako dopirala do glavopera?

Apsolutno, apsolutno. Druga ponuda je bila od onog čuvenog frizerskog salona na uglu Bauerove i Martićeve ulice, u kojem se šišaju svi naši značajni politički dužnosnici. Bojao sam se da tamo ne bi mogao biti samo anonimni glavoper, nego bi služio nečem drugom. Meni bi čak bilo najdraže da ode što je dalje moguće, najbolje izvan Zagreba.

Vaše nastojanje, da ne velim koncept, o neulaženju u MSU doživio sam kao vaše sredstvo za razmišljanje o odnosu umjetnika, u množini, i umjetničkih ustanova, ne nužno uvijek Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, nego muzeja kao takvih, pa temu tako problematizirate?

To je sigurno jedno čitanje. Za dio izložbi koje sam uradio ranije, na primjer za izložbu koju sam imao u Galeriji SC-a davne 1971. godine, ili za izložbu koju sam imao 1973. u Galeriji suvremene umjetnosti, ljudi su kasnije rekli da je to vrsta institucionalne kritike, da ja propitujem umjetnika i instituciju. Moram priznati da nisam o tome imao takvu svijest, naprosto mi se to činilo kao prirodna situacija, nisam razmišljao tako dalekosežno, da na taj način radim neku veliku kritiku, a naročito ne nešto što će biti od koristi drugim umjetnicima. Tako je i s ovom izložbom sada, mislim da je moj osobni problem s kojim nisam siguran da rješavam ičiji drugi sličan problem. Svi umjetnici koji su već izlagali u Muzeju imaju neko iskustvo i mogli bi ispričati neku svoju priču, kao što će se i budući, koji će doći, naći u nekakvoj situaciji. U ovoj se situaciji ja ne zauzimam za druge umjetnike nego se zauzimam za readymade koji želim osloboditi umjetničke aure i jarma.

(Foto: Sandro Lendler)

Ne volim stvari koje se mistificiraju

No te 2009. vaša odluka da nećete ulaziti u MSU ipak je bila javna, bila je poznata ljudima? Bili ste svjesni toga da ona može imati određeni društveni utjecaj, ostaviti dojam?

Nije to odmah bilo tako. Ta odluka jest bila moja i ona se može vidjeti na seriji plakata koji su uključeni u ovu izložbu, kojima je ona tijekom godina postala javna objava ili informacija ili stav, predstavljen putem tih plakata. U početku je to bila moja, ja ju zovem uvrijeđenošću, pa nisam to u startu ni artikulirao kao jači statement ili postupak koji moram dosljedno provoditi, bilo je spontano. Međutim, s vremenom se ta informacija proširila i ja sam onda počeo čvršće stajati iza te ideje, stoga sam danas, što se također može vidjeti na izložbi, došao do toga da shvatim kako zapravo onog trenutka kad uđem u Muzej gubim dio svog umjetničkog kapitala. Dakle, tih 14 godina neulaženja u MSU se pretvorilo neću reći u umjetnost, ali u neki kapital nekog umjetnika koji je to, reći ćemo, etablirao kao formu, kao činjenicu. I, u trenutku mog ulaska u Muzej, ja sam tu činjenicu naprosto potrošio.

Prije nego što sam ušao u Muzej htio sam se nekako osigurati. Što sam napravio? Taj fiktivni kapital, jer ta je priča ipak nekakva fikcija, pretvorio sam u drugi kapital, virtualni. Pretvorio sam ju u NFT koji sam stavio na blockchain. Ali nisam ga odmah stavio i na tržište, to naprosto tamo stoji kao informacija: to je 14 sličica Muzeja pretvorenih u animaciju, u gif koji se perpetuira, a taj se video također može pogledati na izložbi.

U obliku knjižice na prvom katu izložbenog prostora i monumentalnih plakata na drugom, u postav je uvršten i detaljni tijek vaše dileme o ulaženju ili neulaženju u Muzej svih ovih godina?

U trenutku kad sam ušao u Muzej, ta knjižica također prestaje funkcionirati. Ona je apsolvirana i na plakatima je prekrižena. Međutim, njen sadržaj ostaje vidljiv. On je prekrižen jer, kao, više nemam tih dilema, ali publika vidi što je prethodilo mom ulasku u Muzej. Gledajući plakate na zidu, ja sam sebi objasnio da je i to metafora za nešto drugo. Vrlo često ljudi misle da se povijest može izbrisati, no s internetom toga više nema, sve je na internetu. Postoje alternativne povijesti i one koje se hoće zataškati, ali one su upravo takve, prekrižene, no vi ne možete nešto što je prekriženo samo maknuti. Sve i dalje postoji.

Mi očito sebi dajemo malo preveliku važnost. Sve su druge stvari važnije od umjetnosti, što se vidi i po publici koje, na primjer, u prostoru izložbe sada nema. Dobro, ja mislim da je ova izložba možda malo i sebična, jer njome ja zapravo samo rješavam svoj problem, ne očekujem da ljudi s time mogu komunicirati, ali mi je drago ako mogu. Međutim, kad je riječ o komunikaciji, ja ne volim stvari koje se jako mistificiraju i od publike očekuju da ima neko svoje mišljenje, dok publici možda ništa nije jasno. Ne volim namjerno činiti stvari mističnima.

Kad sam kupio glavoper, jedan mi je znanac tada rekao da je razlika između mene i Marcela Duchampa, između njegovog pisoara i mog glavopera, u tome što sam ga ja kupio od svog imenjaka Gorana Trbuljaka, a on pisoar nije kupio od Marcela Duchampa

Pa, ja vas doživljavam kao vrlo komunikativnog umjetnika.

U onom trenutku kad promatram posjetitelje, kad netko pročita neku rečenicu i kad vidim da postoji neka reakcija, na primjer osmijeh, kad vidim da je nekome nešto smiješno ili simpatično, tad mislim da je komunikacija uspostavljena. Ne bih se osjećao dobro da vidim samo mrko lice kojem ništa nije jasno. U redu, na ovoj izložbi ima stvari koje možda neće svima biti jasne, ali opet će postojati razina komunikacije uspostavljena između promatrača i onoga što je izloženo.

Vi ste ovdje izložili velik broj monografija ili umjetničkih knjiga. Željeli ste osigurati da vaša monografija postoji?

Točno to, točno to. Svaki umjetnik voli imati monografiju, nekakvu knjigu u kojoj su mu publicirani svi radovi. U trenutku svoje potrebe za monografijom, ja sam ih sam nacrtao tisuću, čekajući tisuću i prvu, koja će biti tvrdo ukoričena. Na izložbi ih ima tristotinjak, nije bilo potrebno da su baš sve tu, vidljiv je samo princip. Ove knjige predstavljaju dvije mogućnosti: bijele su kad čovjek počinje ni iz čega pa ih onda puni sadržajem, a crne su kad sadržaj postoji, no ostaje skriven, naprosto se eliminira. Inače, s tim monografijama ima jedna mala zabuna. Kako sam ih radio kroz više vremenskih perioda, godina na naslovnici označava godinu nastanka, ali u samim monografijama se najčešće spominju samo tri godine jer sam u njih stavio samo ono što nazivam svojim kapitalnim trima djelima, trima plakatima, a nisu markirani tekstom, nego samo fotografijom i godinom nastanka plakata. Prvi plakat je bio 1971. u Galeriji SC, na kojem je pisalo "Ne želim pokazati ništa novo i originalno"; drugi je nastao 1973., za izložbu u tadašnjoj Galeriji suvremene umjetnosti, na kojem je bila samo izjava: "Činjenica da je nekom dana mogućnost da napravi izložbu važnija je od onoga što će na toj izložbi biti pokazano", a potom sam imao jednu manju izložbu, 1979., također u GSU, u prostoru studija, gdje sam stavio samo plakat s rečenicom: "Ovom izložbom održavam kontinuitet u svom radu". Godine 1981. u Salonu Muzeja savremene umetnosti u Beogradu održao sam nešto što sam nazvao svojom retrospektivom, kad sam te tri rečenice spojio u jednu i plakat na toj izložbi imao je ta tri teksta. To je bila retrospektiva.

 

Saft Novih tendencija

Doživljavate li ovu izložbu retrospektivnom?

Ne, upravo zato to i govorim. Imao sam još izložbi koje su bile velike, pa sam ih nazivao prije i poslije retrospektive, jer je moja retrospektiva bila '81. Tako ni ovu izložbu ne doživljavam retrospektivom i nije ona retrospektiva, nego sam i neke starije radove želio međusobno povezati.

Uvodni tekst za katalog izložbe je napisao Carlos Fonseca, kostarikansko-portorikanski pisac mlađe generacije koji ranije nije bio upoznat s vašim radom. On je autor romana "Muzej besanih", čijih je 14 primjeraka hrvatskog izdanja (Durieux, 2022.) u prijevodu Ele Varošanec Krsnik također postalo jedan od radova na izložbi?

Listajući knjige u biblioteci naletio sam na tu, koja je imala foto-ilustracije, što nije uobičajeno. Danas nema puno takvih knjiga, crtane ilustracije još kako-tako, ali foto-ilustracije su vrlo rijetke. Zainteresirao sam se i posudio ju, i zapravo mi je bila jako zanimljiva jer je puna meni bliskih tema, a ima strukturu, recimo, krimića, s troje obiteljski povezanih glavnih likova koji svaki ima svoju priču: jedan je fotograf, pa se puno priča o fotografiji, a na primjer kći je postala umjetnica, i to konceptualna umjetnica kojoj je čak jedan projekt bio da dokaže kako je prevara legitiman umjetnički čin, puno se puta spominje anonimnost, autorstva i postupka... I onda mi je palo na pamet, kad autor piše toliko o anonimnosti, mogao bi mi on napisati tekst za katalog, čovjek anoniman u našem svijetu umjetnosti. Obratio sam se izdavaču i oni su mi ljubazno dali njegov kontakt, ja sam se javio čovjeku i pitao ga bi li mi napisao tekst za katalog, on se odazvao i napisao ga. Taj tekst je pomalo literaran, ali je fenomenalno što se odazvao, i onda sam, da mu se odužim, na postamentima izložio 14 njegovih knjiga za svojih 14 godina neulaženja u Muzej, i to na stranicama gdje spominje nešto o umjetnosti što mi je važno. To sam označio obojanim vrpcama, da posjetitelji mogu pročitati.

(Foto: Sandro Lendler)

Na početku razgovora ste rekli kako je jedini ili barem glavni razlog vašeg ulaska u MSU da glavoper oslobodite jarma readymade umjetničkog predmeta, no ipak ste izložili i niz drugih radova, čemu onda sve to ostalo?

To je dobro pitanje, ali prvo sam dakle morao razriješiti tu dilemu – ući u MSU ili ne, pa sam htio da sve razine te dileme na izložbi budu vidljive, prekrižene, ali vidljive. A kad mi je čovjek već napisao predgovor za katalog, i imali smo katalog na sam dan otvorenja izložbe, što mi je bio jedini uvjet prema Muzeju da ju uopće radim, onda je jedan od razloga za rad jednostavno bila i ta zahvala njemu. Vi ste u pravu, ja sam mogao izložiti samo svoj readymade i tako bi cijela priča bila jednostavnija.

Ali to vas ne bi zadovoljilo?

Ključno je bilo što sam morao znati zašto ulazim u Muzej. Glavoper je razlog zašto sam ušao u MSU. Ali uvijek postoje i drugi ljudi. Već je na otvorenju izložbe bilo jasno: za druge sam ja sada izdajica. Četrnaest godina nisam ulazio u Muzej i to je bilo u redu, jer su i mnogi drugi dijelili moj stav, ali sad kad sam ušao unutra, sad sam se prodao, napravio sam ne znam što. Znači, time što sam na plakatima prekrižio sadržaj svoje dileme, htio sam reći: da, jesam, pizda sam! Sve je to palo u vodu, tu sam, predomislio sam se. Mislim da se čovjek ima pravo predomisliti. No moglo bi se reći da je sve na izložbi višak u odnosu na glavoper.

Za sebe često ističete da niste umjetnik, odnosno izbjegavate reći da ste umjetnik. Zašto?

Vjerojatno je to povezano s odrastanjem. Malo su mi išli na živce ljudi koji su sa 17 pustili brade, zapalili lule i o sebi govorili da su umjetnici. Ja sam pak spominjao da su meni Nove tendencije bile važne u formiranju odnosa prema stvarima. Na Novim tendencijama je bilo tog safta koji je govorio: ja sam publika i ja hodam oko rada, i meni se tu nešto dešava, nekakva atrakcija, nije bilo onog da to zrači, a tebe boli glava od toga što ne razumiješ gdje je tu umjetnost, i što je umjetnost uopće. Drugi je razlog zašto sam mislio da je umjetnost nešto drugo, ili drugačija, taj što je 1969. čovjek došao na Mjesec i onda sam pomislio: čekaj, sve se s tim datumom, s tim trenom mijenja, ništa nije isto, pa sam mislio i da će umjetnost biti drugačija, umjetnost koju želim razumjeti, koja komunicira.

Što ako do svršetka izložbe glavoper ne uspijete ustupiti nekom frizerskom salonu?

Vratit ću ga kući u depo. On je možda i neispravan. Kad sam prije tri godine kupio glavoper, nisam ni znao za tu riječ ni da tako nešto postoji. Jedan mi je znanac tada rekao da je razlika između mene i Marcela Duchampa, između njegovog pisoara i mog glavopera, u tome što sam ga ja kupio od Gorana Trbuljaka, a on pisoar nije kupio od Marcela Duchampa. Ja sam dakle nužno u drugačijem odnosu prema takvom predmetu. No, ja ne mislim da time mijenjam povijest umjetnosti, ni da je ovo nekakvo retro-vraćanje kotača povijesti unatrag, ali jasno je da Duchampov postupak iz 1914. i moj iz 2024. imaju nešto zajedničko, a to je apsurd. Kad je Duchamp napravio prvi readymade objekt u artu uopće, to je bilo apsurdno za širu publiku, dok je ovo što ja radim sa svojim glavoperom obrnuto: apsurdno je za užu, umjetničku publiku. No u oba slučaja, apsurd je jednak.