"Samoodrživost, tržišna konkurentnost, samoisplativost" s jedne strane i "kreativne industrije" s druge strane. Slijedi dakako "Jao nama!", i to nakon što je nesretna kovanica postala trojanski udomaćena u kulturnom lingu i svom neprikrivenom koketiranju s kapitalističkim razmišljanjem. Taj "Jao nama!" dolazi naravno iz usta "jadnih", ponekad i sućutno "bijednih" članova umjetničke zajednice, a s najjačom dozom duhovitosti može ga u crtežu izreći najprije Igor Hofbauer, ne samo važan dio te zajednice, nego netko tko je cijeli svoj rad utemeljio na suradnji s neprofitnim i nezavisnim akterima, prolazeći s njima zajednički put od DIY ilegale pa do afirmacije i uvažavanja.
Hofbauer svoje likove ne sažalijeva, nego je okrutno iskren u svom drive-in modu efemerne svemirske opere prepune mutanata i čudovišta tipičnih za zlatno doba B i C produkcije filmova. Njegov novi strip-album "Doberman" u srazu s neprijateljem slaže krvavi pir kao iz nekog trash hororca u kojemu je moguće sve, s okvirom i podlogom koja namjerno klizi i tjera čitatelja na konstantno vraćanje unatrag i dodatnu provjeru je li doista na papiru vidio ono što je vidio. Sve to u prostoru koji se vremenski i geografski proteže od svemira pa do Novog Zagreba i Laosa, od kluba Močvara pa do bespuća dark weba, naizgled razbacan, nespojiv i bez opipljivog formata.
U najavnom razgovoru na stranicama Močvare, sa kojom je preko plakata, uređenja i vizuala Hofbauer odrastao i formirao se kao umjetnik prepoznatljivog stila, raspravlja se je li "Doberman" kolekcija plakata ili stripova i kakav to tradicionalni oblik ovaj album ima. U vremenu Mitchellovog teorijskog slikovnog obrata jasno je da Hofbaueru, koji će u stripu i vlastitoj izložbi poručiti "Fuck Hof", takve odrednice uopće ne trebaju, jer tekst je slika i svaka slika je tekst, a sad, je li to strip ili plakat, moguće će razmišljati tek jednog dana u Muzeju suvremene umjetnosti kada budu otkupljivali autorove crteže za stalni postav.
Ovo posljednje je bitno jer vizualni svijet Igora Hofbauera, kako su već primijetili neki publicisti, predstavlja i slikovni znak urbanog, nezavisnog, indie i punk Zagreba koji je preživio sve mijene vlasti i gradskih uređenja, na isti način na koji su mnogi drugi umjetnici bili simbolima svojih vremena.
Likovni kolaž referenci iz američke i svjetske supkulture, snažno povezan s jugoslavenskim, a kasnije i hrvatskim inačicama, i ovdje je u jakim bojama, kontrastima i ručnim tipografijama, s fabulom koja naizgled ne postoji ili je proizvod toka svijesti nekoga tko je, baš kao i "Doberman", poželio izvaditi mikročip iz svoje glave.
Kratkoća pojedinih epizoda, od kojih većina ima tek jednu tablu, vraća Hofbauera u mlade dane, iako je crtežom zreliji i hrabriji nego ikad. Njegovi prethodni albumi "Mister Morgen" (2016.) i "Grimizna laguna" (2019.) s tekstom Jonathana Bousfielda klasičniji su u naraciji, no "Doberman" s njima dijeli čak i jednu završnu tablu, pa djeluje kao neslužbeni nastavak, razbarušeniji i luđi, ali opet s galerijom likova i situacija koji sve to povezuju.
Uz glavnog lika i pripadajući svijet bendova, glazbe, ploča i "najtklabinga", popratni likovi poput Diše, inače "gradskog pročelnika za zelene politike i alternativni razvoj" koji pokušava konzumirati suvremenu kulturu nakon koje se uvijek mora otuširati jer se nakon gole Marine Abramović ili buke na Muzičkom bijenalu osjeća prljavo, tu je i sjajna referenca na Watersovu drag-zvijezdu Divinea, koji je u "Dobermanu" postao La Divina.
Hofbauer, koji je očito znao za Divineove zagrebačke korijene koje je njegova majka opisala u knjizi "My Son Divine", smjestio je u priču i Trobecove krušne peći, Klopku za pionira, Vatreni poljubac, Satana Panonskog i mnoge druge. Briljantan, zabavni miš-maš "Dobermana" doista je materijal za višekratno čitanje i igru detekcije, jer ključ je ovdje u detalju.
