Knjigu "El Shatt – Dalmatinci u pustinji" (Plejada, Synopsis, Društvo prijatelja vrgorske starine; Vrgorac-Zagreb 2023.) povjesničara Branka Radonića u prvom redu odlikuje iznimno vješto pripovijedanje, a ne tek izlaganje respektabilno opsežne (izvorne, dijelom dosad nekorištene) građe o povijesti dalmatinskog zbjega kao velikog političkog događaja s kraja Drugoga svjetskog rata. To valja naglasiti, da se budući čitatelji ove bogate knjige (teške oko dva kilograma, s više od sedam stotina stranica i obogaćene s tisuću fusnota) ne prepadnu, nego knjigu počnu čitati baš otpočetka, od uvodnih razmatranja o arhivskim izvorima i temeljnim točkama u historiografiji tog dalmatinskog zbjega između 1943. i 1946. godine.
Podnaslov knjige "Povijest dalmatinskog zbjega u Italiji i Egiptu od 1943. do 1946. godine – opći i lokalni (vrgorski) pogled" autor ovako objašnjava na prvim stranicama: "Smatrao sam da je na jednom mjestu, u istoj knjizi, za razliku od većine ranijih radova, potrebno dati lokalni i opći pregled povijesti dalmatinskog zbjega. Lokalni, s utvrđivanjem mikrorazloga koji su doveli do nastanka zbjega na nekom manjem području, i opći, s pregledom razloga nastanka, organizacije i života cijelog zbjega, čine logičnu zaokruženu cjelinu i omogućuju svakom čitatelju horizontalno i vertikalno uživljavanje u temu. U oba ta dijela nalazi se veći broj poglavlja, a gotovo svako može stajati samo za sebe, tako da će knjiga privući čitatelje koje zanima općenita problematika zbjega, ali i one koji iskazuju interes za pojedine teme povijesti zbjega."
Budući da je zbjeg bio prosvjetiteljski poligon za djecu i nepismene pa je ubrzo uspostavio fantastičan mehanizam osposobljavanja medicinskih i tehničkih kadrova, nekoliko tisuća izbjeglica iz Italije i Egipta vratilo se prije ostalih i uključilo u partizansku vojsku
I točno tako, autorova jednostavnost naracije ali i iznimna pedantnost u povezivanju historijske kronologije i pripadnih digresijskih bilježaka otvara percepciju ovih povijesnih događaja kao niza političkih peripetija. Jasno je da je zavičajna motivacija pokrenula Radonića na višegodišnje istraživanje i rad na knjizi čija je koncepcija uz poslovičnu historiografsku urednost stoga dosegla finoću emotivnog u etnografiji svjedočanstava sudionika zbjega iz Vrgorske krajine.
"Knjigu posvećujem svim Vrgorčanima, sudionicima dalmatinskog zbjega u Italiji i Egiptu, a posebno obitelji moga pradjeda Jure Franića, sina Ivanova iz sela Vina, izbjeglicama u Italiji u drugoj polovici 1944. godine", piše posvećeni istraživač svoga kraja Branko Radonić, zbog čega u Kazalu imena tražimo Franiće i knjigu možda počinjemo od poglavlja o vojnom djelovanju u Vrgorskoj krajini od talijanske kapitulacije do odlaska na zbjeg između rujna 1943. i lipnja 1944. godine. Uz odličan izbor fotografija, ondje je čitava kronologija zbjega, popis svih Vrgorčana koji su u njemu sudjelovali uz njihove osnovne biografske podatke i njihov doprinos životu u zbjegu.
Svako poglavlje u Radonićevoj knjizi počinje činjenicom talijanske okupacije, ali nigdje nema formulaičnog ponavljanja kronologije, nego se poznati događaji nastoje promotriti iz drugačije geografske ili političke perspektive. U tom je smislu posebno zanimljivo ono sa svjedočanstvima sudionika zbjega iz Vrgorske krajine, gdje autor najprije oprezno izlaže manjkavosti metode oralne historije. Prošlo je naime više od sedamdeset godina od povratka Vrgorčana iz Egipta ili Italije, ali je svejedno neprocjenjivo primijetiti kako se svi protagonisti zbjega iz daleke vlastite prošlosti sjećaju istih motiva i na istim mjestima ih preplavljuju jednaki osjećaji straha, tuge ili neskrivene radosti. Na sinajskom pijesku su stvorili prototip socijalističkog društva i ondje stekli temeljne vještine života u kolektivu, da bi se vratili u mahom spaljena sela rodnoga kraja i krenuli ispočetka.
Bolničarka kupa novorođenče u El Shattu (Foto: Kongresna knjižnica SAD-a, fond UNRRA)
Naravno, čitatelji ne trebaju imati zavičajne kompetencije da bi kroz povijest vrgoračke zajednice uvidjeli spektralnu narav svakakvih problema što su, mnogo ranije od trenutka porinuća broda na put Sredozemljem, imali politički organizatori zbjega u Egipat ili Italiju. Općenito je historiografija dalmatinskog zbjega između 1943. – 1946. kao najdramatičnijeg događaja (ne samo) Dalmacije i (ne samo) Jugoslavije u kojemu je sudjelovalo gotovo 40 tisuća ljudi od čega u najvećem broju žena i djece, raskošno i kvalitetno postavljena u javnosti.
Interes za temu El Shatta posljednjih godina očekivano se dinamizirao u različitim medijima, pa je ovaj Radonićev doprinos itekako upadljiv, kao dugoočekivana oštrina u fokusu. Recimo, u uvodu knjige se kratko rezonira kako je logično da je dalmatinski zbjeg u Italiji i Egiptu ostao s "ove strane službene historiografije" u socijalističkoj Jugoslaviji jer su ga dominantno činile skupine koje su simpatizirale i podržavale partizansku borbu, kao što je iz istih razloga logično što se nakon 1990-ih u službenoj historiografiji zbjeg spominjao isključivo u auri "bezvremenskih priča o preživljavanju čovjeka vihorom rata otrgnutom od domovine".
Zbog presudne odluke o obrani Visa 1944., koju Radonić dokumentira, taj je otok kao stvarni "ključ Jadrana" mogao ponijeti teret izbjeglica prema Italiji pa dalje prema Egiptu, gdje je taj "teret" dobio obrise "svijesti naprednog i kulturnog naroda"
Za razliku od navedenih pristupa, u kojima je ideološki moment uglavnom jamčio reprezentativno-površnu historiografiju, Radonićevi "Dalmatinci u pustinji" su dokaz historiografije s dvostrukim pokrićem. Jedno je u kompetenciji goleme istražene građe, a drugo u njezinoj političkoj poanti koja nije amblematske prirode, nego se pripovjednom dinamikom pokazuje kao živa politička povijest kontinuiranog, napornog i upornog političkog rada konkretnih protagonista, konkretnih karaktera. Drugim riječima, ako je kronologija osnovnih događaja dalmatinskog zbjega danas opće mjesto, ova Radonićeva knjiga prvi put u domaćoj historiografiji u isti plan postavlja činjenice političkih pripetavanja i odluka koje su zbjegu prethodile, kao i detalja fascinantno upornog političkog rada na terenu zbjega, izvan domovine.
Najveći dalmatinski zbjeg tijekom Drugog svjetskog rata podrazumijevao je dakle gotovo 40 tisuća izbjeglica koje su nakon talijanske kapitulacije izbjegle iz svojih dalmatinskih sela i gradova na otok Vis pod zaštitom NOVJ-a i njegove mornarice, a odatle u Italiju i zatim uz pomoć Saveznika u Egipat. Manji dio zbjega smješten je na jugu Italije u gradićima Santa Maria di Leuca, Santa Maria al Bagno i Santa Cesarea 1944. i početkom 1945. godine. Oko 28 tisuća izbjeglica je napustilo Italiju u prvoj polovici 1944. zbog kompliciranih logističkih problema pa je savezničkim brodovima krenulo prema Egiptu.
Većina je smještaj našla u El Shattu, mjestu blizu Sueskog kanala, a ostali u logorima El Khatatba kod Kaira i Tolumbat kraj Aleksandrije. Krajem 1944. zbjeg iz El Khatatbe je zbog loših klimatskih uvjeta, a posebice zbog pomora djece radi epidemije ospica, prebačen u Tolumbat i El Shatt. Budući da je egipatski zbjeg bio prosvjetiteljski poligon za djecu i nepismene pa je vrlo brzo uspostavio fantastičan mehanizam osposobljavanja i medicinskih i tehničkih kadrova, nekoliko tisuća izbjeglica iz Italije i Egipta vratilo se prije ostalih i uključilo u partizansku vojsku kao vojnici, tehničko i sanitetsko osoblje.
Historiografija s dvostrukim pokrićem
Jugoslavenski partizanski zbjeg boravio je u Egiptu do ožujka 1946., kada je završena repatrijacija najvećeg dijela zbjega, dok se njegov mali dio odbio vratiti u domovinu. Riječ je o onim izbjeglicama (čiji broj do danas nije točno utvrđen, ali se očito ne radi o tisućama, nego stotinama ljudi) koji su se svojevoljno izdvojili iz partizanskih izbjegličkih logora i uz pomoć Saveznika se smjestili u druge egipatske logore. Riječ je također o kategoriji izbjeglica iz Dalmacije koje je domaća memoaristika i dosadašnja historiografija dalmatinskoga zbjega različito nazivala (rojalistički, kraljev, četnički, ustaški zbjeg) a Radonić ih obuhvaća terminom "nekomunistički zbjeg" jer je "neprijateljski stav prema Titu i Komunističkoj partiji bio jedini nazivnik što je povezao različite političke skupine unutar hrvatskog i srpskog naroda i naveo ih na izdvajanje u poseban logor".
Nije bilo jednostavno organizirati zbrinjavanje te grupe izbjeglica. Posljednji civilni direktor logora, Amerikanac Emerson M. Brown, o toj grupi ljudi svjedoči kao o "onima koji nisu bili romantičarski disidenti". Tek 1948. godine te su izbjeglice našle način da napuste El Shatt i odsele u neku od prekomorskih zemalja, iako o njima otad nema dokumentiranog traga. Međutim, svjedočenja protagonista nekomunističkog zbjega su u knjizi također dokumentirana, pa tako i dijelovi dopisa Centralnog odbora zbjega (COZ-a) iz kojih je upadljivo s kolikom je dozom tolerancije politička administracija logora pokušavala uspostaviti što fleksibilniju (time i otporniju) strukturu dalmatinskog zbjega u totalu.
Trenuci razonode uz Sueski kanal (Foto: Kongresna knjižnica SAD-a, fond UNRRA)
Ipak, u preglednoj strukturi ove knjige u šest dijelova (od kojih su posljednja dva posvećena vrgoračkoj povijesti zbjega) za političku povijest dalmatinskog zbjega nedvojbeno je najvažniji njezin prvi dio gdje se opisuju ratne okolnosti Dalmacije od talijanske kapitulacije do konačne odluke o obrani Visa, i potanko dokumentira nastanak dalmatinskog zbjega preko uspostave kontakata partizana i Saveznika u Južnoj Italiji i evakuacija brodovima na Vis i u Italiju. Poglavlje "Braniti ili evakuirati Vis?" s upitnikom čija je energija od kraja prosinca 1943. do ožujka 1944. intenzivirala izuzetno oštru prepirku unutar partizanskog rukovodstva, predstavlja dokumentaciju "radio depeša" suprotstavljenih strana.
Oblasni komitet KPH za Dalmaciju i Operativni štab za obranu otoka zalagali su se za stav da Vis treba uporno braniti kao ključnu stratešku točku bez premca, dok je Štab 8. dalmatinskog korpusa držao da ga treba napustiti i jedinice prebaciti na kopno, u čemu je imao podršku Glavnog štaba Hrvatske i Centralnog komiteta KPH. Radonić prenosi te depeše uz suspens diskretnih didaskalija, jer je riječ o prijelomnom događaju u zadnjoj etapi rata. Kad je naime 20. siječnja 1944.
Krojačka radionica u 1. logoru (Foto: GMM)
Vrhovni štab NOVJ-a presjekao prepirke komandi na terenu i donio konačnu odluku o obrani Visa, trebalo je proći još par mjeseci dok se ne usuglase suprotstavljeni stavovi sekretara CK SKH Andrije Hebranga i jednog od vođa ustanka u Dalmaciji (a za vrijeme prepiske na dužnosti političkog sekretara Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju) Vicka Krstulovića. Odlukom Vrhovnog štaba na čelu s Titom 23. ožujka 1944. naređuje se ostanak na Visu, čime je konačno završena rasprava o budućnosti obrane Visa.
Vicko Krstulović kao jedna od najmarkatnijih figura dalmatinske povijesti i otvoreni kritičar tadašnjih Titovih stavova o obrani Dalmacije time je ostvario veliku pobjedu u ime dalmatinskih partizana, a u korist sretnog tijeka nadolazećih događaja. Vis je kao stvarni "ključ Jadrana" otad mogao ponijeti teret izbjeglica prema Italiji pa dalje prema Egiptu, gdje je na elšatskom pijesku taj "teret" dobio obrise "svijesti naprednog i kulturnog naroda", kako je pisalo na naslovnici logorskog Našeg lista u lipnju 1944. godine. Obrana Visa je srce obrane dalmatinskih izbjeglica koje su svoju nesreću i sreću okušale na najvažnijem historijskom putovanju ove zemlje, o čemu zapravo govori ova vrijedna knjiga.
