Brojne izložbe proteklih su mjeseci itekako osjetile zlu-korona-kob i prošle gotovo nezapaženo, premda su iza njih bile godine truda i rada. Srećom, neke su zaživjele, pa čak i omogućile susrete s umjetnicima. Među njima je bila i "Breaking News" kipara i ilustratora Svjetlana Junakovića u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, inače teško stradalom u nedavnom potresu. Susret publike s Junakovićem podsjetio je koliko je razgovor s umjetnikom važan te koliko su njegovi kipovi, poput trodimenzionalnih crteža u prostoru, armirani zanimljivim pričama i anegdotama.

Mog su oca, zajedno s još devet učenika, Talijani izbacili iz gimnazije jer nisu htjeli pozdraviti talijansku zastavu fašističkim pozdravom. I tako su ga usmjerili prema partizanima

Junaković, svjetski relevantno ime u svijetu ilustracija, iznimno je lucidan kipar i crtač, koji nepristojno iskače iz zagrebačke kiparske škole – u velikoj mjeri "čistunske", formalističke – poigravanjem kiparskim kanonima, narativnim pristupom, upotrebom nekiparskih materijala, ali i boje-izdajice i britkih ready-made dosjetki. Nakon desetljeća slobodnjaštva, danas je redoviti profesor na Grafičkom odsjeku zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Bez imalo taštine prihvatio je prijedlog da se fokusiramo na pedagoške prakse umjesto na njegov umjetnički rad. U želji da otmemo zaboravu Pionirski grad, prisjećali smo se čuvenog Pionirca u kojem je odrastao i formirao se kao dijete učitelja koji su početkom pedesetih, iz Dalmacije, dekretom stigli u ovaj eksperimentalni grad-školu na rubu Zagreba. Tu je Junaković, prvih dvadesetak godina, učio u poticajnom kreativnom okruženju, živeći u jednom od stanova za nastavnike koje je projektirao slavni Ivo Vitić, a u kojem i danas stanuje njegov otac Marijan, pionir Pionirskog grada.

Na vašoj izložbi skulptura i crteža "Breaking News" posebno su upadljive bile crnohumorne "šibenske posvete", Jurju Dalmatincu u frizu glava ("Pušači", 2016-2019), pa i ona Arsenu Dediću u instalaciji "Moderato cantabile".

Glave "Pušača" nastale su slučajno, kao i većina mojih skulptura, a tek kada sam ih napravio desetak i poslagao ih na zid, ukazala mi se povezanost s Dalmatincem i čuvenim frizom sa Šibenske katedrale. Provodeći kao dijete ljeta u Šibeniku, svakodnevno sam gledao te glave, ali i lavove s ulaza, i bio oduševljen njima. Arsen je prisutan u mom radu ne kao Šibenčanin nego kao izvanredan umjetnik i pjesnik koji ima opus bez ijedne greške! S njim sam radio dvije knjige, "Poeziju" u izdanju Konzora i "Dječje oči" u izdanju Meridijana iz Samobora.

 

Od kino-kluba do Milana

Vaše veze sa Šibenikom idu po očevoj liniji. Otac Marijan, danas vitalni 93-godišnjak, protagonist je burnog 20. stoljeća. Još kao gimnazijalac otišao je u partizane, zajedno s vašim stričevima i rođacima, od kojih su neki poginuli u bitci na Sutjesci. Ipak, kazali ste mi, danas mnogi njihovi nasljednici nerado spominju svoje partizanske pretke.

O partizanskom dijelu moje obitelji danas se ne govori puno, iako u centru Šibenika na nekoliko spomen-ploča stoji naše prezime. U partizane se išlo osloboditi Dalmaciju od Talijana. Ti mladići o politici nisu znali ništa. Mog su oca, zajedno s još devet učenika, Talijani izbacili iz gimnazije jer nisu htjeli pozdraviti talijansku zastavu fašističkim pozdravom. I tako su ga usmjerili prema partizanima. Uz to, u Šibeniku je vladala velika nestašica hrane.

Neprihvaćanje na zagrebačku ALU doživio sam kao veliku profesionalnu tragediju. Likovno sam bio odgajan na Modiglianiju, Matisseu, Mariniju i sigurno da me netko tko se palio na Meštrovića i njegove epigone nije mogao primiti u svoju klasu

Kako je otac od učenika izbačenog iz gimnazije nakon oslobođenja postao učitelj, i to u Pionirskom gradu?

Tata je zapravo kao šesnaestogodišnjak odmah, iz partizana, poslan u partizansku učiteljsku školu na otočiću Škojiću kraj Zadra. Potom je završio Učiteljsku školu u Gospiću, a kasnije i Filozofski fakultet u Zagrebu, psihologiju i pedagogiju. Vjerujem da su ga u mladosti smetale nepravde, društvene i klasne, ali je kasnije, srećom, živio i gradio društvo koje je stalno napredovalo. Od opismenjavanja ljudi do kakvog-takvog podizanja standarda. Dolaskom u Pionirski grad puno toga se promijenilo jer su standardi rada i života ondje bili izvanredni. Nastava je bila zamišljena za najbolje učenike iz cijele Hrvatske, pa je i nastavnički kadar morao biti sastavljen od najboljih mladih, školovanih ljudi. Dobro pamtim druženja radnika Pionirskog grada, ljudi sličnih interesa i mogućnosti. Moji su roditelji s kolegama odlazili na predstave u HNK pješice s periferije Dubrave. Onda je Pionirski kupio autobus pa se išlo na izlete i na terensku nastavu. Ljetovanja i zimovanja za djecu bila su odlično organizirana, a djeca su imala priliku boraviti u sličnim kampovima, školama kod Beča i u Brnu u tadašnjoj Čehoslovačkoj. U Brnu su moji stekli prijatelje, također nastavnike, koji su više puta ljetovali kod nas u Šibeniku, a mi smo išli u Čehoslovačku. Uz te prijatelje Čehe vezane su mi neke od najljepših uspomena iz djetinjstva. Onda je došla 1968., ulazak Rusa, i tu su se putovanja prekinula.

Iz današnje perspektive, može li se kazati da je Pionirski grad bio neka vrsta utopijskog edukativnog eksperimenta, baš poput sličnih "gradova" u zemljama tzv. Istočnog bloka?

U svakom slučaju, bio je iznad jugoslavenskog standarda! Moji su roditelji u Pionirski grad došli dekretom. Mama Magdalena, porijeklom iz Starigrada na Hvaru, već je kao vrlo mlada nastavnica bila direktorica gimnazije u Delnicama. Došla je u Zagreb iz hladnog Gorskog kotara. A tata je doveo grupu djece na otvorenje Pionirskog 1951. godine – i tu ostao. Škola je u to vrijeme bila vrhunski opremljena i organizirana za kabinetsku nastavu. Mama je predavala povijest i zemljopis u eksperimentalnoj, kabinetskoj nastavi i neću nikada zaboraviti ta predavanja s dijafilmovima, kartama, globusima, teleskopom i drugim pomagalima koje je Pionirac dobio od Amerikanaca. Jako sam volio i kabinet biologije s prepariranom lavicom, pa kabinet tehničkog s malim električnim autima, mopijima, za prometnu nastavu... Sve je to izgledalo nestvarno dobro. Tu je bilo i kino sa svakodnevnim projekcijama. Gledao sam "Bitku na Neretvi" barem sto puta... Bili su tu i brojni sportski sadržaji. Moj otac je između ostalog vodio tiskaru i brodomodelare, imali su paviljon i mali bazen za probe. Godinama je glumio Djeda Mraza, dolazio bi na proslavu na konju u pratnji milicije/konjice.

Koliko vas je to mjesto odredilo u vašem umjetničkom i pedagoškom radu?

Pionirski grad me jako odredio u mojem izboru studija i kasnijem poslu. Odrastao sam uz radionice filma, kazališta i raznih drugih aktivnosti. Imao sam sreću da je naš susjed bio poznati filmski amater Drago Dopler koji je vodio Pionirski kino-klub. Kada sam u osnovnoj školi dobio amatersku 2x8 kameru, počeo sam raditi crtane filmove, snimati i montirati kratke dokumentarce. U osmom razredu bio sam prvi na natjecanju kino-amatera grada Zagreba. Srećom, odustao sam od snova o filmovima i počeo se baviti poslom koji mi je omogućio da sve radim sam, bez ekipe. Ako sam išta naslijedio iz Pionirskog grada, a da je to povezano s mojim nastavničkim poslom, onda je to sloboda. Kreativna sloboda kojoj sam svakodnevno svjedočio, a koja je bila posvuda, bez obzira na političko okruženje. Najviše sam se igrao u šumi, a odlasci u kabinete bili su prava fešta. Narodna tehnika je održavala natjecanja u zmajarenju, utrkama balona, natjecanja za radio-amatere iz cijele zemlje. Bilo je i međunarodnih natjecanja u streličarstvu, igri go... Tu su bile i posjete djece i profesora, pa i političara iz cijelog svijeta, poput Ho Ši Mina i, naravno, Tita. Bilo je to mjesto za kazalištarce, filmaše i ostale umjetnike, sportaše i javne osobe iz kulture, novina itd. Nažalost, Pionirski grad je počeo propadati polovicom šezdesetih, najviše iz političkih razloga. Danas je taj Grad mladih, kako je preimenovan u devedesetima, premda i nadalje arhitektonski i hortikulturno atraktivan, zapravo jako zapušten.

Zanimljivo, uz sva ta kreativna iskustva niste se početkom osamdesetih uspjeli upisati na zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti, ali na milansku Breru jeste!

Neprihvaćanje na zagrebačku Akademiju u dva navrata, 1979. i 1980., doživio sam kao veliku profesionalnu tragediju. Nažalost, u to doba nisam mogao shvatiti tko su ti kipari koji odlučuju o odabiru studenata. Mom ocu su rekli da nisam talentiran za kiparstvo i da probam na nastavničkom odsjeku, na što ih je on upitao: "Pa zar ne bi najtalentiraniji trebali biti i nastavnici?" Likovno sam bio odgajan na Modiglianiju, Matisseu, Mariniju i sigurno da me netko tko se palio na Meštrovića i njegove epigone nije mogao primiti u svoju klasu. Inače, za Breru me spremao Kosta Angeli Radovani, također milanski đak (koji nikada nije mogao postati profesor na ALU, op. N. B.), i to mi je najdragocjenije profesionalno iskustvo u životu. Danas, kao redoviti profesor ALU-a, pokušavam potaknuti studente na veliki rad, radoznalost, nedoumice, istraživanja, ali i spremnost da se prihvati nova paradigma umjetnika koji djeluje u različitim medijima, jer je samo tako moguće osigurati neka sredstva za život i rad.

 

Iskustva iz Kine i Meksika

Kada već spominjete spremnost za rad u različitim medijima, upravo su vam ilustracije i autorske knjige za djecu osigurale ne samo sredstva za život i rad nego i svjetsku prepoznatljivost. Znate li uopće koliki je broj vaših knjiga i izdanja objavljen do danas?

Ilustrirao sam preko 250 knjiga za djecu koje su objavljene u preko 30 zemalja, od Čilea i SAD-a do Japana i Kine. Tu su i brojne naslovnice te tisuće ilustracija za udžbenike za austrijskog izdavača Helbling iz Innsbrucka. Između ilustracija za djecu i skulpture "za odrasle" postoje razlike, ali i sličnosti. Kada radim za djecu, postoje neki limiti, oni nisu toliko crtački koliko idejni. Godinama su mi se u Zagrebu obraćali skoro s nekakvim sažaljenjem: eto, nakon Brere ti si samo ilustrator. Srećom, toliko sam radio u svijetu da me nitko ne može uvjeriti da je vrhunska ilustracija manje vrijedna od skulpture ili slike.

Posljednjih godina radite autorske slikovnice isključivo za kinesko tržište. Nedavno ste ispričali kako vas je jedan kineski roditelj izgrdio zato što u svojoj slikovnici prikazujete dijete koje je nešto pogriješilo, a koje roditelj potom zagrli, umjesto da ga stavi u kaznu, kako bi to učinio kineski roditelj.

Kinezi s kojima surađujem jako su zainteresirani za naš, zapadnjački način kreiranja priča i ilustracija. Oni su donedavno uglavnom imali samo tradicionalne kineske ilustracije, od kojih su većina vrhunska umjetnička djela. Srećom je tako pa ne moram nametati nikome ništa, ni naše odgojne vrijednosti, ni mjere, ni stavove. Kao autora knjiga za djecu jako me limitira ukoliko sebi postavim neke odgojne okvire. Za djecu volim i želim crtati, ispričati neku priču iz svakodnevnog života, viđenu svojim očima. Pokušavam biti duhovit, naravno, to ide s promjenljivim rezultatima. Kinezi su objavili tridesetak mojih slikovnica u zadnje četiri godine. Gostovao sam kao profesor na tri likovne akademije u Kini. Njihov interes za slikovnice je ogroman. Tek sam ondje shvatio koliko je bitan posao ilustratora i koliko je knjiga za djecu zapravo neophodna!

U Meksiku ste isprva pokušavali sudionike radionica ilustracija privesti nekoj disciplini, pročišćenosti, jednostavnosti, da biste nakon nekoliko dana odustali od "europske pedagogije i ukusa" i ne samo popustili polaznicima nego i pripustili meksički utjecaj u svoju recentnu skulpturu. Mislim u prvom redu na "šarene" skulpture Fride Kahlo iz 2018. godine.

Iskustva koja sam stekao predavanjima o ilustraciji u Meksiku i Kini, ali i u Finskoj, za mene su neprocjenjiva. Učvrstila su moj stav o tome da sam i nadalje pun kreativnih nedoumica kako napraviti dobru knjigu. Vjerujem da ću onog dana kada si kažem "ja znam napraviti ilustraciju", biti kreativno mrtav. Svaka ideja, svaki tekst traži neki novi pristup. U Mexico Cityju, prilikom posjeta jednom od najljepših muzeja, Antropološkom muzeju, vidio sam sva svoja studentska maštanja o skulpturi. Godinama sam gledao čuda Maja i Azteka u knjigama i onda sam odjednom sve mogao osjetiti uživo! Kuća Fride Kahlo, brojne ex voto zahvale, ogromna količina boja, cvijeća i životinja – vjerujem da se to moglo osjetiti i na mojoj izložbi.

Kao kiparu koji živi od taktilnosti, kako je nositi se s vremenima u kojima sve postaje nedodirljivo, pa i nepojmljivo? Pomažu li vam brojna iskustva susreta s ljudima različitih kultura, običaja i vjerovanja, koji bliskost i brigu spram drugih znaju iskazati i na neke druge načine osim dodirom?

Moj posao u ateljeu je samotnički. Nemam suradnike, rijetke su posjete i ja sam na to već navikao. I odgovara mi. Vratit će se sigurno naše stare navike nakon ove pandemije. Za mene, u ovom mom poslu nije nikada bilo neko staro ili novo normalno, bilo je uvijek NEnormalno, bilo staro ili novo.