Od 4. do 25. maja u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu održava se izložba "Antifašistički strip u Jugoslaviji". Produkcija je to, čini se, kojoj nedostaje sustavna i dublja valorizacija?
Puni naziv izložbe je "Antifašistički strip u Jugoslaviji, od 'Pionira' do 'Partizana'", kojim sam pokušao vremenski locirati razdoblje koje izložba obuhvaća, makar je antifašizam nedvosmisleno prisutan i ranije u stripu, još u Maurović-Kovačevićevom stripu "Ljubavnica s Marsa" iz 1935. Dakle, izložba je dokumentarna "priča" koja je trajala skoro pola stoljeća, od pojave prvih radova koji potpadaju formi stripa u partizanskom listu za djecu Pionir 1942/43., izdavanom na šapirografu, do posljednje epizode serijala "Partizani" Radilovića i scenariste Lebovića, objavljivana u Večernjaku 1989., u sam osvit raspada tadašnje države.
S nestankom Jugoslavije, "partizanskih" ili "stripova o NOB-u", kako su se žanrovski dotad određivali, jednostavno više nije bilo – kao da nisu nikad ni postojali, makar je to bio jedan od dva ili tri najdominantnija žanra u produkciji stripa kod nas, pogotovo u šezdesetima i sedamdesetima. Generalno govoreći, u Hrvatskoj, ali i u drugim državama nastalim iz SFRJ-a, trebalo je proći punih dvadesetak godina da se neki od tih antifašističkih stripova ponovno pojave u formi albuma ili knjiga.
Paradoksalno, ali gotovo sve te novoobjavljene knjige izbjegavale su objaviti predgovor ili pogovor koji bi se mogao smatrati ono što ste u svom pitanju označili "sustavnom i dubljom valorizacijom". Ideja je da izložbom izvučemo iz ropotarnice ono ponajbolje i najkarakterističnije iz produkcije partizanskih stripova, da opet skrenemo pažnju na njih – uostalom, na izložbi se predstavlja više od stotinjak autora od Makedonije do Slovenije, među njima i prva imena stripa kod nas. I da potaknemo nova istraživanja, nove valorizacije, studije. Ima se tu što pronalaziti.
Pripremajući izložbu imao sam zadovoljstvo otkrivanja i nepoznatih bisera žanra, poput "Dečaka iz mirne ulice" Ludviga Fišera iz 1958., čak 48 tabli, stripova Mile Topuza, Abdulaha Kozića, Sulića, Milanovića ili dva stripa znamenitog "novokvadratovca" Radovana Devlića o bitkama na Neretvi i Sutjesci, koji – gotovo je nevjerojatno, ali istinito – nisu našli svoje mjesto u monografiji "Hrvatski antifašistički strip".
Koja je uloga stripa u očuvanju pripovijesti o NOB-u i kako se ta uloga mijenja u luku od "Pionira" do "Partizana"?
U golemoj produkciji antifašističkog stripa naravno i da ima i škarta, bilo je u njoj "tvorničke" proizvodnje... Mitologije i crno-bijele slike, inzistiranja na tadašnjoj političkoj korektnosti. Ali bilo je i subverzivnosti u nekim od tih stripova. Osim toga, htio netko prihvatiti ili ne htio, ali strip je u bivšoj Jugoslaviji često znao biti ogledalo vremena i društva. Utoliko smo dobili brojne strip-adaptacije kvalitetnih filmova i TV-serija, kao što su "Kapetan Leši", "Valter brani Sarajevo", "Kuda idu divlje svinje", "Otpisani"... Ista je stvar i sa književnošću: "Demonja", "Kurir sa Psunja", "Besmrtna mladost"... Tko god se hoće baviti NOB-om, ne može preskočiti stripove na tu temu.
Uz glavno događanje odvijaju se i popratne izložbe posvećene antifašističkom stripu u BiH te Maurovićevoj produkciji na tu temu. Koji je Maurovićev značaj za antifašistički strip i ilustraciju?
Maurović je bio u partizanima devet mjeseci, od kolovoza 1944. do oslobođenja Zagreba. Njegov opus koji se odnosi na antifašizam i rat ne samo da je ogroman, nego je i likovno, estetski i komunikacijski fascinantan. Osim sjajnim stripovima, ilustracijama i slikama, sada ga po prvi put na primjereni način predstavljamo i kao ilustratora vojnog magazina Front, sarajevske Prosvjete, ali i serijom razglednica na temu partizana koje je izdao Vjesnik 1945./46. godine.
