Mladi marginalac, usamljenik bez perspektive, anonimni stanovnik istočnoazijskog megalopolisa, jednoga dana odjednom je transportiran je u novi, fantastični svijet. Bilo da je stradao pa se reinkarnirao, nabasao na magični portal, ili je možda slučajno teleportiran, naš (anti)junak sad se nalazi u svijetu magije i avantura, epskih bitaka, moćnih čarobnjaka i božanstvenih princeza, daleko od stega koje su obilježile njegov prethodni život.
Kako upoznaje zakone univerzuma u kojem se našao i ovladava novim znanjima, moćima i sposobnostima, on dobija priliku postati junak epske avanture – a na koncu možda čak i poraziti naoko svemoćnoga Gospodara demona i osvojiti srca vojske obožavateljica.
Upravo smo opisali temeljnu formulu isekaija, najproduktivnijeg pripovjednog žanra u japanskoj i južnokorejskoj popkulturnoj produkciji u protekloj deceniji. Isekai, ili po korejski isegye, doslovno znači "drugi svijet" – ali ne u smislu metafizičkog onostranog, koliko god je možda potrebno umrijeti da bi se tamo dospjelo.
"Drugi svijet" o kojem se tu radi paralelna je ili skrivena dimenzija, stvarnost koja živi uporedo s našom, možda i samo na korak od nje, no koja većini stanovnika "ovoga" svijeta ostaje nedostupna. Ova predodžba zauzima važno mjesto u istočnoazijskom folkloru i tradiciji, a i dan-danas u tamošnjim kulturama predstavlja nepresušan izvor inspiracije (dovoljno je čitati Murakamija da bismo se u to uvjerili).
S druge strane, na profiliranje suvremenog isekaija značajno su utjecali i zapadnjački klasici poput "Narnije" ili "Alise u zemlji čudesa", iznimno popularni na Dalekom istoku. Upravo se na sintezi uvoznog i domaćega, zapadnjačkog i azijskoga, od osamdesetih godina naovamo kodificirao današnji isekai, da bi prije petnaestak godina njegova popularnost eksplodirala, a termin stekao globalnu prepoznatljivost.
Tržišna dominacija isekaija ne podrazumijeva i afirmaciju u očima kritike, pa ni publike. Naprotiv, malo koja kulturna forma u globalnim je okvirima do te mjere opetovano parodirana i prokazivana kao šund – i to u ogromnoj mjeri od vlastitih konzumenata
Industrija light novela (zabavni romani za mlade), mange, manhwe i animea nezamisliva je bez ovoga žanra. Rekorder je franšiza "Sword Art Online": storija o grupi igrača transportiranoj u svijet RPG-a na čijem su testiranju radili polučila je 30 milijuna prodanih svezaka romana, 20 igrica, 12 različitih manga adaptacija, kao i nekoliko animiranih serijala i filmova.
Transpozicija junaka u fantastični svijet zahvalan je narativni postupak, na kojem je moguće graditi žanrovski najšarolikije pripovijesti – zbog toga o isekaiju zapravo samo uvjetno možemo govoriti kao o žanru. U posljednje vrijeme, naprimjer, munjevit uspon doživjeli su tzv. otome isekai: romantične komedije ili melodrame namijenjene ženskoj publici, čija se protagonistkinja reinkarnira u svijetu simulacije dejtanja ("otome", doslovno "djevojačke" igrice) koju je igrala ili ljubića koji je čitala, u kojem će tražiti romantično ispunjenje.
Tržišna dominacija isekaija, međutim, ne podrazumijeva i afirmaciju u očima kritike, pa ni publike. Naprotiv, malo koja kulturna forma u globalnim je okvirima do te mjere opetovano parodirana, nipodaštavana i prokazivana kao šund – i to u ogromnoj mjeri od njenih vlastitih konzumenata. Kao da je posrijedi brza hrana koje se u teoriji užasavate, ali ste u praksi ovisni o dopaminu koji vam pruža (nameće se paralela s trap glazbom, čija je masovna konzumacija također nerazdvojiva od skepse, a ponekad i podsmijeha, njene vlastite publike).
Metafora fast fooda često se i evocira u raspravama o isekaiju da bi se dočarala masovnost njegove proizvodnje, standardiziranost forme i sadržaja te (osobito kad je u pitanju format light novela) slabi autorski dosezi. Stereotipni isekai, naprimjer, kapilarno je prožet seksizmom: on uprizoruje ili maskulinu fantaziju o moći, društvenom usponu i seksualnoj dominaciji, ili romantičnu maštariju o heteroseksualnoj i monogamnoj sreći, čija protagonistkinja umjesto na armiju Gospodara demona juriša na njegovo srce. Rodne stereotipe – koji u istočnoazijskoj pop-kulturi inače i uvjetuju podjelu publike, plasman i marketing kudikamo strože nego na Zapadu – isekai ponekad dovodi do apsurda.
Potonjega je svjestan i sâm žanr, koji je toliko sklon pretjerivanju, karikiranju i proliferaciji stereotipa – eto opet moguće paralele s trapom – da se čitateljica/gledateljica nerijetko nađe u dilemi ima li pred sobom "prvostupanjsku" pripovijest ili parodiju. Isekai djela koja na neki način ismijavaju ili izokreću njegove temeljne premise danas čine možda i većinski dio ove produkcije. Što ako, naprimjer, naš geek u novom svijetu stekne magijske moći, ali su one beskorisne ili krajnje nepraktične?
Što ako se reinkarnirao kao predmet – recimo, kao mač, u rukama vatrene ratnice? Ili čak kao automat za prodaju pića? Možda nema nadnaravnih moći, ali sa sobom ima kutiju alata iz našega svijeta, a sâm je okretan majstor? Nijedan od ovih primjera nismo izmislili, štoviše: bilo bi teško izmisliti parodijsku premisu koja bi ekstravagantnošću nadmašila premise realno postojećih isekaija.
Naravno, postoje i sofisticiranija, tematsko-motivski kompleksnija i originalnija isekai djela, kao što su "TenSura"/"That Time I Got Reincarnated as a Slime", da ne spominjemo visokoparne predšasnike kao što je Miyazakijev film "Avanture male Chihiro". Međutim, industrija isekaija danas je u osnovi zaista pogon za proizvodnju onoga što se naziva fan service – podilaženja percipiranim očekivanjima, maštarijama i predrasudama publike, koje se prioritizira nad koherentnošću i kvalitetom samoga djela.
Bilo da je riječ o "momačkim" ili "djevojačkim" fantazijama, ovaj mehanizam u isekaiju nerijetko ide do granice self-inserta, gdje protagonist_kinja postaje prazan papir na koji čitatelj_ica ili gledatelj_ica može projicirati samoga/samu sebe. Začas padnemo u iskušenje, pogotovo iz daleke Hrvatske, da za popularnost isekaija okrivimo arhaičnu patrijarhalnu narav istočnoazijskih društava. Pa ipak, zadržati se na tome ne bi bilo ni dovoljno ni pošteno.
Naime, fantazija o bijegu u poslovični "drugi svijet" neizbježno podrazumijeva i slobodu od ovog "prvoga". A premda se naša stvarnost u isekaiju naizgled pojavljuje tek kao odskočna daska za eskapističke maštarije, ona ga ustvari iz temelja oblikuje. To ne važi samo za radikalnije slučajeve kao što su "Isekai Yakkyoku"/"Parallel World Pharmacy", čiji je protagonist doslovno umro od posla, ili "Saving 80,000 Gold in Another World for My Retirement", čija si junakinja u paralelnome svijetu pokušava dobaviti dovoljno zlata za mirovinski fond u današnjem Japanu.
Ma u kakvim se pustolovinama našle, protagonistkinje i protagonisti isekaija i dalje su obilježeni traumom hiperkompetitivnog kapitalističkog okruženja s jedne, te strogih društvenih hijerarhija i podjela s druge strane. Sablasti eksploatacije, korporativne tiranije, dužničkog ropstva, ili represivne obitelji i zajednice, uvijek ih iznova progone – a ponekad su, paradoksalno, tim vidljivije što je situacija u kojoj se oni nalaze bliža apsurdu.
U tom bi smislu isekai za svoj boom imao zahvaliti globalnim političkim i društvenim trendovima proteklih deceniju-dvije. Ti su se trendovi, dakako, na specifičan način prelamali u istočnoazijskim društvima, ali ništa manje nisu oblikovali stvarnost ni u drugim dijelovima svijeta. Uostalom, eskapističke fantazije čine ključan dio kolektivnog imaginarija današnje Hrvatske – bilo da je posrijedi bijeg u Njemačku ili Irsku ili u nihilistički hedonizam (Grše: "glamur, luksuz, najt lajf, nikad više najn-fajv").
Koliko god se isekai bavio drugim svjetovima, pripovjedni okvir koji neizbježno uspostavlja, kao i uvjeti u kojima nastaje – spomenimo još upadljivu potplaćenost i eksploatiranost autora i animatora – govore o svijetu u kojem živimo rječitije od cijele bulumente "angažiranih" umjetničkih djela. To ne znači da na svaki zanimljiv ili nadahnut isekai ne dolazi armija nečitljivih ili negledljivih. Ipak, da se podsjetimo čuvenoga Sturgeonovog poučka, često evociranog u diskusijama o tzv. žanrovskoj književnosti: 90% svega je smeće. Možda je u slučaju isekaija taj broj za koji procenat veći, no princip bez daljnjeg vrijedi.
