Stalni ste suradnik FALIŠ-a, šibenskog Festivala alternative i ljevice, koji se kolokvijalno doživljava kao komunistički, pa nas zanima donosi li vam rad na njemu neke probleme na lokalnoj razini? Kako vaši tamošnji klijenti i suradnici gledaju na vaš angažman u vezi njega? Surađujete li i dalje s Muzejom grada Šibenika?

Želim da se Sinj prepoznaje po pametnim ljudima i kreativnoj energiji, to je Sinj grupe M.O.R.T., Tanje Mravak, Siniše Labrovića, ali i Mike Tripala, odnosno njegovog odnosa prema svijetu

U nekim krugovima nas smatraju komunističkim, a u nekim drugim jugofilskim ili jugonostalgičnim festivalom ili zabavom za grupu od dvije do tri stotine ljudi. Kada smo pokretali FALIŠ, nismo razmišljali o reakcijama i posljedicama već kako ga napraviti da bude dobar. Moram priznati da javno dobivam čestitke za svako festivalsko izdanje, ali je isto tako sigurno da se baš zbog FALIŠ-a moje ime elegantno zaobilazi, a rad manje vrednuje kada se odlučuje o poslovima za određene javne i institucije pod političkom kontrolom. Ipak, mislim da mi je puno veće probleme donijelo to što nikada nisam pristao biti iskorišten u dnevnopolitičke svrhe i na to da dva mjeseca budem u službi SDP-a, pa dva u službi HDZ-a, i tako stalno. Zato neke klijente nikada nisam imao, ali zato imam i dugogodišnje klijente s kojima surađujem na zdravim, profesionalnim osnovama i njima nikada nije bio upitan moj angažman. Među takve već niz godina spada i Muzej grada Šibenika.

Čoja iz Kistanja

Za FALIŠ ste 2015. napravili plakat s crvenom zvijezdom od prave čoje i sukna. Navodno ste se jako namučili dok nakon duge potrage niste pronašli pravi materijal kod jedne bake u Kistanjama. Crvena zvijezda, koja i dalje ima subverzivni potencijal, gotovo je nestala iz javnog prostora – može se pronaći samo na boci Heinekena. Zašto je ovaj simbol danas u Hrvatskoj proskribiran?

Želio sam zvijezdu kakva je bila na kapama onih dalmatinskih partizana koji su 1941. krenuli u borbu protiv fašista iz vrlo jednostavnih razloga. Nisu htjeli biti dijelom Italije, govoriti talijanski i nisu željeli biti izrabljivani od ikoga. Ta zvijezda, tako gruba, nepravilnih linija, neušminkana, simbol je čistih ideala i neokaljane borbe čiji je rezultat i pobjeda nad najvećim zlom prošlog stoljeća. S čistim grafičkim rješenjem to nisam uspijevao izraziti, pa sam se dao u potragu za starim suknom i čojom, što autentičnijima. Nakon tjedan dana došao sam do telefonskog broja jedne gospođe u Kistanjama, koja mi najprije nije, kada sam joj objasnio o čemu se radi, povjerovala, a kada je, tek je onda vrlo rado dala polovicu materijala koji je ostao još od njezine bake. Kako se u današnjoj Hrvatskoj pokušavaju promijeniti neke povijesne činjenice i izjednačiti partizanski i ustaški pokret tako se i zvijezda kao simbol iščitava na krivi način.

Nakon zadnjeg rata stječe se dojam kako je lijeva ideja u Dalmaciji gotovo nestala. Kako vi gledate na taj zaokret da se u nekada partizanskoj Dalmaciji velik broj ljudi priklonio nacionalističkom narativu? Po čemu su tu vaš rodni Sinj i grad u kojem živite, Šibenik, posebni?

U Sinju ne živim već tridesetak godina, a posljednje desetljeće sam zbog ritma života češće u Zagrebu nego u njemu. Zbog toga mislim da nemam ni prava ni dovoljno saznanja za govoriti o sadašnjem Sinju. Imam svoj Sinj, točnije dva: jedan je Sinj mog lijepog djetinjstva i mladosti, moje obitelji i prijatelja, dobrih i srdačnih ljudi i takav je za mene idealan, a drugi je onaj po kojem želim da se Sinj prepoznaje. To je Sinj pametnih ljudi, kreativne energije, Sinj grupe M.O.R.T., Tanje Mravak, Siniše Labrovića, Sinj u kojem se urbani duh i identitet održavaju ne zahvaljujući nekakvom sustavu, već usprkos njemu, ali i Sinj Mike Tripala, odnosno njegovog odnosa prema svijetu. Što se tiče Šibenika, mislim da je poseban po tome što u njemu postoji jak osjećaj pripadnosti. Nije doživljavao velike promjene u strukturi i broju stanovnika proteklih desetljeća, pa Šibenčanima ne treba objašnjavati tko su, a oni se bez obzira na vjeru i naciju ili političku orijentaciju najprije osjećaju Šibenčanima. Mislim da zbog toga i nemaju straha od različitosti kakve promovira i FALIŠ. U drugim dalmatinskim gradovima stvari su se drugačije razvijale, mijenjala se struktura stanovništva, najčešće nekim neprirodnim ritmom. U njima je tada izbrisan radnički identitet, a službena politika je činila sve da uguši regionalizam i zamijeni ga nacionalizmom.

Na festivalu vodite i Art direktorij. Kakva je trenutačno situacija s financiranjem festivala, jer je poznato da ste na kraju odbili primiti za vas ponižavajući iznos od svega 10.000 kuna od Ministarstva kulture te se financirate isključivo putem donacija?

Iznos od 10.000 kuna nije ponižavajući, jer za taj novac ljudi u Hrvatskoj rade dva-tri mjeseca. Ponižavajuće je to što je FALIŠ rastao i bio programski sve kvalitetniji, da bi doživio smanjenje potpore bez ikakvog konkretnog razloga, osim ako se time nije pokušao otežati rad, umanjiti kvaliteta i tako djelovati na druge donatore i javne institucije. Vratili smo deset, ali zahvaljujući prijateljima festivala skupili skoro sto tisuća kuna, što nam je uz potporu Grada Šibenika, Turističke zajednice Šibenik, Nacionalnog parka Krka i nekoliko privatnih tvrtki omogućili da zatvorimo financijsku konstrukciju petog izdanja i zakrpamo zaostatke od četvrtog. Već sada možemo reći kako za šesti FALIŠ nemamo ni kune, ali vjerujem da ćemo ga realizirati i da ću na njemu raditi što i do sada. Osim izrada vizuala i to da festival, kako interno kažemo, dobro izgleda, to znači i postavljanje i organiziranje izložbi. Sve ono što radim ima svoj kontekst, proizlazi iz glavne teme festivala i onoga što promoviramo. Ne može događaj poput FALIŠ-a imati cvijet na plakatu i pink scenografiju. Mi smo posljedica stvarnosti, a nju i njezine uzroke pokušavam svaki put oblikovati u ono što publika vidi dok sluša sudionike.

Ove ste godine dobili sjajne kritike za dizajn vrata zadarskog boutique hotela Almayer koji je oduševio goste hotela, ali koje su i sami Zadrani proglasili ‘najljepšim vratima na poluotoku’. Sami ste spomenuli da ste očekivali neke drugačije kritike.

Upravo ste naveli mjesto zbog kojeg sam očekivao i negativne reakcije. Ta se vrata mogu slobodno smatrati intervencijom i inovacijom na poluotoku na kojem s jedne strane odudaraju od svega postojećeg, a s druge se uklapaju tom svojom različitošću. Lakše bi bilo stvari poput ove raditi u nekim kvartovima ili urbanim zonama u kojima su prostorne promjene uobičajene i pod manjim ili nikakvim nadzorom. Na zadarskom poluotoku je to riskantno i do posljednjeg trenutka nisam znao hoće li se vrata svidjeti ikome osim meni i vlasnicima hotela, zahvaljujući kojima sam imao punu kreativnu slobodu. Zajedno smo riskirali odlučujući se za to da vrata ne budu samo vrata, već neka vrsta instalacije u netaknutom prostoru i da mogućnost različitih tumačenja njihovog izgleda kao orijentalnog ili venecijanskog ujedno bude i nekakav podsjetnik na gradsku povijest, ali ne kao spomenik, već kao estetski prihvatljiv prijelaz iz starog eksterijera u novi interijer.

I etika i estetika

Dizajn je nesumnjivo izuzetno važan za komunikaciju s ciljanom publikom. Međutim koliko on danas može biti političan, pogotovo kada imamo u vidu da je prije svega riječ o estetici?

Šibenik, na nesreću, proživljava što i drugi dalmatinski gradovi: stara jezgra se apartmanizira i prazni od stanovnika, javni prostor je devastiran prekomjernim štekatiranjem…

Ne mogu u tom smislu odvajati estetiku od etike, pa svojim zadatkom smatram reagiranje na ono što je stvarnost, ako zadani okvir to omogućava. Postoje plakati koji onemogućavaju iznošenje stava i kritike, ali postoji i velik prostor da se u isto vrijeme komunicira s publikom i iznese stav o nečemu. Nije mi cilj praviti isključivo estetski i grafički lijepe plakate. Volim one koji na više razina komuniciraju s publikom: informiraju je, ali i motiviraju na promišljanje stvarnosti. Logično je da se onda vidi i moja naklonost idejama ljevice koje ne baštinim kao dio obiteljskog nasljeđa, već sam im postajao bliži susrećući se sa stvarnošću kapitalizma. Radio sam u neposrednoj proizvodnji i svjedočio nestanku tekstilne industrije, gledao izrabljivanje tijekom povremenih poslova u korporacijama, pa znam što znači podcjenjivanje rada i radnika, posebno radnica, i kako je teško zaraditi čak i mizernu plaću kod poslodavaca kao što je na primjer Konzum.

U svojim radovima tematizirate i kulturu sjećanja, socijalističko nasljeđe i antifašizam, radili ste vizualni identitet i za Muzej oslobođenja Dalmacije. Koji su bili izazovi na tim projektima?

Kao prvo i najvažnije, ja sam profesionalac i izvršavam narudžbe koje dobivam. To ne znači da ih sve prihvaćam ili da bih pristao za novac raditi na promociji fašističkih i bilo kojih drugih zločinačkih ideologija i ideja. Ali nikada nisam napravio neki rad bez jasnog cilja i poznatog naručitelja. Poštujem želju klijenta, zatim istražujem i pristupam izvedbi sa željom da budem jasan na svaki način i nije me briga kako će to kasnije netko tumačiti. Politički plakati, kao oni koji za temu imaju smrt dalmatinske industrijske proizvodnje ili promoviraju antifašizam kao civilizacijsku opredijeljenost, samo su mali dio onoga što radim, ali to nekako prirodno ima najveći odjek. Tako je i plakat sa zvijezdom završio na nekoliko izložbi u svijetu, prošavši prethodno stručnu selekciju. Trenutačno je pod okriljem BICeBé bijenala plakata u Boliviji, među 80 plakata političke tematike od ukupno 300 odabranih u konkurenciji od oko 6500 prijavljenih. Izazov je, što god radio, uvijek isti: zadovoljiti sebe, naručitelja i poštovati zadane okvire.

Hrvatsko dizajnersko društvo je izrazito aktivna organizacija, no kakav je položaj dizajnera izvan Zagreba, u manjim sredinama?

U manjim sredinama je i manje posla ili puno malih poslova. Veliki, bolje plaćeni poslovi su uglavnom vezani uz lokalnu samoupravu, javna poduzeća i ustanove. Ako niste interesno ili svjetonazorski vezani s politikom koja njima upravlja, ma koja ona bila, što većina freelancera i nije, ti poslovi vas uglavnom mimoilaze. Čast iznimkama. HDD daje odličnu podršku informiranjem, održavanjem tematskih predavanja i praktikuma, a galerija HDD-a organizira i predstavlja sjajne izložbe. Na nama dislociranima je samo da nađemo slobodno vrijeme i skoknemo do Zagreba ili da barem to pratimo preko interneta.

Malo ljudi zna da ste diplomirani modni dizajner. Zašto ste s vremenom prešli u svijet grafičkog dizajna?

Ne samo da nisam grafički dizajner, već nisam ni diplomirani modni. Tada se to zvanje zvalo viši dizajner tekstila i odjeće. Imao sam želju baviti se dizajnom tekstila, ne i odjeće, u zemlji u kojoj se već tada ni šugamani nisu proizvodili. Smrću tvornica poput šibenske Revije u kojoj sam radio kraće vrijeme i otpuštanjem radnica koje su vrhunski poznavale zanat i procese proizvodnje nestalo je i potrebe za onim što je mene u dizajnu tekstila zanimalo, pa je prilagodba na grafički dizajn tada bila jedini mogući izbor. Pametnije bi bilo da sam otvorio fast food ili sladoledarnicu, ali me nekako zapalo crtanje po papiru i monitoru.

Vaš studio je u Gorici, dijelu grada koji se naziva šibenskim Montmartreom. Koliko je danas jaka kulturna scena u Šibeniku, odnosno živi li on i izvan turističke sezone?

Ta priča o šibenskom Montmartreu je dio velike, lažne slike grada, medijski poprilično nabrijane, ne bi li se održao popularni mit o ‘probuđenom Šibeniku’, koji je stvarno ljeti živ i dinamičan. Ni Gorica nije izuzetak: sada tu ima i sjajnih obrta i ljudi, ali za dva mjeseca ćemo ostati moje mačke, ja i nekolicina prijatelja koji me obilaze kao da sam u izolaciji. Šibenik, na nesreću, proživljava što i drugi dalmatinski gradovi: stara jezgra se apartmanizira i prazni od stanovnika, javni prostor je devastiran prekomjernim štekatiranjem, sezonski obrti idu na stand by od osam mjeseci, a kulturna ponuda izvan sezone se svodi na jako malo ozbiljnih događaja. I to uglavnom zahvaljujući entuzijastičnim pojedincima, jer bi za kvalitetnu institucionalnu potporu trebalo imati i nekakvu kulturnu viziju grada, a u Šibeniku to ne postoji. Pritom većina onoga što se ljeti događa u kulturi dolazi s neovisne scene koja je prinuđena djelovati u sezoni, jer ne postoji adekvatan prostor u kojem bi bilo moguće organizirati događaje poput FALIŠ-a u studenome. Istina je da ja tu šibensku zimu volim: toliko je tiha i pusta da mogu u miru raditi, samo što većina Šibenčana nema te meditativne, nego stvarne gradske potrebe koje zadovoljavaju tako što odu u Zagreb na koncert, predstavu, književnu večer ili predavanje.