Izbjeglički logor na sinajskoj obali Sueskog kanala za vrijeme Drugog svjetskog rata dio je mnogih dalmatinskih obiteljskih predaja, pa i moje obitelji. Slušala sam o teškim uvjetima u toj suroj pustinji i bolestima od kojih su umirala djeca, ali i o zavidnoj samoorganizaciji 30.000 jugoslavenskih izbjeglica unutar koje mi je baki pripala uloga školske učiteljice, što je i inače bila. Zbog toga me zainteresirala grafička novela "El Shatt: fragmenti" Helene Klakočar, objavljena prošle godine u izdanju Umjetničke organizacije Javni prostor, a ta me knjiga odvela dalje kroz njezin rad, prvenstveno unutar strip-novinarstva.

Najpoznatija njezina grafička novela je "Nemirno more" koja dnevnički bilježi život na brodu u prvoj godini rata u Hrvatskoj. "Nemirno more" je prvo objavljeno 1999. u Belgiji i dobilo je godinu kasnije prestižnu nagradu za najbolji strani strip na najvećem europskom festivalu stripa u Angoulêmeu. Poslije je u Srbiji u izdanju Fabrike knjiga izašao i nastavak "Nemirno more 2", a tek 2015. i 2016. obje su knjige našle i hrvatskog izdavača, Vedis, koji je objavio, među ostalim, i njezin "Zid Mediteran", grafičku novelu o spašavanju izbjeglica na Mediteranskom moru.

Da prvo razjasnimo: zovete li to što radite stripom ili grafičkom novelom? U vašim knjiga se navode oba termina.

Grafičkom novelom, a kod nas bi se moglo zvati i grafičkim romanom, jer novel na hrvatskom znači roman. Mislim da je potrebno praviti razliku jer netko tko traži Supermana i naiđe na moju knjigu, bit će razočaran. Kao i obrnuto. To i jesu romani, u smislu da kroz radnju prikazuju razvoj karaktera likova, to nisu superjunaci koji nepromijenjeni idu iz avanture u avanturu. A u zadnjih 25 godina mislim da su toj razlici pogodovali nakladnici jer se strip smatrao neozbiljnim, a oni su htjeli zainteresirati ozbiljniju publiku.

Naslovnica grafičke novele "El Shatt: fragmenti"

 

"Maus" mi je bio veliko otkriće

Specifičan žanr kojim se vi bavite ima razne nazive pa i strip-novinarstvo ili novinarski strip, grafičko novinarstvo itd., a vi ga nazivate vizualnim novinarstvom. Kod nas nema baš praktičara tog žanra, ali je u nekim zemljama prilično popularan, kao u Francuskoj, u kojoj se objavljuju i istraživačko-novinarske grafičke novele. Što vam u tome dokumentarističkom žanru odgovara u odnosu na fikciju?

Nazivam to vizualnim novinarstvom ili vizualnom reportažom jer se bavim stvarnim događajima, kao da radim intervjue i fotografiram. Radim i fiktivne priče, ali mi se čini da dokumentarne imaju veće značenje zato što su stvarne, bave se aktualnim temama, a možda se zbog toga i obraćaju većem broju ljudi. I tu ima više podvrsta, jer evo, prije par godina Udruga hrvatski autorski strip je izdala knjigu Domagoja Rapčaka "Mzungu Luka" o doživljajima jednog našeg volontera u Africi. Tu je i grafička novela "Vojna" Gorana Duplančića i nakladnika Barbatus o sjećanjima na dramatične dane u vojarni JNA u prvim danima rata.

Imate li uzore, odnosno kako ste se učili tome pristupu?

Prije tridesetak godina sam bila na stipendiji u Londonu i tada sam kupila dvije knjige Arta Spiegelmana "Maus I" i "Maus II". To mi je bilo veliko otkriće i jako je utjecalo na moj rad, kao i na rad mnogih drugih. Vidjela sam da se o velikoj temi kao što je holokaust može govoriti na takav način i u mediju kao što je karikaturalni strip. I ranije sam viđala povijesne stripove, ali su bili obremenjeni s tisuće detalja. Holokaust u strip formi je na početku nailazio na mnoge otpore. Izdavači su se bojali da bi se Židovi mogli uvrijediti zbog stripovskog ''nepoštivanja'' njihove tragedije, Poljaci jer im je dodijelio likove svinja, Nijemci jer ih je nacrtao kao mačke. Spiegelman je tiskao tu priču kao podlistak u svom magazinu Raw, ali mu to nije bilo dovoljno pa ju je nudio raznim izdavačima i osam godina su ga svi odbijali.

Grafičke novele dovele su me do poznanstava s nekima od najboljih u tom žanru, recimo s Joeom Saccom i Marjane Satrapi koja mi je rekla da joj je izdavač dao moju knjigu i rekao da napravi nešto slično

Sve je opisano u knjizi "MetaMaus" koja je poučno štivo za svakog tko se bavi spojem umjetnosti i dokumentaristike. Ja sam naučila da ne treba biti obazriv ni s tako osjetljivim temama pa makar se moralo boriti protiv nekih ''zaštitnika sistema''. Kasnije su me moje grafičke novele dovele do poznanstava s nekima od najboljih u tom žanru, recimo s Joeom Saccom i Marjane Satrapi koja mi je jedne noći na Finskom festivalu stripa rekla da joj je njezin prijatelj i izdavač dao moju knjigu "Nemirno more" i rekao da napravi nešto slično. To je bilo odmah nakon što je "Nemirno more" osvojilo nagradu na Festivalu stripa u Francuskoj 2000. Marjan je napravila "Persepolis" i godinu dana nakon moje nagrade "Persepolis" je također osvojio jednu od nagrada na istom festivalu i bio tiskan u četiri nastavka, svake godine po jedan. Tako se zakotrljala njezina slava te je kulminirala u izvrsno napravljenom cjelovečernjem animiranom filmu. Moj nakladnik je bila udruga strip umjetnika, zvala se tada Freon, danas Fremok, i otvoreno su mi rekli da najmanje četiri godine neće tiskati nastavak jer su se bojali komercijalizacije zbog koje bi mogli izgubiti fondacije koje su ih podržavale kao neprofitnu udrugu. Bilo mi je teško saznanje koliko je važno imati moćnog nakladnika, koji te podržava, organizira promocije, intervjue, nastupe na festivalima.

I "El Shatt: fragmenti" i "Nemirno more" tematiziraju rat i posljedično izbjeglištvo, ali, kako pišete u drugoj knjizi "Nemirnog mora", vaš strah zapravo nije bio od gubitka doma, već od toga da se negdje ne udomaćite?

Najveća inspiracija mi je moj život, a mene su od početka obilježile migracije. Rođena sam u Bosni gdje su moji roditelji otišli iz Hrvatske u potrazi za poslom, a onda u Sloveniju i na kraju sam studirala u Zagrebu, gdje sam nanovo učila hrvatski. Dugo sam mislila da je taj nomadski život baš dobar jer me bilo strah da se ne ukotvim negdje odakle se više neću moći izvući. O tome pišem u "Nemirnom moru" u poglavlju pod naslovom "Strah od papuča". Proganjala me ideja da papuče znače udomljavanje i ukroćivanje. Bilo je lako kao "prolaznik" živjeti godinu dana u Grčkoj, ali kad smo došli u Nizozemsku, pojavile su se dileme: Ostati ili se vratiti? Studirati ili se vratiti? Upisati djecu u školu ili se ipak vratiti? Na kraju smo i moj suprug i ja studirali i zaposlili se, on kao veterinar, što je i u Hrvatskoj bio, a ja sam dvije godine studirala animirani film, ali nisam našla posao u struci, već sam kao art terapeut vodila kreativne radionice za djecu, žene i mlade po azilantskim kampovima u Nizozemskoj. U principu mi je takvo slobodno zanimanje odgovaralo jer sam mogla puno putovati.

Isječak iz grafičke novele "El Shatt: fragmenti"

 

Bez stigme dezerterstva

Vaša fikcionalna priča "Vlaga, Mraz i Sol" se također bavi izbjeglištvom, ali ima prilično optimističan pogled na budućnost ljudske civilizacije. Je li vaša utopijska fantazija svijet bez izbjeglištva?

"Vlaga, Mraz i Sol" je spekulativna fikcija i zapravo je temelj svega što radim: "Nemirno more", "Zid Mediteran" i "El Shatt: fragmenti" su indirektno povezani s tom pričom. Tu su glavni junaci i sami stranci u nekoj sredini, ali se protive integraciji i osuđuju prihvaćanje izbjeglica. To je, jasno, na prvi pogled desničarski stav, ali oni shvate kako je njihov pravi zadatak iskorijeniti razloge izbjeglištva: ratove, klimatske promjene, nerazvijenost. Lucidno smisle kako će postići da nitko više nije primoran napustiti svoj dom. To troje likova sa zagonetnim imenima Vlaga, Mraz i Sol su zapravo ja. To nije teško dokučiti. Žena među njima je optimist, jedan mladić je cinik, a drugi je neodlučan jer se osjeća malenim i nemoćnim. No oni ipak uspješno promijene svijet i nema više ratova ni izbjeglica. To proizlazi iz mog nadanja da će za 50 godina današnje izbjeglištvo biti jedna strašna povijest i da će se ljudi tada zgražati da su neki ljudi morali pješačiti tisućama kilometara ili ploviti u nesigurnim brodovima i tonuti na putu za Europu.

Kao da je krenuo val, možda i zadnji, interesa za El Shatt: vaš strip, dokumentarni film Ivana Ramljaka "El Shatt - nacrt za utopiju", eksperimentalno-dokumentarni film "Dohvatiti sunce: El Shatt" Ane Bilankov. Kako to tumačite? Kao da je ostalo na potomcima zadnje generacije koja ga je preživjela da kroz umjetnost govori o tome?

Svatko od nas je paralelno radio na toj temi, ne znajući jedni za druge, a onda smo se uspjeli povezati. Ramljak i ja smo se dogovorili da nećemo imati iste sugovornike. Usporedili smo popise i nisu se poklapali. Još sam 2006. počela ozbiljnije razgovarati s mamom o tom periodu, ali se ona bojala da će mi to naštetiti jer su došla "druga vremena". Zanimljiva su ta razna čitanja El Shatta. U našim školskim programima se govorilo o ratnim bitkama i uspjesima, a ne o zbjegu, čak sam pronašla na internetu da se pogrdno znalo reći: "Što je, branio si domovinu iz El Shatta?" No tokom vremena je objavljeno dosta svjedočanstava i televizijskih emisija, Povijesni muzej je napravio veliku izložbu o El Shattu, a sociolog Mateo Bratanić je objavio doktorat "Hrvatski zbjegovi u Egipat 1943.-1946.", koji je meni bio važan izvor informacija.

Vrlo dobro se sjećam 1980-ih i Zagreba kao živahnog grada punog pokreta i boja. Nadasve pamtim Bućanove živopisne plakate zbog kojih se izlazilo iz tramvaja da ih se bolje promotri

Domaći bend Gdinjko objavio je prošle godine singl "Chile" o El Shattu koji počinje s: "Ako nećeš poć u El Shatt, čekat će te čete za rat." Vaš je djed, prema knjizi, imao tridesetak godina kada je išao u El Shatt, moj je također s obitelji izbjegao u dobrim godinama za ratovanje. No ne sjećam se da je to bio obavijeno stigmom dezerterstva. Kako se to prenosilo u vašoj obitelji?

Ne, nije bilo stigme, djed je bio zamjenik starješine sela koji nije doživio evakuaciju i moj je djed preuzeo tu ulogu. U El Shattu je bio u "partizanskoj straži", što znači da je noću čuvao kamp i pazio da se nitko ne ušulja, pogotovo iz obližnjeg muškog logora u kojem su bili ruski zarobljenici, a naš je logor bio pun lijepih, mladih djevojaka. Djed je bio visok, ozbiljan čovjek, ali se znao i našaliti. Jednom je pronašao jednu našu curu s ruskim vojnim dezerterom, koji se branio "Ja san Dalmatinac!", ali je moj djed tražio da otpjeva "Marjane, Marjane" pa je pobjegao. Mislim da su bili dobrodošli muškarci koji su mogli pripomoći u organizaciji i kontroli reda u kampu, koji se sastojao uglavnom od staraca, žena i djece. Kamp nije mogao funkcionirati bez njih.

Pišete u pogovoru knjige da ste odrastali s pogrešnim predodžbama o El Shattu temeljenima na majčinim pričama. Kakvim?

Moja mama nije voljela El Shatt. Tamo je bila između svoje 12. i 14. godine i jedva je čekala da se vrati. Govorila nam je o pijesku koji ulazi u usta i oči kada puše vjetar, kako je hrana bila masna. A mom ujaku, njezinom bratu, koji je bio godinu i pol mlađi od mame, tamo je bilo odlično. Zaljubio se, igrao se, doživljavao razne avanture. On mi je bio velika pomoć, zapravo glavni konzultant dok sam radila na knjizi. Također, mislila sam da su već u Podgori znali da idu u Egipat, da su se spakirali i krenuli, ali ne, pokret je bio tajan, išlo se na Hvar, noću, malim brodovima po oluji. Mislili su da idu na desetak dana. Također, putovanje brodom od Visa do Egipta je bilo jako opasno, noću su plovili s ugašenim svjetlima. Zamišljala sam to kao jednu spasilačku misiju koja je bila na sigurnom čim je izašla iz Jadrana ali, nije tako bilo sve do Egipta. U tih pet dana plovidbe je postojala mogućnost da ih napadnu njemačke podmornice ili avioni.

Isječak iz grafičke novele "El Shatt: fragmenti"

 

Rat nas je zatekao u Grčkoj

Kao da svako izbjeglištvo počinje s tim odlaskom na desetak dana "dok se ne smiri". Pa tako i vama u ljeto 1991. kada ste isplovili iz Šibenika na malom katamaranu sa suprugom i djetetom i potom neplanirano proveli godinu dana u Grčkoj čekajući da rat prođe, o čemu je prvi dio "Nemirnog mora". Crteži su i nastajali u Grčkoj kao dnevnički zapisi?

Krenuli smo na ljetovanje prije samog rata. Sve to nas je zateklo i svi su nas savjetovali da ostanemo u Grčkoj dok se ''situacija ne smiri''. Grci su bili jako zabrinuti i organizirali su u svim gradovima i selima demonstracije pod geslom "Makedonija je Grčka". Mislili su da će se i njihova Makedonija priključiti ''našoj'' Makedoniji i tražiti odcjepljenje od Grčke. Mi smo mogli samo pratiti strane časopise i CNN, zbog kojeg smo i ostali u Prevezi na sjeveru Grčke. Tamo je blizu bila američka vojna baza pa se hvatao CNN. U tim dugim zimskim danima sam crtala strip dnevnik jer mi se činilo da je to što doživljavamo posebno i neobično. Svakodnevno smo zamišljali razne scenarije i smišljali što bi bilo najpametnije učiniti: čekati ili se vratiti u Hrvatsku.

U El Shattu su živjeli ideje jednakosti i jedva čekali da bratstvo naroda prenesu u domovinu. Zajedništvo u neimaštini ih je promijenilo i oplemenilo

Jurica Pavičić naziva logor u El Shattu socijalističkim kibucom. Čini mi se dosta točnim taj opis, što mislite?

Da, slažem se, barem odgovara mojoj predodžbi o kibucima. Odgovornost i poštivanje bližnjega su bili potrebni da takva zajednica funkcionira. Tamo su živjeli ideje jednakosti i jedva su čekali da bratstvo naroda prenesu u domovinu. Osim toga, mnogi, kao moji iz Podgore, tamo su se prvi put susreli s filmom, kazališnim predstavama, koncertima pa i s nogometnom utakmicom. Zajedništvo u neimaštini ih je promijenilo i oplemenilo pa su srdačnost i toleranciju ponijeli domovima. Mislim da je to zaživjelo i u detaljima o kojima su mi pričali. Kada su se vratili, nailazili bi na rastvorena vrata i prazne kuće i krenuli bi po susjedstvu tražiti svoj namještaj. Kad bi našli svoju stolicu, stol ili ormar, sjeli bi kod domaćina, popili koju bevandu i prije nego što bi otišli kući bi zahvalili susjedu što su čuvali njihovo i ponijeli bi taj komad namještaja.

Sviđa mi se vaša serija crteža kojom ste pratili održavanje "Seminara za prohujala vremena (i bolje sutra)", objavljena na Kulturpunktu. Ti su digitalni crteži prilično drugačiji od onih u knjigama?

"El Shatt" i "Zid Mediteran" su većinom nacrtani također digitalno, samo što taj način crtanja više nalikuje na moj dokumentaristički crtež s kojim sam započela u "Nemirnom moru". Dakle, crni tuš i sivi lavir. "Zid Mediteran" ima plavi ton, a u ostalim knjigama su samo jednostavne, sive sjene. U boji crtam samo neke fiktivne priče, na primjer, "Vlaga, Mraz i Sol" su u punom koloru. Tiskani su bili u Zarezu od 2002. do 2003., a kasnije i u knjižnom obliku pod naslovom "Revolt" nakladnika Vedis. "Seminar za prohujala vremena" mi se učinio isto kao ta spekulativna fikcija. Bila sam aktivna učesnica 1980-ih u Zagrebu i vrlo dobro se sjećam tih godina: studija Grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Ilici, Kinoteke, Studentskog centra, ITD-a, vodila sam u jednoj sezoni Galeriju SC, predstava Kugla glumišta, koncerata na gradskim trgovima… Dakle, Zagreba kao živahnog grada punog pokreta i boja, a nadasve pamtim Bućanove živopisne plakate zbog kojih se izlazilo iz tramvaja da ih se bolje promotri. Kako da se ta vremena crtaju u crno-bijeloj tehnici pa makar su prohujala? Za mene to nije bio crno-bijeli svijet, mislim da nije ni za koga iz moje generacije.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma