U cirkuskom šatoru postavljenom iza zagrebačkog kluba Močvara u ponedjeljak, 3. lipnja okupilo se tridesetak ljudi. Otvorenje 12. izdanja festivala CirkoBalkana u organizaciji udruga Cirkorama i Cirkosfera bilo je antiklimaktično. Miris kokica i friško lakiranog drva nije bio upotpunjen najavljenom predstavom "Potopljeni glas" španjolske umjetnice Marije Palma, nego njenom projekcijom na platnu. Šum kiše podsjećao je gledatelje zašto – osvjetljenje koje je trebalo pratiti Palmine akvarijske akrobacije bilo je podložno vodenom oštećenju, a unatoč prijedlozima da se njihovi reflektori zamijene domaćim, autorica nije htjela narušiti viziju svog spektakla. Snimka na kojoj Palma suptilno manipulira svojim tijelom u staklenoj kocki ipak pokazuje da spektakl cirkusa danas podrazumijeva znatno drugačiji set očekivanja od tradicionalnog.
Uvek nam fali još loptica, uvek nam fali prostora, uvek nam fali visina. Skočile su i cene stanova pa su nam falili i stanovi. To smo nekako preokrenuli. Loptica je znak da imaš nešto, ali nemaš dovoljno – pojašnjava Danka Sekulović
- Suvremeni cirkus je izvedbena umjetnost koja i dalje stavlja fokus na ljudsko tijelo i njegove fizičke mogućnosti, ali istovremeno njeguje dramaturgiju u izvedbi i prihvaća dosta utjecaja suvremenog plesa i teatra te je prilično otvorena i eksperimentalna – objašnjava Jadranka Žinić-Mijatović, programska voditeljica Cirkorame i članica organizacije CirkoBalkane. Suvremeni je cirkus, dodaje, "forma tradicionalnog cirkusa koja je stvorila širu izvedbenu umjetnost u poimanju samih sadržajnih elemenata".
Upravo interdisciplinarnost suvremenog cirkusa čini ovogodišnji fokus CirkoBalkane tako primjerenim – njegov fluidni karakter paradoksalno je utjelovljen u temi "Barijere". Riječ nije samo o prevazilaženju fizičkih nego i idejnih granica, kako bi se stvorila iskustva koja ne mogu biti prenesena ni na jedan drugi način. Palmina izvedba tako tematizira identitet i pročišćenje. Nakon što se u akvariju skida, ona izlazi i žustro viče da može biti bilo kakva Marija. Uz formalno istraživanje kretanja tijela u vodi istražuje se i pitanje njezinog odnosa sa sobom pred publikom, dok se gledatelje provocira da preispitaju svoj odnos s barijerama koje forme izvedbene umjetnosti inherentno nameću, barijerama koje cirkus uvijek nanovo ruši.
CirkoBalkana je kroz godine prešla iz platforme za edukaciju domaćih umjetnika u svjetionik suvremenog cirkusa na Balkanu općenito. Žinić-Mijatović je napomenula da se svake godine trude široj populaciji pružiti "uvid u trenutno najatraktivnije predstave suvremenog cirkusa koje se odvijaju na nekom rekvizitu, u nekom određenom prostoru ili na neki određeni način". Na sadržajnoj razini tema barijera nije samo relevantna za način na koji cirkus komunicira s publikom, ona je "kulturno, politički i društveno vrlo aktualna tema".
Jadranka Žinić-Mijatović (Foto: DUSC)
Iduće su se večeri Danka Sekulović i Tjaž Juvan s predstavom "Načini postojanja" dotakli takvih tema na cirkusu karakteristično apstraktan način. Sekulović od ljepljive trake i drvenih štapova konstruira klimavu "nastambu" koja služi kao okvir istraživanja pokreta. Uz zavidnu spretnost Sekulović i Juvan narednih 40 minuta barataju jednom lopticom u precizno osmišljenoj koreografiji koja svakoj sekundi daruje vizualnu atraktivnost. Estetika ipak nije jedini fokus predstave, ona je samo element preko kojeg se kanalizira ideja manjka i posljedica koje on ostavlja na međuljudske odnose.
Teško je uprijeti prstom u emociju koju njihov ples u klimavoj konstrukciji stvara ili jednoznačno interpretirati što loptica simbolizira, no, kao nakon značajnog sna, na nekoj je subliminalnoj razini jasnije o čemu je riječ nego da se ta neopipljiva supstanca pretočila u riječi. Razigrana mikrofizika moći u ljubavnom odnosu, melankolija zbog osjećaja nedostatnosti u neimaštini, klaustrofobija koju ponekad sami sebi namećemo; kao i u drugim izvedbama tog tjedna, amalgam kompleksnih osjećaja i ideja prenesen je publici a da se ništa eksplicitno nije moralo izreći. Sekulović i Juvan sve to postižu s minimalnim resursima, za razliku od umjetnika u državama poput Španjolske i Francuske u kojima institucionalna podrška omogućava skuplje produkcije poput Palmine.
- Uvek nam fali još loptica, uvek nam fali prostora, uvek nam fali visina. Skočile su i cene stanova pa su nam falili i stanovi. To smo tako nekako preokrenuli. Loptica je znak da imaš nešto, ali nemaš dovoljno - pojasnila nam je Sekulović.
Iako ne treba romantizirati probleme koji onemogućavaju rast cirkusa kao umjetnosti na prostoru Jugoslavije, u slučaju "Načina postojanja" manje je postalo više. Sekulović tvrdi kako je jedna od stvari zbog kojih je inicijalno prešla iz kazališta u cirkus bila ta istinitost, taj manjak zapreka između sebe i uloge koju igra, kao i manjak zapreka između publike i izvođača. Istinitost njihovog rada nazire se u strasti s kojom ga igraju i u funkciji slučajnosti koja se, za razliku od nekih "skupljih" predstava, ovdje ne negira. Loptica će prije ili poslije pasti, što će ih natjerati da uvrste takav razvoj situacije u srž predstave, a u nekim se izvedbama čak i urušila konstrukcija. Predanost tom DIY momentu ono je što ovu predstavu u nekom smislu čini dosljednim nasljednikom nomadskog etosa cirkusa, predanost istoj onoj neuhvatljivosti koja je cirkus proslavila.
Danka Sekulović i Tjaž Juvan u izvedbi (Foto: Josip Bolonić/CirkoBalkana)
U kontekstu CirkoBalkane taj duh se ne zaustavlja u okviru domaće umjetničke produkcije. Za vrijeme tjedana u kojima šator odsjeda u Zagrebu dvorište Močvare pretvara se u umjetničku komunu. Tijekom dana zajednički se kuha, trenira i stvara, a navečer dvorište postaje plesni podij gdje se uz glazbu pleše i druži. Subotnja je večer privukla dvadesetak umjetnika koji su uz ples žonglirali, izvodili akrobacije ili vrtjeli vatru, sve izvan gabarita unaprijed zacrtanih okvira, evocirajući veseli putnički šarm koji prvi pada na pamet pri spomenu cirkusa.
- Nije to romantizacija, to se primijeti pri svakom dolasku grupa izvana koje ovdje vide na koji način funkcionira festival i onda svi kažu "osjećamo se k'o da smo doma". Nema tu neke strogo posložene strukture. Mi smo svi istovremeno i umjetnici i producenti i perači suđa i čistači - objasnila je Žinić-Mijatović.
Cirkus u Hrvatskoj nije imao tradiciju te je većinski krenuo odozdo, od mladih koji su se počeli iz zabave baviti tim vještinama kako bi se uličnim izvedbama mogli financirati ili ljetovati. Ostavština tih začetaka je ono što je CirkoBalkani podarilo reputaciju na zapadu, ali od reputacije se nažalost ne može živjeti. Spontanost koja karakterizira domaću cirkusku scenu pomogla je kultivaciji jedne nevjerojatno ustrajne, snalažljive i nadasve unikatne zajednice, no bez šire potpore, njen rast ima ograničenja. Premda je unazad dvije godine suvremeni cirkus priznat na nacionalnoj razini kao zasebna kategorija u sklopu financiranja javnih potreba u kulturi koje provodi Ministarstvo kulture i medija, Društvo umjetnika suvremenog cirkusa i dalje se bori za status strukovne udruge, dok većina financijske potpore dolazi iz Grada Zagreba i Francuskog instituta koji je, na našu sramotu, kvalitetu domaće produkcije prepoznao prije Republike Hrvatske. Nadalje, ključan problem predstavlja nedostatak adekvatnih prostora za vježbu i prezentaciju. Bez njih je nemoguće stvoriti potrebni kontinuitet u radu i privući širu publiku. Tome treba dodati i manjak formalne edukacije i medijskog interesa za pokrivanje cirkuskih događanja.
Zanimljivo je pritom vidjeti koliko je, unatoč svim preprekama i sustavnom zanemarivanju, cirkuska scena u Hrvatskoj uspjela narasti, sa sve većim interesom i produkcijom iz godine u godinu. Kada se na prvoj večeri ovogodišnje CirkoBalkane izvedba Marije Palma zaustavila na prepreci drugačijeg osvjetljenja, na tom se platnu bez prisutnosti izvođačice ono spektakularno u suvremenom cirkusu – nepatvoreni prijenos kompleksnih ideja kroz medij tijela – neizbježno izgubilo. Bez osobe koja uistinu pred nama prelazi fizičke granice fokus se vraća na barijeru između umjetnog i istinitog, barijeru koju cirkus svojim umijećem nastoji premašiti. CirkoBalkana usprkos svemu tu istinu doseže i na pozornici i mimo nje: granice ne postoje.
