Ako ste se ovog tjedna uspeli do Male dvorane na katu Pogona Jedinstvo, bili ste prepušteni treperavom izložbenom postavu u kojem svjetlo, sjene, zvukovi i odrazi igraju osebujne uloge, tvoreći suptilan, ali iskričav i zavodljiv ambijent. Riječ je o završnoj izložbi ovogodišnjeg, četvrtog izdanja projekta NOVAci, ostvarenog u suradnji kolektiva WHW i Pogona – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade. Program je namijenjen mladima na počecima umjetničkih i kustoskih karijera, koji se uz mentorstvo kustosica Ane Kovačić i Lee Vene žele okušati u radu na cjelovitom izložbenom projektu.
Svoja su istraživanja i koncepte kao novaci, odnosno novakinje, dosad ostvarile povjesničarke umjetnosti Tena Starčević i Antonela Solenički te novomedijska umjetnica Teuta Gatolin, a 2024. je za sudjelovanje u programu putem javnog poziva prvi put bio odabran kolektiv – ROSE, koji čine Bruna Jakupović, Lana Lehpamer i Ivor Tamarut. Za domaće je prilike nesvakidašnje što su se umjetnici okupili u kolektiv čim su počeli studirati na Odsjeku za animirani film i nove medije pri zagrebačkoj Likovnoj akademiji 2017., stoga su na lokalnoj i regionalnoj sceni već skupili zamjetno i kritički vrednovano iskustvo, ali je ovo bio prvi put da su igrali ulogu kustosa.
Neovisno o konačnom izložbenom ishodu, također je vrlo važno istaknuti da je edukacijska vrijednost programa NOVAci u svakom slučaju neosporna, s obzirom na to da je obrazovanje u kustoskim znanjima i vještinama na visokoškolskim ustanovama, unatoč pojedinim pomacima unazad nekoliko godina, još uvijek nedovoljno zastupljeno. U slučaju ROSE kolektiva, izložba "(Pre/Formacije)" koju su kurirali višestruko je zanimljiva kao takva.
Otegotna okolnost čitanju izložbe je uvodni tekst koji je teže prohodan no inače, no glavni mu je nedostatak ipak to što nigdje nisu navedeni nazivi radova umjetnika/ica Rene Hazulin, Krisa Komljenovića, Marije Josipović i Juleka Ploskog, koji većinom pripadaju najmlađoj generaciji autora/ica u likovnom polju, rođenih kasnih 1990-ih i ranih 2000-tih. Ulaz u koncept izložbe predstavlja pitanje inspirirano tekstom "Trans*/Matter/Realities and Queer Political Imaginings" Karen Barad: "Kako pojmovi materijal, materijalnost i materija stoje u (...) odnosu prije, tijekom i poslije izlaganja umjetničkog djela?", koje posjetitelje izravno upućuje na već spomenutu senzualnost postava, pri čemu su granice među pojedinim radovima vrlo fluidne, gotovo nepostojeće, naravno svjesno i namjerno.
Julek Ploski svoj je performativni DJ-set izveo na otvorenju izložbe kojem nažalost nisam mogao prisustvovati. pa o tome ne mogu govoriti, ali se predmetne instalacije Hazulin i Josipović skladno prožimaju s Komljenovićevom zvučnom instalacijom u jedinstveni umjetnički ambijent. Njegova je jasna i čista cjelovitost zato ključna olakotna okolnost doživljaju izložbe, jer je moguće odmaknuti se od pojmovima i idejama preopterećenog teksta da bi se prepustilo dovitljivom supostojanju materijalnog i virtualnog svijeta oblikovanog od strane umjetnika i kustosa.
Njime dominira ogromno zrcalo preko puta ulaza u postav, kao dio rada Hazulin, okruženo otrgnutim djelićima umjetnih lica i tijela u čiji okvir odrazi dosljedno materijaliziraju stalno promišljanje i promjene rodnih i vezanih identiteta kao vrijednost samu po sebi, dok podna instalacija već hvaljene kiparice Josipović umjetnu svjetlost i platneni te glineni pokrov povezuje u krhak, ali razgranat organizam, koji svjedoči o presudnosti duboke povezanosti živih bića zbog zajedničkog opstanka.
Dvije komplementarne instalacije, umješno upućene jedna drugoj, svako su toliko zapljusnute Komljenovićevim zvučnim valovima, koji jačaju ugođaj gotovo kazališne artificijelnosti i sceničnosti postava u cjelini, ali su također i nužan osjetilni kontrapunkt izložbi kojom inače prevladava vizualno i ponajprije taktilno. Svaki sam predmet poželio dodirnuti. Zvuk je tu da podsjeti kako materijalno, kako god ga definirali, ne može uspijevati bez podsvijesti.
