Ako je ikad igdje ostvarena ideja komunizma, onda je to bilo u El Shattu.

Savka Dabčević-Kučar, hrvatska političarka i sudionica zbjega

 

Film "El Shatt – nacrt za utopiju" dokumentarista Ivana Ramljaka (1974.) premijeru je imao na Dan antifašističke borbe u sklopu Festivala mediteranskog filma Split, a 24. lipnja prikazuje se na ljetnoj pozornici zagrebačkog kina Tuškanac, nakon čega kreće u kino distribuciju. Ramljak je kao redatelj najšire prepoznat po višestruko nagrađivanom dokumentarcu "O jednoj mladosti" (2020.), a sreli smo ga u kratkom predahu od aktualnog selektorskog posla na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu.

- Iako je riječ o političkom događaju bez presedana u globalnim razmjerima tijekom Drugog svjetskog rata, nema racionalnog odgovora zašto je El Shatt tako uporno prešućivan. Čak i kad se uzme u obzir raširena revizionistička praksa zatiranja svakog detalja socijalističkog nasljeđa, nije jasno zašto se osim rijetkih akademskih iznimki, u javnosti nije uspjelo razgovarati o El Shattu - govori Ramljak.

Srećom, dokumentarna građa o El Shattu ili zbjegu ljudi iz Dalmacije i s dalmatinskih otoka koji je, nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. i posljedične okrutne invazije njemačkih snaga na otoke južne Dalmacije, bio prisiljen na evakuaciju na potezu Vis-Bari-Egipat u organizaciji partizana i savezničke vojske, uščuvano je raskošna. I ne samo da je raskošna nego je filmski energična. S takvim je materijalom autorska odluka teška, a Ramljak se odlučio za čvrste kriterije.

Ljudi u zbjegu osjećali su se "prisutnima u događajima svijeta, a ne kao da smo na kraju svijeta", kako je rekla jedna sudionica zbjega. Već treći dan po dolasku u El Shatt tiskane su i svim stanovnicima logora ujutro podijeljene dnevne novine

Prvo, uzet će u obzir jedino neposredne sudionike zbjega i jedino onu fotografsku i filmsku građu kojom može dokumentirati naraciju sudionika. Drugo, istaknut će filmsku vrijednost dokumentarnog materijala i njome graditi suspens tako da se naratori-svjedoci egipatskog zbjega tijekom čitavog filma ne vide u kadru. Treće, ekonomiju naracije baždarit će kronološki i to tako da se izlaganja naratora filma ne preklapaju ili u detaljima ne ponavljaju.

I ako takva kompozicijska skica izgleda komplicirano, u gledateljskom dojmu nije tako. Štoviše, riječ je o dokumentarcu specifično umjetničkog tipa. Kao da gledate filmsku adaptaciju napete dokumentarne radiodrame – a ništa nije "adaptirano" nego djeluje nevjerojatno zato što je autentično.

Film je polaganog ritma, lišen ikakve muzičke podloge, računa na gledateljsku prilagodbu tišini između kadrova. Emocionalni krešendo kao da izranja iz ekspresionizma crnobijele fotografije i filmskih vinjeta, i posebno je dobro izveden. Naime, nakon što naratori – sudionici zbjega (današnji osamdesetogodišnjaci) u finalu filma nedvosmisleno zaključe da im je "život u El Shattu bio najbolje i najljepše što im se ikad dogodilo", na odjavnoj špici pojavljuju se njihovi aktualni fotografski portreti, s imenima i prezimenima. Kao dirljiv odušak gledateljima.

Ramljak namjerno nije htio, ikakvom autorskom intervencijom, u filmu naglasiti politički kontekst El Shatta, iako bi logično bilo suprotno. Vojni događaji koji su prethodili transportu dalmatinskih izbjeglica u Egipat egzaktni su i neosporno važni za razumijevanje čitavog događaja. Ne i filmski presudni, smatra Ramljak čiji je interesni fokus fascinantna organizacija života dalmatinskog življa od veljače 1944. do ožujka 1946. godine u organizaciji Komunističke partije Jugoslavije, na tlu pustinje blizu Sueskog kanala.

U filmu je, međutim, politički stav autora o značaju El Shatta nekoć, ali i o statusu tog historijskog događaja danas, jasan. U tom je smislu kao moto filma istaknut citat sudionice zbjega Dabčević-Kučar (koja je u El Shattu boravila kratko jer se razboljela pa je "povučena nazad", a među ljudima u zbjegu nije bila omiljena jer je, kaže Ramljak, "očito pretjerala s tvrdom marksističkom literaturom").

Život u El Shattu za neke neposredne sudionike bio je najbolje što im se ikad dogodilo (Foto: Ljubomir Garbin)

- Nakon petogodišnjeg istraživanja meni je jasno da je El Shatt bio promišljen ideološki, politički projekt. Tito je ondje poslao 37 kulturnih radnika iz domovine. Organizirali su život u kompleksu logora po modelu komunističkih naselja, kao prototip Jugoslavije nakon završetka rata. Time je Tito saveznicima htio pokazati kako će Komunistička partija urediti državu. Iz poratnog pepela, na primjeru El Shatta iz egipatske pustinje.

Trebalo je zapadu pokazati utopijsku zajednicu na primjeru kampa koji je bio pod britanskom upravom, ali su komunisti bili potpuno autonomni. Na toj se autonomnosti inzistiralo zbog čega je ta organizacija uspjela urediti život 28 tisuća izbjeglica u tri kampa u kompleksu El Shatta - objašnjava Ramljak čiji film ima suptilno postavljenu ali ubojitu političku poantu, u dva važna motiva kojima uokviruje kompoziciju.

Prvim otvara film: pratimo aktivnosti radnika koji održava groblje u El Shatt. On zalijeva skromno zelenilo oko križeva i tankim kistom uređuje dijakritičke znakove na grobljanskoj ploči s izblijedjelim imenima umrlih. Radi se o 481 imenu i prezimenu, među kojima je najviše djece i staraca.

Drugi je motiv završne scene filma s dalmatinske rive, kad iza promenade suvremenih ljetnih šetača naziremo repliku grobljanske ploče s El Shatta. Od Ramljaka saznajemo da je to (uz repliku kipa žene – simbola groblja El Shatt što je smještena na istoj rivi) jedini artefakt na hrvatskom tlu kojim se svjedoči o El Shattu. Nalazi se na rivi Velog Drvenika, a ne na rivi Visa, Korčule, Hvara ili Brača otkuda je porijeklom većina dalmatinskih otočana s tim izbjegličkim iskustvom. Zašto na Drveniku?

- Jer je to rodno mjesto kipara Ante Kostovića - kratko će autor filma.

Ako se po nečemu u Dalmaciji pamti El Shatt, onda je to činjenica da je u Port Fuadu 11. travnja 1945. gostovao Hajduk i sa 4:0 pobijedio Jedinstvo. "Za nas 20 hiljada Dalmatinaca koji smo gledali utakmicu bio je to trenutak pobjede", veli jedan od naratora

Akademski kipar Kostović (1915. – 1997.) bio je, naime, jedan od umjetničkih voditelja i kulturnih radnika u El Shattu koje je Partija poslala "da pustinju pretvore u idilu". Realizacija je, izgleda na filmu, fascinantno uspjela. U jednom filmskom kadru prepoznajemo pojavu dirigenta, zborovođe i kompozitora Josipa Hatzea (čiji je unuk i jedan od istaknutih suvremenih skladatelja Ruben Radica ondje bio kao četrnaestogodišnjak), a Ramljak navodi da su o istom poslu ondje bili i Ranko Marinković i Vjekoslav Kaleb.

Plesne pedagoginje poznatije kao "sestre Nola iz Podgore" bile su zadužene za baletnu sekciju iz koje potječe fotografija djevojčica-balerina na pijesku pustinje, dok je "fotografske radionice držao Ljubomir Garbin iz čije sekcije potječe ogroman fond fotografija koje sam koristio u filmu" - kaže Ramljak.

Improvizirana škola za niže razrede osnovne škole počela je u El Shattu isti tjedan kad je zbjeg stigao. Najprije se održavala na pijesku, a djeca su sjedila na praznim kantama benzina koje je ostavila saveznička vojska. Kasnije se škola premjestila u šator, djeca su dobila donekle funkcionalne klupe i osnovni školski pribor. Srednja škola je s radom počela tjedan dana nakon dolaska u kamp, kad i svi tečajevi stranih jezika, uključujući i esperanto. Oformljene su i zanatske škole. Postolari, krojači, pletilje, lončari, stolari: svi su imali zainteresiranih polaznika.

Dvorana za kulturne priredbe, koje su se održavale u redovitom, čak tjednom ritmu, naslijeđena je od uprave savezničke vojske, a po potrebi bi se njezin prostor ustupao bolnici. "I nikome ništa nije bilo teško. Dapače, bio si sretan kad su ti dali zaduženje. O svemu su odlučivali partizanski rukovodioci i izbjeglice, u dogovoru. Volja naroda se poštovala otpočetka", govori jedna sudionica zbjega.

I organizacija logora je bila jasna po dolasku. Logor je podijeljen u rajone od kojih je svaki imao odbor zbjega i delegirao zadatke logikom lokalnih prioriteta.

U logorima je osim redovitih sportskih aktivnosti bio organiziran i vjerski život, i to za sve konfesije. Najviše je, naravno, bilo rimokatolika uz koje je bilo sedam svećenika iz domovine.

U El Shattu su oformljene i brojne zanatske škole (Foto: Ljubomir Garbin)

- A jedan od prizora za koje nisam našao fotografsko pokriće pa ga nisam mogao prikazati u filmu je i čuvena hvarska Procesija za križem, ona kojom je Plenković, da ne naruši kontinuitet tradicije, probio pandemijski lockdown -govori Ramljak.

- Procesija se tada odvila u El Shattu, prvi i jedini put izvan Hvara u 500 godina dugoj tradiciji. O tome su mi pričali sudionici zbjega, ali nisam pronašao filmski dokaz - dodaje režiser.

Ističe i činjenicu da sistem komunističkog kampa u El Shattu nije imao represivni organ.

- Partizani u logoru nisu smjeli nositi oružje. Nije bilo suda, nije bio zatvora, nije bilo prisile. Sve je bio dobrovoljni rad, uvjeravanje da bi ljudi lakše prešli preko realnih problema: pustinjske klime koja je podrazumijevala ogromnu temperaturnu razliku između dana i noći, udaljenosti od domovine u kojoj još uvijek traje rat i općenite neizvjesnosti života - govori Ramljak.

Ili kako veli jedan od sudionika zbjega: "Fenomenalno je štimalo. Partizani su jedino imali neke palice da otjeraju arapsku sirotinju koja je po našem kampu htjela krasti hranu."

A ako se po nečemu u Dalmaciji pamti El Shatt, onda je to činjenica da je u Port Fuadu 11. travnja 1945. gostovao Hajduk i sa 4:0 pobijedio Jedinstvo, lokalni klub sastavljen od najboljih nogometaša svih klubova logora. "Za nas 20 hiljada Dalmatinaca koji smo gledali utakmicu bio je to trenutak pobjede. Kao kraj rata", kratko veli jedan narator filma.

Manje je pak poznato da su osim hrvatskih logora, međusobno udaljenih nekoliko kilometara, na ogromnom prostoru egipatske pustinje bili smješteni i grčki i poljski logori izbjeglica. Još manje je poznato da je ondje bio smješten i jedan četnički logor.

- Kako se točno dogodilo da se oformio taj logor nije posve jasno, kao ni to što se s njim dogodilo u trenutku povratka u domovinu. Poznato je, međutim, da je Churchill uz partizane podržavao i instituciju kralja Petra koji se onda jedva, na inzistiranje Churchila, tek u travnju 1944. odrekao vojske Draže Mihailovića - objašnjava naš sugovornik.

- Ali, četnički logor je imao bolje klimatske uvjete pa su partizanski rukovodioci ondje povremeno premještali bolesnu djecu iz hrvatskih logora, dok se ne bi oporavila - nastavlja režiser čija je motivacija da se uopće upusti u avanturu ovakvog filma privatne, obiteljske naravi.

Kulturno-umjetnički život u logoru bio je bogat (Foto: Ljubomir Garbin)

Ramljakov djed Korčulanin Karlo Pansini (1915. – 1975.) bio je, naime, jedan od samo trojice hrvatskih liječnika partizana koji su u El Shatt poslani da pomognu savezničkim liječnicima. Englezi su redovito procjepljivali sve sudionike zbjega, ali se ispostavilo da je intervencija hrvatskih "štamparovskih specijalaca" u liječenje djece bila ključna jer su od sigurne smrti u epidemiji ospica spasili tko zna koliko života.

- Moj je djed, kojega nažalost nisam upoznao niti pronašao svjedoke koji ga se iz El Shatta sjećaju pa ga zato ne spominjemo u filmu, s dvojicom kolega jedva nagovorio Engleze da prekinu pogrešno liječenje ospica. Ospice su liječili omatanjem djece u mokre plahte zbog čega bi ona umirala od upale pluća. Kad su stigli naši liječnici, djeca su većinom uspješno izliječena - kaže Ramljak.

A kad bi se u čitavom elšatovskom pogonu (dosegnutog?) ideala života tražio temeljni kotačić optimizma koji je dalmatinske izbjeglice držao izvan deprimirajuće dnevne samoanalize, u čemu bi taj bio? Čini se, u činjenici njihovog svakodnevnog informiranja. Ljudi u zbjegu osjećali su se "prisutnima u događajima svijeta, a ne kao da smo na kraju svijeta", kako je rekla jedna sudionica zbjega.

Već treći dan po dolasku u El Shatt tiskane su i svim stanovnicima logora ujutro podijeljene dnevne novine. "Naš list-glasilo Centralnog odbora zbjega iz Jugoslavije" bio je gusto otisnut list papira koji je s jedne strane objavljivao sažetke događaja iz domovine i svijeta (kao transkribirane ponoćne vijesti Radio Londona), a s druge lokalne vijesti i zanimljivosti iz svih logora.

Na tjednoj bazi objavljivali su i nekovrsne tjednike, kao bogatije opremljene dnevne novine čiji se informativni sadržaj lukavo preplitao s političkom indoktrinacijom i satirom.

Čitajući tu građu, režiser je pronašao poticaj za igrano-filmsku interpolaciju ovom dokumentarcu.

- Žive slike kao igrane vinjete ili dramulet u filmu igraju glumci amateri, članovi ansambla Gradskog kazališta mladih iz Splita, osnovanog u El Shattu. Ali ta lažna realnost prizora u Splitu snimana je pored usidrenog broda koji je zbilja prevozio zbjeg. To je taj spomenik - veli Ivan Ramljak nakraju. Hrvatski pomorski muzej je adresa broda.