Vaš novi film "Dohvatiti sunce: El Shatt" uskoro će biti premijerno prikazan na festivalu kratkog filma u Oberhausenu. Kada ste se počeli baviti El Shattom i što vas je navelo na to?

Temom El Shatta bavim se već desetak godina. Naime, u vrijeme tzv. Arapske revolucije koja je 2011. počela u Tunisu, fokus cijelog svijeta odjednom se usmjerio na prostor Sjeverne Afrike. Godinu poslije otišla sam u Tunis na putovanje iz kojeg sam nedavno generirala i jedan drugi video i fotografije na temelju kojih je nastala izložba "Lovemap", održana u prosincu i siječnju u zagrebačkom KIC-u. Motivacija za to putovanje je između ostalog bio i izazov da odem negdje gdje se odjednom dešava revolucija. Od nje same, međutim, osim tenkova u glavnom gradu, nismo mogli puno vidjeti. Moj film "Dohvatiti sunce: El Shatt" nastao je u kontekstu suvremenih migracija na Mediteranu koje su u velikom intenzitetu počele 2015., ali koliko se sjećam još se 2013. pojavila vijest da se potopio jedan brod s petsto migranata. Otada nam je prostor Mediterana svima u fokusu. U tom sam geopolitičkom ozračju počela razmišljati o El Shattu i razvijati različite koncepte, da bih 2018. prvi put tamo otputovala. Danas se tamo nalazi memorijalno područje s grobljem, a dva čuvara, Kopta, ondje žive i imaju ključ od tog groblja. Na tom prvom, istraživačkom putovanju snimila sam radne fotografije i videa, a potom sam počela ozbiljnije istraživati u Hrvatskom povijesnom muzeju, koji ima jako puno prekrasnih arhivskih fotografija koje sam djelomično i koristila u filmu. Također sam istraživala u Pomorskom muzeju u Splitu, a pretraživala sam i digitalne arhive Ujedinjenih naroda i Kongresne knjižnice u Washingtonu gdje su pohranjeni i neki britanski tekstualni arhivi, koje također djelomično koristim. Osim povijesno-političkog konteksta i suvremenih migracija velika osobna motivacija mi je bila i to što je moj tata kao dijete bio u El Shattu, zajedno s mamom i sestrom. Rođen je na Šolti, a njegova prva sjećanja su s Visa i vezana su za opraštanje od oca koji tamo ostaje i putovanja brodom tada vrlo opasnim Mediteranom. Put je išao isprva do juga Italije gdje nije bilo mjesta za sve njih, pa su ih Britanci ukrcali na brodove i prevezli do Port Saida u Egiptu i potom u Sinajsku pustinju u blizini Sueza. Tata je u El Shattu boravio od svoje treće do pete godine, a jedina fotografija iz obiteljskog albuma iz tog doba nastala je nakon što su se vratili iz Egipta: Baka je odvela tatu u fotografski studio u Splitu gdje je nastao njegov portret u odijelu s partizanskom kapom, sašivenih od vojničkih deka iz El Shatta. U vrijeme mog odrastanja, baka bi ljeti na Šolti često pričala o El Shattu, o životu u šatorima, o pustinji i olujama.

Kako ste konstruirali film? Koja ste sredstva osmislili da biste naglasili eksperimentalno-poetsku notu priče o transtemporalnom putovanju?

Formalno sam prilično dugo tražila načine kako da konstruiram film. Nisam željela početi ni osobno ni povijesno, premda koristim dvadesetak arhivskih materijala, neke dječje crteže i fragmente jednog filma iz 1944. iz londonskog Carskog ratnog muzeja. To je jedini pravi filmski zapis koji su napravili Britanci, traje petnaest minuta i nosi naslov "The Star and the Sand" ("Zvijezda i pijesak"), a mi smo kupili prava za korištenje nekoliko fragmenata. Tražila sam način da izbjegnem pretjerano povijesno pričanje jer sam željela da film bude eksperimentalno-poetski, a opet je i eksperimentalno-dokumentaran jer je to dokumentarno neizbježno. Onda sam u online arhivu Ujedinjenih naroda naišla na samo tekstualne opise fotografija u šturoj maniri arhivskog jezika, koje su odsutne kao vizuali. Primjerice, negdje na početku filma pojavljuje se rečenica iz tog arhiva: "Slika prikazuje dijete koje nosi prsluk za spašavanje i plače, Egipat". Te arhivske rečenice su kasnije u filmu sve opširnije i kroz njih pričam cijelu povijesnu priču. U prvih nekoliko rečenica još se ne može razabrati da li se radi o aktualnom izvještaju o prebjegu migranata Mediteranom ili o nekoj povijesnom događaju. Te rečenice su mi dale konceptualnu strukturu za željenu transtemporalnu perspektivu, one se pojavljuju bez slike, a tekst malo-pomalo otkriva da je 30 tisuća Jugoslavena i izbjeglica deportirano u Sinaj i da su tamo u pustinji u jako teškim životnim okolnostima proveli dvije godine od 1944. do 1946. O njima se u arhivima govori kao o Jugoslavenima na Bliskom istoku, izbjeglicama i raseljenim licima (displaced persons). Izmještanje i mjesta-između česta su tema u mojim umjetničkim radovima, na pozadini mog osobnog migrantskog iskustva života između Berlina i Zagreba. El Shatt je i tema moje kolektivne obiteljske priče s kojom sam odrastala, a ona se u filmu pojavljuje tek na kraju s mojim glasom u offu. To je zapravo neka vrsta filma u filmu, za kojeg sam zajedno s montažerom Denis Golenjom iznalazila dodatne vizualne efekte, primjerice apstrahirane snimke djece koju smo snimali u El Shattu.

Važnu ulogu u nastanku filma imao je i snimatelj Boris Poljak...

Točno. S Borisom Poljakom sam doista mogla jako dobro snimiti ne samo pustinjski krajolik i Mediteran s brodovima u Port Saidu, što su nam bile glavne teme, nego i grupu djece beduina koja se igraju u pustinji na prostoru nekadašnjeg logora. Zahvaljujući mom egipatskom asistentu i čuvarima memorijalnog područja uspjeli smo organizirati da se grupa od šestero male djece dođe tamo igrati u jedan zalazak sunca. Morali smo brzo sve snimiti, ali te scene su dale posebnu notu filmu. U filmu nisam željela naglašavati isključivo traumatičnost tog prostora i njegove povijesti, jer svako prisilno izmještanje, pogotovo usred Drugog svjetskog ili bilo kojeg rata, uvijek je traumatično. Tako početak filma i kroz zvuk naglašava fragmentiranost i rezove, jer trauma je uvijek oštar rez. No stariji ljudi s kojima sam razgovarala o njihovom boravku u El Shattu, a koji su tada bili djeca, ne govore da im je to iskustvo bilo strašno traumatično, jer su imali prilično organiziran i aktivan život, čiji sastavni dio je bio, barem na tren, i bezbrižna dječja igra. A odrasli su napravili od toga najbolje što su mogli, između ostalog su organizirali i intenzivan kulturni život, od kazališnih, folklornih, baletnih grupa i zborova do fotografskih i likovnih radionica. Htjela bih se zahvaliti i producentu Vedranu Šuvaru koji mi je bio velika podrška u kompleksnom produkcijskom procesu, posebno oko izuzetno kompliciranih dobivanja dozvola za snimanje u Egiptu.