Centri za kulturu podizani su 1960-ih i 1970-ih u Jugoslaviji iz narodnih i radničkih učilišta, osnivanih neposredno nakon Drugog svjetskoga rata za opismenjavanje i strukovno obrazovanje, kako bi se otvorila mogućnost proizvodnje i konzumacije kulturnih sadržaja na periferiji grada ili izvan većih gradskih središta.

- Od samih su početaka zastupali jednako programe amaterizma kao i stručne programe. Ljudi dovode svoju djecu na likovne, glazbene, dramske i plesne radionice, one su najposjećenije. Centri i danas djeluju u tom rasponu, pri čemu nikada nismo podilazili populističkim idejama, pokušavajući kritički odabrati i promišljati umjetnost i s njome društvenu stvarnost - ističe Anita Zlomislić, kustostica i voditeljica Galerije Vladimir Bužančić u Centru za kulturu Novi Zagreb.

Otvaranjem EU fondova lokalne samouprave su postale partnerice na projektima i tada se krenula mijenjati klima prema DKC-ovima, kaže Denis Košćak, koordinator koprivničkog foruma udruga FUNK

Za razliku od muzeja ili kazališta okrenutih ujednačenijim oblicima umjetničkoga rada, te razgranate društveno-kulturne ustanove trebale su uvezivati različite obrtničke i umjetničke prakse ukorjenjujući ih u probleme i živote lokalnih zajednica. To gdje su se, zašto, u kojoj mjeri i kojem trenutku svoga razvoja omladinski, kulturni i radnički domovi približavali ili udaljavali od tog zadatka, ukazuje i na oblike ograničenja u kojima su se kretali i na društvena i ekonomska remapiranja tih mikrozajednica od sredine 20. stoljeća do danas.

- Centri za kulturu doživjeli su uzlet 1980-ih s progresivnim i inovativnim programima, tada podržanim kapacitiranim i obrazovanim kadrom. Međutim, od 1990-ih pa nadalje razmišljalo se da se centri za kulturu ukinu, da se zatvore. U našem centru, sa sedamnaest ljudi, tada je ostalo troje zaposlenih. Ipak, zbog borbe kulturnih radnika, srećom nije došlo do toga, tako da smo mi nastavili raditi u našim lokalnim zajednicama - kaže Zlomislić.

Nagrizanjem institucionaliziranih kulturnih prostora, napuštene tvornice i kasarne ili nikada dovršene zgrade poput Doma socijalističke omladine u Splitu krenule su se skvotirati i reimaginirati u edukativne i umjetničke prostore, iz kojih su izrastali udruge i kolektivi suočeni iz nešto drugačijeg kuta s načinom, održivošću i kontinuitetom rada u tim prostorima.

- Za razliku od centara za kulturu koji se vežu uz Zakon o javnim ustanovama i kojima upravlja grad, novi oblik društveno-kulturnih centara nastaje odozdo, na inicijativu organizacija nezavisne kulture koje su htjele revitalizirati zapuštene prostore u svojim lokalnim zajednicama. Suradnja s gradskom vlašću u upravljanju tim prostorima kroz modele civilno-javnih partnerstava čini stoga jedno od glavnih obilježja današnjih društveno-kulturnih centara (DKC-ova) u Hrvatskoj - pojašnjava Mirela Travar, predsjednica platforme za razvoj nezavisne kulture Operacija Grad i nedavno osnovane Mreže društveno-kulturnih centara.

Neki centri za kulturu uspjeli su opstati i dobro funkcioniraju samo zahvaljujući entuzijazmu svojih radnika, kaže Anita Zlomislić, voditeljica Galerije Vladimir Bužančić u Centru za kulturu Novi Zagreb

U članstvu Mreže je i koprivnički Forum udruga nezavisne kulture FUNK, u koji su od 2014. okupljene udruge Kopriva, RockLive, Pod Galgama, Mamuze i Atelieri Koprivnica. Iako težnja za osnivanjem autonomnog centra nezavisne kulture postoji još od početka 2000-ih, dugo je bila suočena s nerazumijevanjem gradske vlasti. Udruge su 2015. ušle u prostor nekadašnje vojarne, a od 2018. krenule stjecati i autonomnost u radu.

- Dugo se to nije shvaćalo, mi tu riječ, autonomnost, ponavljamo zadnjih dvadeset godina. Radiš neke stvari koje propituju, koje su nekad možda i rubne, pa je onda postojao strah, mi ćemo vama sad dati neke silne novce i dati neki prostor koji ćete koristiti kako mislite da treba, a onda će se pojaviti nešto što nama ne ide u prilog. Otvaranjem europskih fondova lokalne samouprave su postale partnerice na projektima i tada se krenula mijenjati klima prema DKC-ovima - kaže Denis Košćak, voditelj udruge RockLive i koordinator FUNK-a.

Sudjelovanje grada u radu DKC-ova može poprimiti različite oblike; od pretvaranja DKC-a u novu instituciju kojom će grad suupravljati s udrugama, kao u primjeru zagrebačkog Pogona, preko osnivanja zajedničkoga tijela grada i udruga za odlučivanje o prostoru bez njegove institucionalizacije, kao u pulskom centru Rojc, do ustupanja prostora udrugama, uz naknadu, koje mu daju konkretnu namjenu, kao što je to slučaj u FUNK-u ili dubrovačkim Lazaretima. Grad ulazi u partnerstva s kolektivima i udrugama kao akter koji posjeduje prostore i budžet, pri čemu se komunikacija, uz gradske odjele za kulturu, odvija i s gradskim firmama. Gradske firme preko partnerstava na europskim projektima (jednim jedinim za sada usmjerenim baš prema društveno-kulturnim centrima, Kultura u centru) povlače novac za obnovu prostora u kojima udruge rade. U trenutku kada projekti prestanu, s izgrađenim i uređenim prostorima, postoji opasnost njihove prenamjene i gašenja novopodignutih društveno-kulturnih centara.

- Govorilo se o ponovnom otvaranju natječaja Kultura u centru, ali to se izgleda neće dogoditi. Nakon četiri godine rada na projektima, četiri godine zaposlenih ljudi, četiri godine programskih aktivnosti, moguće je da će u nekom trenu sve stati. Kako će lokalna zajednica reagirati, koju konkretnu podršku ćemo moći dobiti, trebamo vidjeti i tek tada će se pokazati u kojoj mjeri su ta partnerstva bila stvarna - upozorava Košćak.

Anita Zlomislić (Foto: Jurica Galoić/PIXSELL)

Mirela Travar također napominje da nema nikakvih garancija i da je, nakon šest godina mukotrpne potrage za prostorom za izvedbene umjetnosti, jedini način osiguravanja kontinuiteta upotrebe prostora bio pretvaranje hala nekadašnje tvornice Jedinstvo - Pogona u ustanovu kojom će grad i udruge ravnopravno upravljati.

- Da živimo u drugačijoj političkoj kulturi, ne bi bilo potrebno osnivati novu ustanovu. Bilo bi dovoljno da postoji neko razumijevanje između lokalne samouprave i organizacija civilnog društva da se zajednički ulaže u jednu zgradu, ali mi nismo još na tom stupnju, a ustanovu je ipak nešto teže razmontirati - kaže ona.

Razgranavanje centara za kulturu iz narodnih učilišta, koja su nudila prekvalifikacije i strukovne programe nije slučajno, građeni su kao integralni dio svakodnevnice razmrvljene na njezine egzistencijalne komponente.

- Tvornice, koje danas više ne postoje, sudjelovale su u radu centara za kulturu tako što su djelomično financirale programe i pomagale izradu javnih skulptura. Na Peščenici je, na primjer, cijela serija javne plastike koja su financirale tamošnje tvornice - govori Zlomislić.

U "starim" centrima za kulturu kao gradskim ustanovama mogućnosti odlučivanja su nerijetko sužene i javnoga je novca sve manje sa zamjetnim poguravanjem kreativnoga rada isto tako prema projektnom financiranju.

- Većinu u upravnim vijećima čine ljudi koje je imenovala politika. Manjinu imaju predstavnici radnih kolektiva. Da li će njih upravno vijeće čuti ili neće, to vam je veliko pitanje, koje ovisi o pojedincima, ljudima u upravnom vijeću. Neki centri za kulturu uspjeli su opstati i dobro funkcioniraju samo zahvaljujući entuzijazmu svojih radnika i zahvaljujući tome što ih nije uspjela pojesti ta jedna negativna selekcija u zapošljavanju - osvrće se na mogućnosti participacije radnika u gradskim ustanovama Zlomislić.

Filmska večer u koprivničkom FUNK-u (Foto: FUNK)

Zlomislić dodaje da s izmjenama vlasti ostaje otvoreno hoće li se nešto promijeniti, ali je odnos s Gradom Zagrebom godinama loš, gdje su i "ljudi koji su nekad redovito iz gradskih odjela pratili programe prestali dolaziti", a savjetnici krenuli evaluirati programe iz ureda, što ukazuje na to da se "događa jedna sveukupna birokratizacija kulture koja ne može uroditi dobrim".

Koprivničke udruge čuvale su autonomnost od samih početaka tražeći što veću samostalnost, s jasno artikuliranom zadrškom prema bilo kakvom utjecaju grada na programske sadržaje, vizualni identitet ili funkcioniranje prostora. Za FUNK je to crta ispod koje se ne ide, kako napominje Košćak.

- Čak i kad su dobra vremena, ne možemo se dovesti u situaciju da ne možemo kritički reagirati. Treba biti mogućnosti da se govori o svemu - kaže koordinator FUNK-a.

Ipak, Denis Košćak primjećuje da "partnerstvo s gradskom upravom može ugroziti glas nezavisne kulture jer smo došli do te neke razine partnerstva na kojoj je situacija dobra, gdje možemo tražiti sastanak ili poslati mail".

- Možemo mi ulaziti u neke teme i javno na njih reagirati, samo je problem što time narušavamo neko postojeće partnerstvo – kaže.

Suradnja s gradom proizlazi iz otpora prekarnim uvjetima rada u kulturi (što problematizira i platforma Za KRUH, a nedavno je osnovan i sindikat usredotočen na specifičnosti zahtjeva rada u udrugama, SKUPA), ali i otpora prema bilo kakvom obliku komercijalizacije kulturnih sadržaja i resursa. Ta se suradnja, obrazlaže Travar, iskazuje kao "nužda zbog uske povezanosti priče s time kako se upravlja javnim dobrima u Hrvatskoj, pa se ide i tako daleko da se te prostore i naziva kulturnom infrastrukturom jer su ih mahom kulturne organizacije uzurpirale i osvojile".

U modelima komunikacije prema gradu koje donose udruge, Anita Zlomislić vidi potencijal izmjene odnosa u gradskim centrima za kulturu, a u kapacitetima samih centara moguću podršku s prostorom i uvjetima za realizaciju aktivnosti udruga.

- Iako je pred nama dug put sazrijevanja, bez obzira na to radi li se o institucionalnoj ili nezavisnoj sceni, suradnja može rezultirati, s jedne strane, ostvarenjem kontinuiteta rada centara za kulturu i podizanja njegove kvalitete, kao i s druge, rješavanjem problema udruga i umjetničkih organizacija u kojima vrlo kvalitetne ideje i programi često nemaju mjesta za svoju realizaciju – kaže Zlomislić.

O povezivanju kulturnih radnika, njihovih znanja i mogućnosti, u obje vrste centara razmišlja i Travar upućujući na to da je "konačni cilj novih DKC-ova demokratizacija kulturnog polja. Da se otvore i centri koji nisu utemeljeni na civilno-javnom partnerstvu". Pritom, vraća na njihovu temeljnu ulogu, zajednice u koje bi trebali biti uronjeni.

- Cijeli kulturni sustav treba učiniti dostupnijim, da zajednice u njima mogu više sudjelovati, da se zaista stvaraju kultura i umjetnost odozdo. Ta odgovornost ne može biti na nikome pojedinačno. Treba biti na svim akterima u polju kulturne politike - zaključuje Mirela Travar.

 

Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma