Rafaela Dražić je dizajnerica vizualnih komunikacija ili, kako ona za sebe voli reći, grafička urednica. Rođena je 1981. u Splitu, diplomirala je na Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija na Umjetničkoj akademiji u rodnom gradu, a doktorirala na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Varšavi. Rafaela je dobitnica brojnih nagrada i priznanja, a o njenom angažiranom umjetničkom putu razgovarale smo sasvim netipično za dvije Splićanke – u gripoznom februaru, bez naočala za sunce.

Većina mladih Splićana i Splićanki koje zanimaju humanistika i umjetnost pobjegne na studij u Zagreb. Vi ipak ostajete u Splitu, da bi nedugo nakon diplome završili u Londonu. Kako su izgledale vaše studentske godine, što vas je odvelo u London, a što vas je nakon samo godinu dana vratilo kući?

U vrijeme kada sam studirala, Odsjek za dizajn vizualnih komunikacija bio je dinamično mjesto. Pamtim da su nam često dolazili inozemni gosti predavači svjetskog glasa.

Nakon diplome, rad u struci tada je u Splitu bio teško ostvariv, pogotovo jer sam odmah gravitirala dizajnu u kulturnim sferama. Prvo sam otišla u Zagreb i radila unutar interdisciplinarnog studija nešto manje od godinu dana kada me u London pozvao Jonathan Barnbrook, dizajner najviše poznat po omotima albuma Davida Bowieja, knjiga Noama Chomskog, Shiseidovog parfema "Zen".

U njegovom studiju radila sam na različitim projektima i ponuđeno mi je da ostanem duže u Londonu, no istovremeno sam osjetila želju da započnem vlastitu praksu, što mi se tamo učinilo nemogućim. Projekti u kulturi "rezervirani" su za već etablirana dizajnerska imena pa sam se vratila u Split i započela s freelanceom. Na početku sam radila mahom za različite nevladine organizacije. Ono što je u početku bilo teško je ne napraviti kompromis, ali mi je to kasnije olakšalo rad.

"The Roots", plakat iz serije "Double Agent: Do You Speak Flower?", 2024., BIO28.

Moj radni dan je kao cover albuma od Metallice

Godine 2009. upisujete doktorski studij na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Varšavi. Prisjetimo se malo i tog perioda, što je bila tema vašeg doktorskog rada?

Na odjelu za dizajn knjiga bavila sam se temom "A Book for Two" unutar koje sam razvila seriju od tri knjige koje se mogu čitati udvoje. Zanimalo me da li se i na koje sve načine može nanovo promišljati forma knjige. Između ostalog, velika inspiracija bila su mi izdanja Fluxusovaca – internacionalne grupe umjetnica i umjetnika 60-ih i 70-ih godina koji su se udaljavali od forme klasične knjige, smatrajući je objektom buržoazije.

Za dvije knjige iz serije, tekst je napisao poljski filozof Marcin Gokieli. To su zapravo dvije priče nadrealnog sadržaja čiji se dijelovi račvaju u dva smjera kako listamo knjigu, tj. svaki čitatelj čita svoju verziju. Zanimljiv je bio proces rada sa spomenutim piscem jer je on često mijenjao pojedine dijelove teksta, inspiriran mojim grafičkim interpretacijama.

Kako bi testirala svoj dizajn u stvarnosti, organizirala sam nekoliko čitalačkih večeri i izložbi gdje je publika pozvana da čita u paru. I to je bilo vrlo zanimljivo za vidjeti. A treću u seriji knjiga za dvoje osmislila sam kao didaktičko pomagalo i igračku putem koje odrasli objašnjavaju apstraktni pojam vremena djeci. Uz rad na glavnoj temi i drugim zadacima na fakultetu, paralelno sam predavala na Odsjeku za nove medije.

Uvijek sam se rado odazivala na upite vezane uz suradnju oko različitih aktivističkih akcija jer jednostavno mislim da je to građanska dužnost nas dizajnerica i dizajnera

Kako bi nekome tko nije siguran što vaš posao sve podrazumijeva pojasnili dizajn vizualnih komunikacija? Mislim da su ljudima van naših krugova te kategorije i dalje pomalo mutne. Ili da zaokrenemo pitanje – što ne radite?

Jednom mi je jedan svjetski poznati dizajner ispričao kako čovjek s kojim je razgovarao vozeći se u avionu, nikako nije mogao shvatiti njegovu profesiju. Pa mu je kao konačno objašnjenje rekao "I put texts and images together" ("Spajam tekstove i slike"). Dizajn vizualnih komunikacija podrazumijeva oblikovanje u tiskanim i digitalnim medijima, za razliku od grafičkog dizajna koji je već arhaičan izraz iz vremena kada nisu postojali tzv. novi mediji. Iako radim u različitim medijima, za sebe volim koristiti još arhaičniji opis, a to je grafička urednica.

Gdje danas živite i kako vam izgleda jedan radni dan?

Kao cover albuma "Ride the Lightning" od Metallice. U Splitu.

Dobitnica ste više nagrada – iz današnjeg konteksta zanimljivo se prisjetiti počasnog priznanja za rad "Politike osjećaja / Ekonomije ljubavi", započet sad već davne 2011. godine. Knjižni blok sadrži citat Boba Dylana: "I am walking in the parade of liberty but as long as I love you I am not free." Možete li nam reći malo više o tom projektu?

Projekt "Politike osjećaja / Ekonomije ljubavi" inicirao je k.r.u.ž.o.k., neformalna (čitalačka) grupa kulturnih radnika i radnica, umjetnika i umjetnica te kustosica zainteresiranih za kompleksan odnos seksualnosti, nacionalizma, ideologije i socijalnih emocija, ljubavnih i emotivnih zajednica unutar nacionalnog i tržišnog fundamentalizma. Projekt je isprva obuhvaćao čitalačke susrete, a djelovanje grupe zasnivalo se na istraživačkim aktivnostima, razmjeni znanja i debatama.

U tom smislu, istraživački materijal, tekstualan i vizualan, nije bio shvaćen kao zaključak već povod za diskusiju, pa tako prilozi u knjizi otvaraju daljnja pitanja vezana za spomenute teme te ljubavi kao razloga za predan, ali neplaćeni rad. Polazeći od tih ideja, ova publikacija nije mišljena kao dokumentacija projekta već njegov nastavak, pa je to imalo ključnu ulogu u načinu na koji sam pristupila oblikovanju.

Svijetlo narančastu boju, koja dominira izdanjem, ironično sam preuzela iz priloga vezanih za ekonomiju kakvi se često mogu naći u (inozemnim) dnevnim novina. A na, kako ih ja zovem, "vizualnim pauzama", odnosno stranicama prožetim kroz čitavi knjižni blok, nalazi se razlomljeni citat iz pjesme Boba Dylana "I am walking in the parade of liberty but as long as I love you I am not free" – kao svojevrstan komentar urednica Nataše Bodrožić i Irene Borić na teme koje publikacija obrađuje.

Rafaela Dražić

Drame oko skidanja već postavljene izložbe

Istražujući medijski odjek vašeg rada, naišla sam na fascinantan naslov iz Jutarnjeg lista iz te iste 2011. Pa kaže: "Dizajnom se borila protiv Keruma i završila među elitom!" Kako iz današnje perspektive gledate na zabranu rada, na intervencije Splićana sadržane u radu? Je li kasnije ijedan vaš rad bio stopiran, cenzuriran?

Da, naslov iz Jutarnjeg je stvarno komičan. Sjećam se da sam tada primila nagradu za najbolje mlade dizajnere koju dodjeljuje Print magazine iz New Yorka (to su valjda mislili pod "elita") i paralelno se suočavala s dramama oko skidanja već postavljene izložbe uoči njezinog otvorenja, a koja je problematizirala poduzetništvo Željka Keruma. Ta dva događaja jedan s drugim nemaju nikakve veze, osim što su se događali u bliskom vremenskom periodu.

Zabranjena izložba sastojala se od fotografija uličnih intervencija, a bila je i kulisa za razgovor novinara i sociologa o tadašnjim zbivanjima u gradu. Nakon duge potrage za drugom lokacijom, svi su prostori ovoj izložbi okrenuli leđa, pa je konačno utočište našla u galeriji kluba "Ghetto", u kojoj su se netom prije odvili dječji rođendan i umjetnički performans. Tako smo u prostoru osim fotografija imali figure patuljaka, a i šipku kakva se koristi u striptiz barovima. Kasnije se više nisam susrela s takvim tipom cenzure, ali nisam više ni organizirala takve događaje.

Kada uspoređujem vrijeme iz 2011. godine, kada sam za život zarađivala oblikujući sadržaje mahom nevladinih organizacija, takvo što teško da mogu zamisliti danas. Nevladin sektor gotovo je skroz nestao

Koliko je Hrvatska danas drugačija od vremena kada ste u sklopu jednog projekta na Cibonin toranj projicirali hrvatsku zastavu koja je umjesto šahovnice u sredini imala Konzumovo K?

Ta je zastava rad novinarki Mašenjke Bačić i Tamare Opačić koje sam uz nekolicinu drugih autora i autorica pozvala na sudjelovanje u projektu koji se sastojao od nenajavljene akcije laserskog projiciranja na Cibonin toranj, čijih je zadnjih 14 katova okupirao Agrokor zabranivši izlaz na vidikovac s krova, što je ranije javnosti bilo dostupno. Zanimljivo je da je upravo taj njihov rad medijski ostao, da tako kažem, upamćen i nekoliko puta se pojavio kao ilustracija uz novinske napise vezane uz poslovanje Agrokora i Ivice Todorića.

Ali da objasnim kako je uopće do toga došlo. Naime, nakon što se projiciranje gigantskom opremom, koju je doveo šleper skupa s agregatom (jer nam iz obližnjih lokacija nisu htjeli posuditi struju), odvio, kustosice tadašnjeg Urbanfestivala i ja otvorile smo gmail adresu s imenom Tihomir Simčić (aludirajući na slučajnog prolaznika iz umjetničkog rada Gorana Trbuljaka i Branka Dimitrijevića) te poslale nekoliko fotografija akcije medijima predstavljajući se, dakle, kao slučajan prolaznik koji ne zna o čemu je riječ.

Mediji su nekoliko dana špekulirali je li riječ o promidžbenoj kampanji i tko uopće stoji iz svega. Kada uspoređujem vrijeme iz 2011. kada je nastao taj rad i kada sam za život zarađivala oblikujući sadržaje mahom nevladinih organizacija, takvo što teško da mogu zamisliti danas. Nevladin sektor gotovo je skroz nestao. A nadmoći privatnog kapitala nad javnim dobrima i dalje nažalost svjedočimo.

"The Bloom", iz serije "Double Agent: Do You Speak Flower?", 2024., BIO28.

Naše čitateljice možda ne znaju, ali volonterski ste izrađivali vizuale za različite feminističke akcije, a plakat koji govori "Pobačaj nije samo pravna, nego i ekonomska kategorija" i dalje se može vidjeti na zagrebačkom Noćnom maršu. Kako birate kome ćete u zadnji čas pro bono uskočiti jer vjerujem da takvih upita ima dosta?

Ne biram, uvijek sam se rado odazivala na takve upite jer jednostavno mislim da je to građanska dužnost nas dizajnerica i dizajnera. Podsjetili ste me sad i na plakate za dodjelu azila turskoj aktivistkinji Basak Sahin Duman te kampanju "Javni prijevoz = javno dobro".

Od 2022. godine surađujete s Royal College of Art London (Kraljevski koledž umjetnosti u Londonu). Kojim povodom ste njima radili vizualne identitete i na što ste se oslanjali u radu?

Isprva su me pozvali s Odsjeka za arhitekturu da osmislim vizualni identitet za gostujuća predavanja od kojih su neka bila javna. Posebno su naglasili da dizajnersko rješenje mora biti efektno jer je na fakultetu velika konkurencija i količina informacija pa žele dizajnom dobiti na prepoznatljivosti. Plakate sam odlučila printati na metallic papirima pa time suptilno reflektirati okolnu arhitekturu u kojoj su postavljeni.

Lani sam oblikovala i posebno rješenje u povodu proslave 60. godišnjice njihove zgrade – tzv. Darwin Building, kampusa u londonskom Kensingtonu. Za taj rad najviše sam se inspirirala bojama modnih kreacija londonskog brenda Biba iz šezdesetih godina, tada vrlo pristupačnog širokoj publici, a čija je prva trgovina otvorena iste godine u Kensingtonu kada je građena i zgrada. Također sam koristila "kućnu" tipografiju Calvert 107, koju je dizajnirala Margaret Calvert, nekadašnja voditeljica katedre za dizajn.

Najnoviji među angažmanima za Royal College of Art u Londonu je vizualni identitet projekta "Health & Care Research Cluster" s Odsjeka za umjetnost i humanistiku, koji će svoj nastavak imati i u ovoj godini, a upravo sam započela dizajnirati za novi projekt na fakultetu koji se tiče istraživanja zvuka. U sklopu njega, oblikovat ću i seriju omota za audio izdanja.

Rafaela Dražić

Bila sam intrigirana idejama misterioznosti

Identitet 28. izdanja BIO Ljubljana, otvorenog u novembru 2024. godine, a inače najstarijeg i jednog od vodećih bijenala dizajna u svijetu, također je vaših ruku djelo. O čemu točno govori tema bijenala "Double Agent: Do You Speak Flower"? I kako ste se odlučili raditi u 3D tehnici?

Prije svega moram reći da me Alexandra Midal, kustosica bijenala, pozvala ne samo kao dizajnericu nego i autoricu čije radove želi izložiti na izložbi, a što je meni bitno utjecalo na način promišljanja. Tema izložbe je cvijeće i njegova dvostruka perspektiva, jer osim što predstavlja komodifikaciju žena u idealiziranoj paradigmi ljepote, ono u isto vrijeme služi kao feministička, antikolonijalna, rodna i queer kriptologija.

Cvijeće također može biti lijek, ali i otrov. Bila sam intrigirana idejama misterioznosti, čak i jezovitosti, zato sam napravila začudne kompozicije s namjerom da vizualnim identitetom stvorim nešto što publici neće dosaditi nakon pola minute gledanja. Dinamiku identiteta podijelila sam u tri faze: prvu s kojim bijenale započinje oglašavanje, a čiji je glavni nositelj ilustracija pod nazivom "The Roots" (Korijenje), zatim iduća faza "The Bloom" (Cvat) i završna "The Compost" (Kompost).

Ilustracije je u 3D tehnici izvrsno izveo moj bivši kolega sa studija u Varšavi Jakub Wróblewski, a za tu tehniku odlučila sam se jer sam željela dobiti dodatne rakurse koje sam iskoristila u sredstvima vizualnih komunikacija, ali i zbog toga što je moj inicijalni prijedlog bio napraviti skulpture koje su trebale biti dio postava. Nažalost, do toga nije došlo zbog nedostatka sredstava.

Radim od kuće pa moj partner šaljivo kaže: "Ti stalno radiš, a ja živim na tvom poslu." Možda je to dodatan razlog zašto ne želim svoje plakate na zidovima

Je li neki od vaših radova izložen u vašem stanu, imate li neki najdraži? Znam da je pitanje malo čizi, ali zanima me.

Naprotiv, pitanje je jako dobro jer potencijalno može puno toga otkriti. Kod mene recimo to da radim od kuće pa moj partner šaljivo kaže: "Ti stalno radiš, a ja živim na tvom poslu." Možda je to dodatan razlog zašto ne želim svoje plakate na zidovima.

"Nada je disciplina" naziv je jednog od kustoskih koncepata prošlogodišnjeg Oktobarskog salona u Beogradu, na kojem ste također sudjelovali. Što je nada u kontekstu ovog projekta, kako ste je doživjeli i pretočili u svoj rad?

Konkretno, nada u kontekstu ovog projekta je naš timski otpor naspram tendencija hiperproduktivnosti i ubrzanja kakve nalažu formati velikih izložbi poput ove. Osim toga, za nas nada nije samo osjećaj, ona je akcija, zasnovana na pretpostavci da potencijal za transformaciju i promjenu uvijek postoji. Naslov "Nada je disciplina" slogan je američke aktivistice i edukatorice Mariame Kabae, koja se najviše zalagala za rasnu i rodnu pravdu, a za koji se odlučila kustosica Lina Džuverović. Ona je osmislila koncepciju izložbe u suradnji s beogradskim kustosicama iz Muzeja afričke umetnosti, Anom Knežević i Emilijom Epštajn.

U dizajn sam odlučila uključiti sve sudionice i sudionike projekta tako da sam nacrtala ključne trenutke iz priprema za izložbu, a to su susreti kustosica s autoricama i autorima, brojni diskurzivni programi i rad na arhivu Pokreta nesvrstanih. Bilo mi je važno da nitko ne izostane i osjeti se nevažnim. Naime, distribucija rada je jako važno pitanje jer često viđamo spotlight samo na jednoj ili nekolicini osoba, dok ostali uključeni u rad ostaju nevidljivi. Pri prostornom oblikovanju, vodila sam se idejama komfora i pristupačnosti, što inače ne srećemo često u galerijskim prostorima, pa sam za tu priliku predložila da se proizvode serija jastuka s ilustracijama.

A čemu se privatno nadate?

Moja osobna nadanja su da će uvjeti rada biti manje u macho ritmu. To je ujedno razlog zašto nemam studio i zaposlene i zašto ne želim postati "velika". Ne tvrdim da sam u tome uspjela, ali se trudim.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.