"Između neba i zemlje", u kontinuiranom "privremenom smještaju", rad vizualne umjetnice Kate Mijatović zbiva se na rubovima zbilje i snova. Javno spavanje – i sanjanje – u Kožarićevoj skulpturi ispred zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti ili u plovidbi bijelom venecijanskom gondolom duž kanala Grande, ali i ono posve intimno i životno u Atelijerima Žitnjak, u kojima je vodila umjetničke programe u preuređenoj osnovnoj školi na rubu grada, nalaze se u središtu mnogih njenih radova, neovisno o mediju izvođenja – performansu, videu ili niskotehnološkim, siromašnim radovima. Zašto su snovi važni i kakve oni veze mogu imati s društvenom zbiljom u kojoj živimo, ima li uopće mjesta buđenju i što bi se moglo dogoditi "kad se mi snivači probudimo" – teme su o kojima razgovaramo s umjetnicom.
Bojim se da je mnogima u 2020. promaknula izložba u Osijeku i Branjin Vrhu u povodu 30-godišnjice umjetničkog kolektiva Močvara, kolektiva za koji vas vežu vaši umjetnički počeci. Možete li se prisjetiti kasnih osamdesetih u rodnoj Baranji, kada ste se našli u okruženju umjetničkih alternativaca, kao i razloga koji su bili odlučujući da nakon diplome prava u Osijeku, 1983., početkom rujna 1991., upišete studij slikarstva na Accademia di Belle Arti u Firenci?
Umjetnik Zoran Pavelić 1988. okupio je u grupu Močvara nekolicinu ljudi u Baranji koji su se bavili likovnošću s odmakom od tradicionalnog. Imali smo nekoliko zapaženih izložbi, u događanja smo počeli uključivati i neke zanimljive ljude, pjesnike, pisce… Sve je to krenulo dosta entuzijastično, meni je to bio, pa i ostalima, ulazak u svijet umjetnosti. S početkom rata, 1991., Močvara je prestala djelovati. No mene je potaknula – premda sam u to vrijeme radila kao pravnica u Općini Beli Manastir – da se u travnju 1991. prijavim na prijemni na Accademia di Belle Arti u Firenci. Sama sam učila jezik i vježbala crtanje. U to vrijeme okupacija Baranje bila je pred vratima, uzela sam "dvomjesečni dopust" i otišla k prijateljici u Njemačku, gdje sam i saznala da sam primljena. U Firenci sam ostala dvije godine, a zatim sam se prebacila na studij slikarstva na zagrebačku ALU. To je, ukratko, taj životni preokret koji je u velikoj mjeri obilježio moje umjetničko djelovanje narednih godina. No još bih nešto rekla u vezi Močvare. Ona je za Baranju važna kao dragocjeni kulturni fenomen, što je Zoran naglasio i u svom projektu iz 2020. Postojala je u to vrijeme u Baranji grupa ljudi koja je u gabaritima "provincije", razmišljala i djelovala avangardno, a takvi su prodori novog za sve kulture udaljene od takozvanih centara od iznimne važnosti i trebaju ostati zabilježeni. Zadnja avangardna pojavnost u Baranji vezana je uz podatak da je u selu Zmajevcu, 1898. rođena Otti Berger, umjetnica i članica Bauhausa, koja je tamo provela i zadnje godine svog života. Rat je za nju imao daleko pogubnije posljedice, 1944. odvedena je u Auschwitz i tamo je ubijena. Koliko znam u Baranji još uvijek nema memorijalnog traga o Otti Berger.
Privremeni smještaj postao je globalno iskustvo zastrašujućih razmjera. U ratnim vremenima ljude je lako politički izmanipulirati pojmovima kao što su: obitelj, dom, nacija – sve sama sigurna utočišta, u kojima lako nikne klica fašizma
Ali ćemo u Zagrebu, po svemu sudeći, uskoro dobiti park nazvan po Otti Berger. Možda će to biti poticaj i u Baranji?
Odlična vijest, sigurna sam da hoće, samo to treba inicirati.
Privremeni smještaj
Vrativši se u Hrvatsku 1993., nastavili ste studij slikarstva te diplomirali na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 1997. Kakve su za vas bile umjetničke devedesete u Hrvatskoj i po čemu ćete ih pamtiti?
Nastojala sam u to vrijeme upoznati hrvatsku suvremenu scenu. Budući da sam u likovnost ušla praktički samouka, dugo je postojao taj nekakav "podatkovni" jaz koji je trebalo premostiti. U Italiji, početkom devedesetih, nije se imalo puno toga za istražiti, situacija je bila dosta kaotična s dominantnim tržišnim trendovima. No kada sam se vratila u Hrvatsku kao da su se "umjetnički svjetovi" počeli preda mnom otvarati... Ono što je meni bilo od neprocjenjive važnosti, upoznavala sam i umjetnike i njihov rad. Sve je to ubrzalo moje umjetničko sazrijevanje, tako da sam prvu izložbu "Žudnja" realizirala već 1996. u Galeriji Otok, u Dubrovniku koju je tada vodio Slaven Tolj. Pamtit ću devedesete po toj intenzivnosti susreta sa suvremenom hrvatskom umjetnošću i po sklopljenim prijateljstvima s mnogim sjajnim ljudima, sudionicima ove scene, koja traju i danas.
U Muzeju suvremene umjetnosti, 2002., u Studiju, prvi put ste samostalno predstavili svoj rad na izložbi koja je tematizirala pojam kuće, projektom pod naslovom "Privremeni smještaj", u susjedstvu sa životnim i umjetničkim partnerom već spomenutog Zorana Pavelića. Što se od tog vremena promijenilo i koliko je "privremeni smještaj" na neki način simbolično obilježio vaše djelovanje?
Ta spoznaja ili osjećaj da je naš smještaj uvijek privremen došla je, u stvari, s ratom, s izbjeglištvom. Većina ljudi na ovim prostorima upoznala je u ratu taj osjećaj na ovaj ili onaj način. U međuvremenu, privremeni smještaj postao je globalno iskustvo zastrašujućih razmjera. U takvim vremenima ljude je lako politički izmanipulirati pojmovima kao što su: obitelj, dom, nacija – sve sama sigurna utočišta, u kojima lako nikne klica fašizma. Međutim, "Nitko nije siguran", da citiram Zoranovu rečenicu, odnosno rad iz 1998., kojom je pozicionirao sva naša nastojanja da budemo "sigurni". Na kraju,iz moje umjetničke perspektive, kako već dugo radim sa snovima, mogla bih reći da je i sam život privremeni smještaj za neki san, koji nas je izabrao sanjati.
Atelijeri Žitnjak u kojima ste vodili umjetnički program Galerije AŽ od 2005. do 2019. za vas su više od umjetničkog prostora, zapravo, vaš dom. Poput mnogih umjetnika i prekarnih radnika u kulturi, da se poslužim riječima američke filozofkinje Marthe Nussbaum,"povjerenje u nesigurnost i spremnost da se izložite" pretvorili ste, čini mi se, u neku vrstu nadahnuća, a ne prijetnje?
Na filozofskoj razini ova rečenica Marthe Nussbaum istinita je i motivacijska, međutim, u životnoj svakodnevnici za sve ljude pa tako i umjetnike, egzistencijalna nesigurnost puno češće je prijetnja, a rijetko nadahnuće i motivacija. No, kad je u pitanju odabir takvog nesigurnog životnog puta, uvijek tu ima i povjerenja u nesigurnost, spremnosti da se izložite, čega ponekad i niste u potpunosti svjesni. Nekako se pretpostavlja da umjetnici egzistencijalnu nesigurnost lakše podnose, međutim taj rizik često ide kod nas do ruba bijede, i to više nije stvar podnošenja – osobito kod mladih umjetnika koji tek kreću – već zajedničkog reagiranja, zajedničkog dizanja glasa, što često izostaje u društvima u kojima ne postoji svijest o vitalnoj važnosti umjetnosti.
Postoji li u našem društvu ta svijest o "vitalnoj važnosti umjetnosti"? Je li sazrelo vrijeme za "zajedničko dizanje glasa" umjetnika?
Ne, nije. Dovoljno je vidjeti satnicu likovnog obrazovanja u našim osnovnim školama...
Vratimo se vašim izlagačkim počecima u Zagrebu koji vas vežu uz Galeriju Miroslava Kraljevića i njenog tadašnjeg voditelja Branka Franceschija s kojim ste ostvarili višegodišnju suradnju, okrunivši je samostalnim nastupom na 55. Venecijanskom bijenalu 2013. U kulturnoj javnosti uobičajilo se mišljenje da je vrhunac umjetničke karijere, potvrda nečijeg "značenja i mjesta", predstavljanje u nacionalnom paviljonu na venecijanskom bijenalu. Što je vama značio nastup u Veneciji 2013. i je li po vašem mišljenju došlo do većeg prepoznavanja vašeg rada na internacionalnoj sceni?
S Brankom Franceschijem često sam i uspješno surađivala u mnogim projektima. Prethodni zajednički rad u znatnoj je mjeri olakšao i umanjio stres u realizaciji našeg zajedničkog venecijanskog projekta "Između neba i zemlje". A što se tiče tvrdnje da je nastup na Venecijanskom bijenalu vrhunac umjetničke karijere, taj kliše vjerojatno opstaje još i danas, no ja sam više pobornik minulog rada, a ne vrhunaca. Središnji rad izložbe bio je online projekt "Arhiv snova", naš je paviljon bio odlično posjećen i u "Arhiv" je tokom trajanja Bijenala uneseno preko 2000 snova. Osobno, po tome "mjerim" svoj nastup na Bijenalu i smatram to svojim najvećim uspjehom jer su mi baš svi ti snovi u narednim godinama poslužili kao materijal koji koristim u realizaciji niza radova. Mislim da se moja prepoznatljivost na internacionalnoj sceni nije bitno promijenila, ali svakako je otada krenulo nabolje na domaćoj sceni.
Prošlog ljeta u projektu Umjetnost približavanja, kustosice Davorke Perić i u organizaciji SKD Prosvjeta, u Kuli Stojana Jankovića u Islamu Grčkom, sudjelovali ste videoinstalacijom, projekcijom veznika "ili" na jedan od zidova Kule, radom koji ste posvetili jednom od najvećih književnika s ovih prostora, Vladanu Desnici. Minimalizam izvedbe, pretpostavljam, svjesno je bio suprotstavljen slikovitom krajoliku i čarobnoj kuli Jankovića, ali i "zbilji podijeljenosti" koja i nadalje postoji između mještana Islama Grčkog i Islama Latinskog.
Projekt Davorke Perić jedan je od rijetkih i važnih umjetničkih projekata ne samo lokalno već i regionalno, koji ima jasnu namjeru približavanja uz pomoć umjetnosti, naših dugogodišnjih nacionalno i etnički obojenih udaljavanja. U njenom pozivnom pismu mene je zaintrigirao jedan odgovor Vladana Desnice na često pitanje koje su mu postavljali novinari, da li je on srpski ili hrvatski pisac. Odgovorio im je, naime, riječju: ili. Mislim da je veznik "ili" odabrao kao razmeđe, ali i kao "most" koji spaja obje te mogućnosti i istovremeno poništava svaku nužnost izbora – što potvrđuje i ilustrira cjelokupno njegovo djelo u kojem "biti pisac" nadilazi svako nacionalno opredjeljenje. Pročitala sam negdje davno, da je Luis Buñuel, svaki put kad bi se neki razgovor poveo oko nacionalizma, počeo bacati stvari kroz prozor. Taj "ili" Vladana Desnice na tragu je Buñuelove dadaističke geste. Moj rad, naslovljen "Izbor", sastojao se od projekcije jedne jedine riječi – ILI – napisane rimskom kapitalom, projicirane na jedan od rustikalnih kamenih zidova Kule Jankovića.
Kolektivne narkolepsije
Nedavna beogradska izložba "Nema buđenja" u Galeriji-legatu Milice Zorić i Rodoljuba Čolakovića, koja djeluje u okviru Muzeja savremene umetnosti, neka je vrsta sinteze, pa i miniretrospektive, prije zagrebačke. Kustos Miroslav Karić dobro zaključuje da vaši radovi, koliko god intimistički i hermetički izgledaju, u fokusu imaju našu društvenu egzistenciju "izmanipulirane stvarnosti u kojoj se vrijeme budnosti mjeri alarmima budilnika s povremenim prodornim vriskovima", baš kao što je to slučaj u vašem delegiranom performansu "Djevojački zbor" iz 2009. Kako je došlo do te suradnje?
U prošlogodišnji program Galerije-legata Milice Zorić i Rodoljuba Čolakovića, kustos Miroslav Karić uvrstio je umjetnike koji rade s arhivima, između ostalih i mene, za što je bio presudan moj rad "Arhiv snova". Izložbu smo koncipirali kao tri zasebne, međusobno povezane cjeline, sa širokim vremenskim rasponom uvrštenih radova. Bilo je dosta zahtjevno, ali izvrsno smo surađivali, Miroslav i svi djelatnici Galerije-legata sjajna su ekipa. Ono što mi je najvažnije, a što se dogodilo s tom izložbom, postav se u cijelosti saživio s prostorom, koji je poseban, jedan od najzanimljivijih u kojima sam izlagala. Sam naziv izložbe sugerira "zajedništvo u sanjanju", iz kojeg nema buđenja. Snovi od kojih je sazdana izložba možda jesu intimistički i hermetični, ali se iz njih mogu iščitati noćne more koje živimo na javi, a iz kojih se rijetko budimo, jer svi smo taoci društvenih sistema koji nas nastoje držati u konstantnom i opasnom stanju uspavanosti. Vrištanja mladih djevojaka i alarmi u funkciji su "buđenja" iz tih kolektivnih narkolepsija.
Vaš je najnoviji rad, "Dvostruka mašina za uspavljivanje s već odsanjanim snovima", izložen krajem prošle godine u zagrebačkom MSU-u na 7. Device_art festivalu, bio apostrofiran kao jedan od najzanimljivijih radova u kojem se zrcale vaše opsesivne teme – san i virtualnost sna. Gdje osjećate da imate više slobode, u visoko tehnološkim, virtualnim radovima ili u onima siromašne umjetnosti, poput performansa?
Kad je riječ o medijima i tehnologiji, sve što radim kao umjetnica zapravo je vrlo ekstenzivno. Rekla bih da ideja bira i medij i tehnologiju. Od "analognih" performansa, instalacija, VR medija do web radova, za sve su potrebni pravi suradnici i pokriveni produkcijski troškovi, pa o tome u najvećoj mjeri ovisi da li ću imati više ili manje slobode u realizaciji rada.
Kato, o čemu trenutno sanjate?
Iskreno, odavno nisam sanjala nešto što bi me probudilo, a sad su mi takvi snovi najvažniji.
