Marko Dješka je animator, ilustrator i strip-autor rodom iz Osijeka, koji za svoje stripove i animirane filmove još od studentskih dana osvaja brojne domaće i inozemne nagrade. Diplomirao je animaciju i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Suosnivač je studija Jadranska animacija, suorganizator OHOHO festivala stripa i ulične umjetnosti u zagrebačkoj Medici i jedan od urednika časopisa Strip-Prefiks i OHOHOzin. Njegov animirani dokumentarac "Sve te senzacije u mom trbuhu", koji prati život mlade trans žene, osvojio je 23 nagrade i bio prikazan na 150 filmskih festivala. Za novembarsku Nadu razgovarali smo u Markovom stanu na sjevernoj Trešnjevci, okruženi kolekcionarskim figuricama nindža kornjača.

Vratimo se u osamdesete godine, doba kada je lako zamisliti dječaka koji sjedi u sobi i crta stripove. Kada ste počeli crtati i odlučili da se želite baviti stripom i animacijom?

Crtam otkad znam za sebe, od svoje treće godine. Svi kao mali nešto crtaju, ali onda dođe vrijeme kada klincima to dosadi. Ja sam samo nastavio crtati, ništa drugo me nije zanimalo, čak ni nogomet (smijeh). Oduvijek sam znao da se želim baviti crtanjem, ali nisam znao kako jer u vrijeme mog odrastanja u Osijeku nije postojala adekvatna škola. Srećom, baš kada sam upisivao srednju, Tekstilna škola postala je Škola za tekstil, dizajn i primijenjenu umjetnost, u nju je krenula prva generacija slikara, kipara i grafičara, pa i ja s njima. Upisao sam slikarstvo, ali sam kod kuće crtao stripove koje sam pokazivao rodbini i prijateljima. Stvarao sam likove i iscrtavao ideje u bilježnicu jer sam imao potrebu za pričanjem priča.

U ratu je na zoološki vrt u Osijeku pala granata i životinje su tumarale po praznom gradu. Ova mala nadrealistična bizarnost mi je zvučala kao odlična tema za film. I baš sam to htio, pokazati da je rat bizaran i nenormalan

Prvi strip nakon kojeg su ljubitelji stripa, ali i struka, zapamtili tko je Marko Dješka je "Posljednji fan", u kojem otimate Željka Pervana. Kako, zašto… kako, Marko?

Za "Posljednjeg fana", koji je zapravo moj prvi profesionalni strip, dobio sam odličan feedback i nagradu na Danima strip kulture u Rijeci. Nagrada mi je dala vjetar u leđa da nastavim u tom smjeru pa sam iscrtao cijeli album, koji je objavljen 2013. godine. Kroz osnovnu školu bio sam veliki fan Željka Pervana, imao sam brdo VHS kazeta koje sam konstantno gledao, ali s vremenom, kako sam odrastao i počeo više razmišljati svojom glavom, primijetio sam da je taj humor postajao sve više izlizan, shvatio sam da rasističke fore u "Večernjoj školi" nisu smiješne i da je Pervan zapravo konzervativac. Osjećao sam se iznevjerenim pa sam napravio strip u kojem ga otimam i tražim odgovore. Osobno sam uručio strip Pervanu, ali ga nikada nije komentirao pa sam odlučio crtati nove epizode, kao pravi fanatik, dok mi se netko od protagonista ne javi. Uskoro se javio Zlatan Zuhrić Zuhra i rekao da se slaže sa mnom, pomogao mi je i promovirati strip.

Glavni likovi vaših stripova nerijetko su jake i pomalo "iščašene" žene. Takva je i tinejdžerica Crna Željka. Odakle ideja za takve likove?

Crna Željka je hommage supkulturi moje mladosti, svim pankerima i metalcima, depresivcima i pesimistima. Spojio sam tu supkulturu sa SF-om, jer sam, crtajući Crnu Željku još 2012., shvatio da na Balkanu nema dovoljno kvalitetnih SF stripova. U stripu sam objedinio tinejdžersku dramu i Dosjee X i smjestio ih u slavonsko selo. Ove sam godine od Ministarstva kulture i medija dobio podršku za razvoj stripa pa sad imam vremenski rok u kojem moram shvatiti što zapravo želim dalje s tom pričom. Ali Crna Željka se svakako vraća.

(Foto: Davor Konjikušić)

Aktivističke teme su uvijek prisutne u domaćem stripu

Dana 15. studenog u Booksi promovirate svoj drugi strip album "24-satne priče", koji sadrži osam strip-priča nastalih na 24-satnom crtanju stripova. Kako funkcionira 24-satno crtanje i kojim se temama crtači bave?

Tako je, strip album je vani u izdanju udruge Hrvatski autorski strip. Dvadesetčetverosatno crtanje je maraton koji se održava jednom godišnje, a koji je devedesete pokrenuo američki strip-crtač Scott McCLoud. Princip je jednostavan i izazovan, zainteresirani se nađu na istom mjestu i u 24 sata moraju napraviti 24 stranice stripa na zadanu temu. U Hrvatskoj je pokrenut 2010. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u organizaciji Darka Macana, a s vremenom su se priključivali i drugi gradovi i entuzijasti. Maraton širimo i regionalno, tako da je ove godine održan i u Ljubljani. Cijeli se projekt bazira na velikom entuzijazmu organizatora. Teme su kroz godine bile raznolike: bajka, invazija, opstanak, teška odluka, granice, prava stvar, mjere i novi svijet. U deset godina, koliko sam sudjelovao u maratonu, osam puta sam uspio dovršiti strip. Ponekad je teško doći do ideje pa kreneš crtati tek u tri ujutro, a moraš i paziti da je priča čitka, a crtež dovoljno jednostavan da ga stvarno završiš na vrijeme, odličan je to trening.

U uho su nam odmah zapele granice i mjere. Možete li nam približiti vaše stripove nastale na te dvije teme?

Granica je bila tema 2018., odmah sam znao da želim pričati o Bregani, tako sam i nazvao strip. Napravio sam basnu o životinjama koje ne razumiju zašto se ne smiju slobodno kretati, zašto to ne smiju ni migrirati i čemu služi bodljikava žica. A i čemu služe granice. Na kraju stripa aktivisti prerežu žilet-žicu pa životinje i ljudi mogu otići u slobodu. Mjerama samo se bavili na crtanju 2022., kada sam bio isfrustriran dezinformacijama oko koronavirusa i teoretičarima zavjere koji su počeli divljati po društvenim mrežama, ali i na prosvjedima, tako da sam nacrtao strip pod nazivom "Q.HR". U stripu sam karikirao glavne zvijezde Festivala slobode, a naš mladi protagonist postaje toliko paranoičan da mu se počinje priviđati entitet Q, Trump u obliku divovske gusjenice, koji mu objašnjava što se zapravo događa u svijetu.

Društvena nepravda svima nam svakodnevno vrišti u lice. Daleko od toga da se ne može pisati i crtati o drugim temama, ali imam osjećaj da sam napravio nešto korisnije ako ukažem na probleme koji muče mnoge

Na zadnjim koricama Modre laste već treće polugodište izlazi vaš strip "Zelena družina", čiji junaci podižu svijest o klimatskim promjenama. Kako je crtati za osnovnoškolce?

Nikada prije nisam radilo jednostranični strip pa nisam znao kako će to ispasti, ali sam dosta zadovoljan, a kako sam htio promovirati nešto aktualno, važno i edukativno, klimatske promjene su se kao tema nametnule same od sebe. Superjunaci su također bili logičan izbor jer su mlade generacije okružene hrpom različitih superjunaka, gledaju ih u filmovima, serijama, stripovima, igricama pa tako Zelena družina spašava svijet od klimatskih promjena, a paralelno rješava i probleme u školi i kod kuće.

Jedan ste od suorganizatora OHOHO festivala, urednik ste časopisa Strip-Prefiks i OHOHOzina. Koliko god bilo nezahvalno generalizirati, možete li nekome tko ne prati domaću i regionalnu strip-scenu reći koliko je ona živa, o čemu ljudi crtaju i pišu, što ih zanima?

Scena itekako postoji, ima puno ljudi koji crtaju stripove, kao i mladih ljudi koji počinju crtati. Scena je raznolika, ljudi surađuju s inozemnim autorima, rade autorske stripove, odlične časopise, fanzine, festivale… Također, tiskani strip nije nestao, iako ga više ne pronalazite na kioscima, ali ga možete pronaći u formatu knjige na policama knjižara. Ljudi koje strip zanima u domaćim časopisima mogu otkriti dobar i sveobuhvatan presjek onoga što se danas crta.

Sami časopisi različito funkcioniraju, mogu pričati o dva koja uređujem. OHOHOzin je nastao 2019. kada smo dobili novac za katalog izložbe u sklopu OHOHO festivala pa smo odlučili da nećemo raditi katalog nego fanzin. Prve godine tema fanzina je bila antifašizam i subverzija i dobili smo hrpu stripova iz Hrvatske i regije, druge godine je tema bila slavenska mitologija i folklor, treće ljubavni trokut, htjeli smo malo problematizirati monogamiju. Ove godine crtamo na temu svemirske opere. Časopis Strip-Prefiks je drugačiji, on je u boji, ima skuplji uvez, nema fanzinaški štih i referira se na poznati časopis Heavy Metal. U njemu stripaši i stripašice crtaju na poziv, ali također nam je važno da unutar korica bude dobar presjek različitih generacija i iskustava, da uz Macana stoje i studentski radovi. Općenito, aktivističke teme su uvijek prisutne u domaćem stripu, a ono što me posebno veseli je to što puno sjajnih djevojaka i žena crta i objavljuje stripove i što uvijek makar jedan strip bude kvir tematike.

(Foto: Davor Konjikušić)

O transrodnosti se i dalje premalo priča

Za animirani film "Grad Duhova" 2016. godine osvojili ste nagradu Oktavijan na 25. festivalu Dani hrvatskog filma. Film odudara od vašeg dotadašnjeg stila, a glavni lik je stariji muškarac, dok ste vi rat u Osijeku doživjeli kao dijete. Kakvu ste priču htjeli ispričati?

Glavni lik je moj otac koji je rat proveo u Osijeku, dok smo mama i ja nekoliko mjeseci bili u izbjeglištvu u Mađarskoj. Htio sam napraviti film koji će biti ozbiljniji od dotadašnjih radova, a priča je istinita, iako može izgledati nadrealno – u jednom trenutku u ratu je na zoološki vrt u Osijeku pala granata i životinje su tumarale po praznom gradu. Ova mala nadrealistična bizarnost mi je zvučala kao odlična tema za film. I baš sam to htio, pokazati da je rat bizaran i nenormalan, iako ga društva tretiraju kao nešto što ljudi naprosto rade. Nema u ratu i ratovanju ničeg prirodnog.

Teško je pobjeći od metafore grada duhova kada pomislimo na naše gradove danas, pogotovo u kontekstu rezultata novog popisa stanovništva. Osijek je primjerice pao na manje od 100.000 stanovnika. Kako kao Osječanin koji živi u Zagrebu gledate na kulturni život rodnog grada?

Dok sam radio na filmu nije mi bila intencija govoriti o Osijeku danas, ali da, nažalost se Osijek može pronaći u nazivu filma, kao doduše i većina drugih gradova i mjesta u Hrvatskoj. Dosta je ljudi otišlo iz grada jer naprosto tamo nemaju, ili imaju jako malo načina da žive od svoga rada. Ipak, u Osijeku i dalje ima sjajnih događanja, bilo bi dobro da ima više ljudi i publike. Svakako bih istaknuo Filmsku rundu, ReArt festival umjetnosti i kreativnosti, SLAMA Land Art festival i Galeriju Kazamat.

Ljudska rasa je danas u pubertetu iz kojeg će uskoro morati izaći i odabrati u kojem smjeru želi dalje ići. A ja vjerujem da će odabrati onaj pravi

Jednom prilikom ste izjavili da vam predstavlja gubitak vremena baviti se nekim projektom koji jasno ne problematizira neki važan društveni problem. Dosta umjetnika, prvenstveno književnika, bježi od angažiranosti, pribojavajući se da im ona oduzima autentičnost. Vi mislite baš suprotno?

Društvena nepravda svima nam svakodnevno vrišti u lice i ne možete je ignorirati i izbjeći ni u privatnom životu ni u radu. Daleko od toga da se ne može pisati i crtati i o drugim temama, ali ja osobno imam osjećaj da sam napravio nešto korisnije za čitatelje i društvo, nešto kompletnije ako progovorim o stvarima koje su nam svima važne, ako ukažem na neke probleme koji muče mnoge. Kada pričamo o animiranom filmu koji ti oduzme dvije, tri godine života, čini mi se suludim utrošiti toliko vremena, a ne pokušati prenijeti neku važnu poruku.

"Sve te senzacije u mom trbuhu" animirani je dokumentarac o transrodnoj djevojci Matiji Anni iz Zagreba, koja je ujedno i naratorica u filmu. Kako je tekao proces suradnje s Matijom Annom i zašto ste se odlučili baviti ovom temom?

Oduvijek sam htio napraviti animirani film koji se bavi kvir tematikom kako bih doprinio vidljivosti tih ljudi u lokalnoj zajednici. Postoje brojni sjajni dokumentarci Fade Ina koji se bave tom tematikom, ali domaćih animiranih filmova gotovo da nema pa sam razmišljao koji aspekt kvira da obradim i shvatio sam da je transrodnost tema o kojoj se najmanje zna i priča. Na Akademiji sam upoznao nekoliko trans ljudi i bilo mi je nevjerojatno da su njihova životna iskustva u suvremenoj umjetnosti gotovo nevidljiva. Animirani dokumentarac mi se učinio idealnim formatom, producent Draško Ivezić već je organizirao radionice anidoksa, dok je format animiranog dokumentarca postao prepoznat još kroz filmove "Valcer s Bashirom" Arija Folmana i "Persepolis" Marjane Satrapi i Vincenta Paronnauda. Tako sam krenuo u potragu za pričom i naratorom ili naratoricom – bilo mi je važno da je osoba ekstrovert, da pršti energijom. Intervjuirao sam hrpu sjajnih ljudi, ali oni su često bili u nekim drugim životnim fazama i bilo im je dosta aktivizma. Umalo sam odustao, ali me prijateljica Tatjana Kuznicov upoznala s Matijom, studenticom Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koja je na prvi sastanak došla sa svojom gusto ispisanom biografijom podijeljenom u poglavlja, puna želje za zajedničkim radom i spremna da mi, u tom trenu nepoznatoj joj osobi, ispriča svoje najintimnije misli i osjećaje. Dugo smo razgovarali i došli do toga da ne želimo da film bude klasična priča o tranziciji jer se u kontekstu transrodnosti najčešće priča samo o procesu tranzicije, o hormonima i raznim preprekama. Odlučili smo ispričati priču o potrazi za ljubavlju i iskrenošću, o potrazi jedne trans žene za heteroseksualnim partnerom. Univerzalna je to priča o ranjivosti, neprihvaćanju, nadanju, s naglaskom na konkretna i specifična iskustva trans žena preko kojih se lome brojna koplja našeg licemjernog društva.

(Foto: Davor Konjikušić)

Viralna podrška je itekako važna

Film je zasad osvojio 23 nagrade i prikazan je na 150 filmskih festivala, s njim ste proputovali svijet, bili ste na festivalima i rezidencijama od Japana do Meksika, od Irana do Rusije. Ispričajte nam iskustva koja su vam se najviše urezala u sjećanje.

Na festivalu animiranog filma Big Cartoon u Moskvi bio sam netom prije izbijanja rata i vlada je zabranila prikazivanje mog filma iako sam dobio glavnu nagradu, tako da sam preuzeo nagradu za film koji nije prikazan na festivalu, već u jednom alternativnom kulturnom skvotu. U Teheranu, gdje sam u veljači ove godine bio na jednomjesečnoj rezidenciji, skoro sam završio u zatvoru zbog filma, jer, prema njihovom sudu, promovira zapadnjačku dekadenciju i uništava iransku mladež. Tog traumatskog iskustva s iranskom teokracijom prisjetim se svaki puta kada gledam revoluciju hrabrih žena na ulicama Irana.

Na društvenim mrežama objavili ste nekoliko ilustracija posvećenih borbi Iranki nakon smrti Mahse Amini. Mislite da je i taj tip podrške važan?

Ljudi ne razumiju da je viralna podrška itekako važna, da širenjem određenih heštegova pomažeš širenju informacija i pridonosiš vidljivosti neke aktualne teme, što je pogotovo bitno ako je mediji nedovoljno ili senzacionalistički prate. Htio sam Irankama dati podršku i vidljivost i svojim ilustracijama jer se svi trebamo ugledati na njihovu borbu.

Na čemu trenutno radite?

Na strip-albumu prema scenariju Meksikanca Michaela J. Ruiza-Ungera. Zove se "Crater City", odvija se u Novom Meksiku i uključuje vanzemaljce i grunge štih devedesetih, a glavna junakinja podsjeća na lik Angele Chase koju je glumila Claire Danes u seriji "I to mi je neki život". Na to sam odmah pao.

Minuta šutnje za naslanjanje Jareda Leta na školski ormarić u istoimenoj seriji. No na stranu boljke tinejdžerica devedesetih, kolegica Perić je započela tradiciju, a mi je nastavljamo – za kraj, recite čitateljicama i čitateljima Nade ima li, uza sve goruće probleme o kojima smo razgovarali, nade za nas?

Ma naravno da ima, mislim da uvijek ima nade. Ljudska rasa je danas u pubertetu iz kojeg će uskoro morati izaći i odabrati u kojem smjeru želi dalje ići. A ja vjerujem da će odabrati onaj pravi.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma