Ovoga ljeta gradski flaneri, privremeni posjetitelji i starosjedioci Zagreba svjedoče primicanju, gotovo susretu, dvojice kiparskih velikana, Ivana Kožarića i Erwina Wurma, na najfrekventnijem mjestu u gradu, na potezu od Bogovićeve do Cvjetnog trga. Autor "Prizemljenog sunca", Ivan Kožarić (1921. – 2020.), u jednom od brojnih poetičnih iskaza zapisao je: "Osjećam se dijelom svemira." Njegovoj zlatnoj kugli, trajno prizemljenoj 1994. na pločniku Bogovićeve ulice, okvir sada najčešće čine kante i vreće za smeće. Druga skulptura, djelo slavnog austrijskog kipara Erwina Wurma (1954.), našla se pak na privremenom radu na Cvjetnom trgu. Ona predstavlja mušku figuru u ružičastom odijelu, bez glave i "Bez naslova", koja je zakoračila u suprotnim smjerovima, kao da se koleba da li da krene ususret Kožarićevom svemiru ili ostane na trgu s cvijećem koji je odavno prestao biti "cvjetni trg".
Što državne i gradske institucije mogu naučiti od javno-privatnih partnerstva i obrnuto? Kako surađivati i pritom ne zazivati "da susjedu crkne krava" ili se pak oholo odnositi prema marketinškoj "plitkosti"?
Ima li taj nerealizirani susret neku skrivenu agendu? Legenda uz Wurmovu skulpturu usmjerava nas na njegovu izložbu u Laubi – kući za ljude i umjetnost (spominjući i sponzore). Kožarićevo "Prizemljeno sunce" ne upućuje ni na što osim na sebe samo; ono i nije dio sadašnjeg izložbenog projekta MSU-a. Šteta! Da je bilo neke jedinstvene kulturno-turističke strategije Zagreba, lako bismo mogli zamisliti info-putokaz da se u ovim vrelim turističkim mjesecima, koroni usprkos, događaju dvije velike izložbe na rubovima grada. Kožarićeva u novozagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, Avenija Dubrovnik 17, a Wurmova u Laubi, "crnoj kući", u preuređenoj tvornici konca na Črnomercu, Prilaz baruna Filipovića 23a. Obje su zgrade, nagrađivane strukovnim nagradama, na stalnoj adresi već desetak godina. Nažalost, još uvijek ima mnogo Zagrepčana i putnika-namjernika koji ih nisu posjetili ili se nerado upuštaju na taj daleki put bez posebnih uputa i mamaca.
Mamac je sada bačen i bez obzira na to što u tome nije bilo neke presudne kulturno-turističke sloge, vremensko i prostorno susjedstvo Kožarićevog i Wurmovog kiparskog univerzuma čini se poticajnim za usporedbu i povezivanje. Premda postoje goleme generacijske, poetičke i (geo)političke razlike među autorima, te dvije izložbe kao da su se gurale jedna drugoj u zagrljaj.
Utišani i bučni pristup
Na početku nameću se dijametralno suprotne strategije u pristupu i predstavljanju tih važnih imena suvremene svjetske skulpture. S jedne strane, institucija Muzeja suvremene umjetnosti u predstavljanju Kožarićeva opusa, o njegovoj stotoj obljetnici rođenja, koristi utišani pristup, pa čak otvara retrospektivnu izložbu uz taj jubilej s malom odgodom. S druge strane, zatječe nas marketinški bučno i kongruentno – uz veliku podršku Turističke zajednice grada Zagreba – predstavljanje Wurma u Laubi, instituciji koja je u hrvatskim okvirima jedinstveni spoj poslovno-izložbenog prostora što ga desetak godina kroz Scile i Haribde vodi Tomislav Kličko, osnivač i vlasnik, kolekcionar moderne i suvremene hrvatske umjetnosti. Dugo već neka izložba suvremene umjetnosti u Zagrebu nije imala takvu medijsku pokrivenost najavama (spektakularna izložba) i prikazima (bez potpisa autora!) kao što je to imao Wurm. Riječ je, dakako, o sponzoriranim oglasima, što je u konačnici dovelo i do dobre posjećenosti. Ne čudi stoga što se na samom otvorenju više zahvaljivalo sponzorima nego što se govorilo o umjetniku. Obrnuto je bilo na otvorenju u MSU-u, gdje je kustosica i koautorica izložbe Radmila Iva Janković održala malo predavanje o Kožariću. Posjet izložbi u MSU-u, ipak, nije nimalo spektakularan.
Ivan Kožarić: "Uzlet", 1999. – 2002., na južnoj platformi MSU-a
Vrijedi zapitati se: Što državne i gradske institucije mogu naučiti od javno-privatnih partnerstva i obrnuto? Kako surađivati i pritom ne zazivati "da susjedu crkne krava" ili se pak oholo odnositi prema marketinškoj "plitkosti"? Ovdje treba spomenuti suradnju naoko kompetitivnih aktera, kao što su Kolekcije Marinka Sudca i Laube, koje su za Kožarićevu retrospektivu posudile neka nezaobilazna djela, dok je Gliptoteka HAZU-a postala važnim partnerom MSU-a. Lauba je uz Kožarićev stoti rođendan posudila MSU-u skulpturu "Uzlet" (1999. – 2002.), koja se simbolično uzdiže na ulaznoj platformi Muzeja pozivajući posjetitelje da predokuse Kožarićev uzlet na samoj izložbi. Iz Kličkove kolekcije posuđene su i četiri važne glave, "Autoportreti" (1991.) u gipsu, tipične Kožarićeve brzopotezne rugalice, na kojima je kiparov nos zaštitni znak bunta i nekonformizma.
Wurmova izložba također se dugo pripremala u Laubi, premda su se njezine najave iznenada pojavile u otužnoj medijskoj svakodnevici. Krenulo se od minimalističke projekcije – pokazati samo jedan rad, veoma poznatu "Usku kuću" (okruženu radovima riječkog umjetnika Igora Eškinje), da bi u pregovorima Wurm ponudio dvadesetak radova, pretvorivši izložbu u "samostalku", s presjekom najpoznatijih radova od početka devedesetih do danas. Sam svoj kustos ili umjetnik koji voli sve kontrolirati? Doduše, Wurm se na vlastitom otvorenju pojavio tek video-pozdravom s grčkog otoka Hidra, na kojem boravi tokom ljetnih mjeseci, tako da nije poznato koliko je umjetnik/kustos zadovoljan učinjenim.
Ivan Kožarić: Prema "Hrpi" s Venecijanskog bijenala, 1976.
Dok Wurmova izložba nosi jednostavan engleski naslov "Show", koji se može dvoznačno čitati, kao izložba, ali i kao predstava/spektakl, show, Kožarićeva zrcali kustosku koncepciju: "Jedna od mogućih 100", aludirajući i na Kožarićevih sto godina od rođenja (nažalost, kipar je preminuo u studenome 2020. ne dočekavši stotu). Kustosku koncepciju i postav potpisuju Radmila Iva Janković, kustosica MSU-a i voditeljica Atelijera Kožarić, i vanjski suradnik Vladimir Čajkovac. Taj uigrani tim, koji je u MSU-u 2013. predstavio i Kožarićev crtački opus na izložbi "Preko crte", i ovaj put hrabro i razigrano čita i tumači Kožarića.
U Laubi su i kustoska koncepcija i postav "uvezeni izvana", iznimno profesionalno odrađeni, s pravom izazivajući wow kod posjetitelja. Osobito ako znamo da nije bilo institucionalnih pomagača te da je izložba organizacijski veoma kompleksna i desetak puta skuplja od Kožarićeve, nema razloga da ne odamo priznanje tom naporu. Ako kod Kožarića "siromaštvo obećava", kod Wurma je na svakom koraku uočljiva perfekcionistička, pa i skupa produkcija.
Mehanizmi slave
Ako uspoređujemo koncepcije, Kožarićeva izložba jest retrospektiva, pomalo "krivudava", ali ipak retrospektiva. Wurmova je pak neka vrsta "simulirane" retrospektive koja nastoji nasumičnim presjekom pokazati reprezentativne primjere. Njima nedostaje interpretativni kontekst, ali bez obzira na to posjetitelji se dobro zabavljaju i s lakoćom stupaju u interakciju sa skulpturama. Gotovo svi njegovi radovi su "performativne skulpture" koje su završene tek u suradnji s publikom. Koncipirajući sam svoje zagrebačko predstavljanje, Wurm je umjesto prvotne ideje da pokaže "Usku kuću 2", manjih dimenzija, na kraju predstavio onu poznatiju s Venecijanskog bijenala 2011., koja je suvereno zagospodarila zahtjevnim prostorom Laube. U "Uskoj kući" kipar do najsitnijeg detalja rekreira stvarnu kuću svojih roditelja iz austrijske provincije, prignječenu u ljepoti i tjeskobnu u uskoći, namjerno razapinjući posjetitelja po vertikali (divljenje) i horizontali (klaustrofobičnost) ne bi li pomirio ambivalentne osjećaje vlastitog provincijskog odrastanja. "Uska kuća" iz 2010. imala je preteču u "Debeloj kući" iz 2003. Opisujući ideju za ta dva rada, Wurm kreće od svakodnevice i naše potrebe da neprestano mijenjamo vlastitu masu i volumen, radeći od sebe samih skulpture. To je kipareva omiljena tema koja je postala najpoznatija u "Jednominutnim skulpturama" u kojima posjetitelj izložbe u interakciji s umjetnikovim jednostavnim skulpturama stvara novu skulpturu, služeći se kiparevim naputcima, pa i napitcima – npr. na zagrebačkoj izložbi posjetitelji otvaraju kabinet s alkoholnim pićem i čašama i pozvani su ne samo da piju nego i da se napiju. "Jednominutne skulpture" osmislio je potkraj osamdesetih, one su i preteče sadašnje "selfiemanije". Jer svi ne samo da slijede umjetnikove upute, oni sve to i bilježe kamerom – trijezni ili pijani!
Erwin Wurm: "Renault 25-1991", 2008. (Foto: Jurica Galoić/PIXSELL)
Kožarićeva ambiciozna, ali ne i pretenciozna retrospektiva u MSU-u, o čemu govori i njezin naslov – "Jedna od mogućih 100"! – predstavlja karijeru dugu gotovo sedam desetljeća. Tu su prvi crteži s početka četrdesetih dok je još bio student na zagrebačkoj Likovnoj akademiji, među kojima su portreti majke, zatim prizori s radnih akcija... Mnoge od njih, koji već nose crtu autorove mitske lapidarnosti, publika će prvi put vidjeti zahvaljujući pravodobnoj kupnji muzealca Antuna Bauera te su sada u Zbirci Gliptoteke HAZU-a. Gliptoteka je osim posudbe važnih djela "posudila" i svoje preparatore i tehničku službu koji su bitno pomogli u realizaciji izložbe. Od tristotinjak djela na izložbi, najveći broj potječe iz Atelijera Kožarić, kojim upravlja MSU, kontinuirano ga predstavljajući na povremenim izložbama. Sada su posebno došle do izražaja rane skulpture iz četrdesetih i pedesetih, zatim izvrsni primjeri iz dionice "Gorgonska praznina", poput "Unutarnjih očiju" (1959. – 1960.) i "Nemogućeg projekta – Rezanja Sljemena" (1960.) ili "Prijedloga odljeva u gipsu unutrašnjosti glava svih gorgonaša" (1964.), ali i brojnih drugih prijedloga urbanih intervencija koji su bili ispred svoga vremena. Tu su i odlični primjeri minimalističkih skulptura, "Oblici prostora", zatim cjelina "siromaštvo obećava" (s duhovitim faličkim skulpturama, "pimpekašima"). Posebno važna je "rekonstrukcija" čuvene "Hrpe" s Venecijanskog bijenala 1976., kada je Kožarić odlučio pokazati svoja starija i nova djela bačena na hrpu na podu: "Sve se dogodilo iz vlastita osjećaja sigurnosti – iz osobna uvjerenja da sam sposoban odbaciti sve što sam dotad napravio jer uvijek mogu napraviti još bolje skulpture." Brojne skulpture i crteži, kao i zapisi, poetičnih su naslova poput portreta u aluminiju: "Smirenost industrijskog radnika na putu u svoje selo" iz 1979. Preko spontanih skulptura i asamblaža, fotografija i videoperformansa, koji su kipareva kasna ljubav, pa sve do posljednjih radova simbolična naslova poput performansa "Okvire treba uništiti" iz 2009. – da se poslužim Kožarićevim naslovom – sve pršti od ljubavi, kako glasi i naslov filma o tom jedinstvenom autoru redateljice Gordane Brzović, koji se prikazuje na izložbi u MSU-u.
Erwin Wurm: "Uska kuća", 2010. (Foto: Jurica Galoić/PIXSELL)
Wurmovu izložbu prati mala ružičasta publikacija "E. W.", u kojoj su autori tekstova samozatajno nepotpisani, a kao kustosi izložbe navode se Erwin Wurm i Lana Harjaček. Kožarićeva izložba nema katalog – organizatori najavljuju njegovu digitalnu verziju koja će uskoro biti dostupna na web-stranici MSU-a. Publiku s trećeg na drugi kat vode dobro sročene naslovne dionice, praćene tekstualnim legendama, iscrtavajući kiparev "diskontinuitet" u dekadnom određenju, stvarajući kontinuitet njegove metodične anarhičnosti. Takav pristup možda će nekim stručnjacima izgledati paradoksalno, u suprotnosti s Kožarićevom svevremenošću i sveprisutnošću. Možda bi vremenska "hrpa" bila bolja metafora u čitanju ideje o "jednoj od mogućih 100"? Naime, kojim god smjerom krenuli, vremenskim ili prostornim, unutra ili van, s "pinklecom" ili bez njega, lutat ćemo Kožarićevim kozmosom radosni, nasmijani i blesavi, sigurni jedino u to da je Kožarićeva sloboda uistinu rijetka ptica.
Ivan Kožarić: "Unutarnje oči", 1959. – 1960.
Nije zahvalno uspoređivati međunarodne karijere dvojice generacijski udaljenih umjetnika, no valja se prisjetiti da su obojica izlagala na najvažnijim problemskim izložbama (Documenta, Kassel; Venecijanski biennale) i u najprestižnijim svjetskim muzejima i galerijama (MoMA; Musee d'Art Moderne de la Ville, Pariz, Palais de Tokyo; M HKA, Antwerpen). Kožarića su uglavnom mimoišli zapadnjački mehanizmi slave. Sve što je postigao, postigao je s mišlju da je "uspjeh nešto najgore što ti se može dogoditi". Tako i glasi naslov njegova rada i cjelina na izložbi u kojoj su radovi nastali nakon 2000. godine, a vrhunac te "karijere" je retrospektiva naslovljena "Sloboda je rijetka ptica" u Haus der Kunst u Münchenu, 2013. Kožarićev se međunarodni uspjeh događao s "odgodom", dok je Wurmova karijera, uz dobru galerističku umreženost, bila uzlazna i očekivana. Pojavio se osamdesetih godina, a slično kao i Kožarić, doživio je svoj izlagački apogej u 2000-ima: Palais de Tokyo, Pariz; Kiasma, Helsinki; Neue Galerie, Graz...
Humor i apsurd
Imaju, dakako, ti autori i mnogo "unutarnjih" poveznica: banalnost i kratkotrajnost, latentni humor, koji neprestano graniči s apsurdom. Čak i u periodu gorgonske praznine kod Kožarića se tjeskoba mrijesti u nekoj gorko-slatkoj melasi, pa su mu "Unutarnje oči" u Parizu mogle poslužiti kao "mjesto za odlaganje prljavih čarapa". Dok se kod Wurma humorno-groteskni pristup doživljava kao kritika suvremenog društva, u Kožarića je riječ o bezgraničnoj ljubavi spram svijeta ("Bože, koliki si!", 2000.). Wurm je hedonist sa zadrškom, Kožarić je prezentan, "ovdje i sada", zadivljen naizgled proturječnim poretkom svijeta. Kao kuriozitet treba spomenuti i tematsku podudarnost u veličanju i beatifikaciji običnih predmeta – takvih je bezbroj u oba autora, a ovdje se ističu dva motiva, automobili i frižideri. No dok je kod Wurma deformacija i distorzija ključno sredstvo u namjeri da se stvori nova realnost nakrcana nelagodom, Kožarić se služi gotovim predmetom, ready-madeom, koji samim postavljanjem u galerijski prostor gubi na običnosti, natovaren novim značenjima, a da kipar nije ni prstom mrdnuo. Tako je njegov "Renault 4" (1996.), koji se desetak godina nalazio u stalnom postavu Muzeja (nažalost, nije na sadašnjoj retrospektivi), postao jedan od zaštitnih znakova MSU-a, posebno izazivajući pažnju najmlađih. Zahrđali, žuti Kožarićev "Renault 4" sušta je suprotnost Wurmovom "Renaultu 25-1991" (2008.), blještavom, perfekcionistički deformiranom ljepotanu s izložbe u Laubi. Prvi je potencijalna noćna mora muzealaca, drugi, naprotiv, san mnogih kolekcionara.
Vrijedi citirati jezgrovitu misao Igora Zidića: "Kožarić je ono što preostane iza nepogode." Kod Wurma vrijedi obrnuto: ovdje sve sluti na nadolazeću nepogodu. Pitanje za kraj: U kojem bi se smjeru razvijala javna plastika u Zagrebu da je nekim slučajem 1998., na natječaju za spomenik Marku Maruliću ispred današnjeg Državnog arhiva, pobijedio Kožarićev prijedlog, skulptura "Uzlet", a ne sadašnja Marulićeva sjedeća skulptura, kipara kojemu malo tko zna ime? Lako je moguće da bi i Wurmov Šetač mnogo ranije došao u Zagreb i imao znatno bolje društvo.
