Iako razgovaramo sa sve četiri članice kustoskog kolektiva WHW Ivet Ćurlin, Anom Dević, Natašom Ilić i Sabinom Sabolović, molba je da budu zajednički i kolektivno potpisane. Praksa je to zajedničkog rada i nastupanja koju ovaj kolektiv njeguje zadnjih 20 godina i koja je dovela do toga da prošlog tjedna WHW dobije još jedno priznanje - mogućnost da Ćurlin, Ilić i Sabolović narednih pet godina vode bečki Kunsthalle, prestižni muzej u srcu austrijske prijestolnice. Ana Dević pak ostaje u Zagrebu gdje nastavlja voditi Galeriju Nova i netom osnovanu WHW Akademiju. Priznanje je ravno trenutku kada je WHW dobio priliku da vodi Istanbulski bijenale, ali i događaj koji bi nepobitno mogao utjecati na kulturne dinamike u Hrvatskoj.
Ni bečka pročelnica za kulturu niti žiri nisu tražili da improviziramo sa zvučnim imenima u budućem programu, da se razbacujemo lažnim obećanjima ili pristajemo na lojalnost prema gradskoj vlasti
Nakon objave vijesti da ste pozvane da u periodu od narednih pet godina vodite bečki Kunsthalle izjavile ste da je to ujedno i povod da nositelji kulturnih politika u Hrvatskoj preispitaju kakvi su uvjeti rada na našoj kulturnoj sceni. Što to zapravo znači kada dolazi od jednog od najuspješnijih kustoskih kolektiva na sceni? Što je razlog da je izostala valorizacija vašeg, ali i ne samo vašeg rada? Da li je cijela suvremena kultura postala nepotrebna hrvatskoj državi?
Za početak, mislimo da se radi o malograđanskom otporu prema bilo kojem obliku suvremene umjetnosti i kulture, a doprinosi i činjenica da umjetnička produkcija s kojom se mi bavimo – kao i šira scena na kojoj radimo - propituje odnos između umjetnosti i društva. Već 20 godina bavimo se temama koje su stavljene pod tepih: nasljeđem Komunističkog manifesta, recepcijom Nikole Tesle, normalizacijom i njenim posljedicama, uništavanjem spomenika i knjiga 90-ih i kasnije, nasljeđem gastarbajtera i posljedicama recentnih migracija, pitanjima suvremenog fašizma, povijesti umjetnosti na području Jugoslavije. Možda je preoštro reći da su suvremena umjetnost i kultura nepotrebni u Hrvatskoj, iako je to donekle točno. Ali ovaj naš primjer zapravo ništa ne dokazuje, to se dešavalo mnogima, već dugo. U 20 godina koliko djelujemo u Hrvatskoj bilo je boljih i lošijih razdoblja. Od referenduma o zabrani LGBT brakova desio se ogroman skok unazad, u skoro pa najgori period koji podsjeća na mračne devedesete za koje smo naivno mislili da su trajno iza nas, da su bile posljedica ratne pljačke i korumpirane tranzicije. Sve to se dešava uz međunarodnu podršku takvoj vrsti autoritarne, patrijarhalne, antikomunističke, konzervativne društvene situacije koja danas više nije nikakva iznimka u Hrvatskoj, ali ni u Evropi ni drugdje u svijetu.
Oportunistička sprega
Ali osim suvremene kulture i uništavanja nezavisne scene koja je nedavno reagirala na protestu ‘Dosta je rezova’ uništavaju se i javne institucije koje bi, kao recimo u bečkom kontekstu, trebale biti mjesta za razmjenu ideja, zajedničkog rada i ozbiljnog propitivanja društva? Zašto za WHW u 20 godina djelovanja nije bilo mjesta u nekoj institucionalnoj priči?
Već je dugo jasno da su institucionalne pozicije lokalno rezervirane za neki vid oportunističke sprege s politikom, što je nama bilo neprihvatljivo. Mislimo da je upravo u tome razlika kada govorimo o prihvaćanju pozicije u Beču. Odmah nakon prvih razgovora koje smo obavile s gradskom pročelnicom za kulturu Veronikom Kaup-Hasler ostale smo u čudu jer nas ni ona ni žiri nisu tražili da improviziramo sa zvučnim imenima u budućem programu, da se razbacujemo lažnim obećanjima ili pristajemo na lojalnost prema gradskoj vlasti. Vodile smo ozbiljan razgovor o tome koja je odgovornost gradske institucije, kako da se izađe iz zatvorenog turističkog i elitističkog kruga publike, što je potrebno da institucija bude stvarno odgovorna prema najširem spektru posjetilaca. Također nam je naglašeno – čak prije nego što smo stigle pitati - da nitko od nas nikada neće tražiti nikakav kompromis oko umjetničke autonomije i kvalitete umjetničke produkcije. Nakon takvog tipa razgovora ne osjećaš da si se ulaskom u institucionalni krug ičeg odrekao, da ćeš zbog toga biti ograničen ili da ćeš morati odustati od nekih svojih principa. Nažalost, na institucionalnoj razini u Hrvatskoj, uz časne i rijetke iznimke, ne vidimo puno propitivanja vlastite uloge u društvu i na sceni, nema interesa za demokratizaciju institucija te da se na osnovu te odgovornosti definiraju prioriteti i programi. Ako nema prostora za takve institucije, onda mi u lokalnim institucijama nemamo što raditi.
Kunsthalle želimo postaviti kao mjesto podrške ne samo za nas već i za široki krug saveznika i istomišljenika. Ali je jednako važno razmisliti kako takva institucija može razgovarati s onima koji nisu nužno naši istomišljenici
U kakav kontekst odlazite sada, kada govorimo o Beču koji svakako ima socijaldemokratsku prošlost, dok s druge strane u Austriji vlada konzervativna struja uz podršku desnice?
Situacija tamo je naravno itekako povezana s generalnom situacijom u Europi, u kojoj su konzervativne snage toliko destruktivne i jake da se odjedanput bečka socijaldemokracija percipira kao nešto jako progresivno. Socijaldemokratska vlast u Beču je u zadnjih godinu-dvije napravila neke pomake i programe koji predstavljaju najbolje što se od socijaldemokracije može dobiti. Ozbiljno se radi na nastavku projekata socijalnog stanovanja, očuvanju besplatnog zdravstva i školovanja, podizanju honorara za umjetnike, sindikalizaciji, znači bave se infrastrukturom koja se nažalost prestala podrazumijevati kao dobra praksa i koja sve više postaje dragocjena i ugrožena iznimka. Nije slučajno da nam je gradska vlast u Beču povjerila Kunsthalle, svoju glavnu gradsku instituciju za suvremenu umjetnost, oni vrlo dobro znaju što mi kao kolektiv radimo. Baš zbog toga su nam spremni dati tako vidljivu instituciju u ruke, bez ikakvog uvjetovanja, i zagarantirati nam trogodišnji budžet. Taj Beč kao anomalija socijaldemokracije unutar desnog i konzervativnog austrijskog okruženja, ali sve više i Europe, za nas naravno predstavlja izazov. Beč ostaje i grad u kojem se borba vodi i unutar njega, budući da su i u samom gradu u porastu stranke desnice. Zato nas i zanima pitanje što se može napraviti s umjetnošću unutar takvog konteksta i na koji način možemo pregovarati umjetničku autonomiju kada smo zainteresirane za politički učinak umjetnosti, a istovremeno svjesne njenog ograničenja i njenih nemogućnosti. To se sve može dodatno zakomplicirati baš zato što smo odabrane od gradske vlasti, a svjesne smo da socijaldemokrati neće nužno biti na vlasti svo vrijeme našeg petogodišnjeg mandata.
U medijima se sada spominje i vaš ‘aktivni antifašizam’, što dobro zvuči i kada se govori o našem lokalnom kontekstu?
Mislimo da naše imenovanje ukazuje na prepoznavanje 20 godina našeg rada, ali i na vidljivost i važnost šire scene koja nije isključivo kulturna. Uvijek nam je bila ključna sinergija pojedinaca, inicijativa, organizacija i neprofitnih medija koji ovdje nepokolebljivo rade i daju sve od sebe u borbi za pravedniji sustav, bez obzira na teške uvjete svog rada. Unutar svega toga pitanje antifašizma za nas je crvena nit. I naravno da je to bilo važno u Beču, javno se se govorilo o našoj prvoj izložbi ‘Što, kako i za koga, povodom 152. godišnjice Komunističkog manifesta’, spominjali su se nesvrstani i samoupravljanje, kolektivnost, feminizam i antifašizam.
Što onda lokalni umjetnici i scena konkretno mogu očekivati od vašeg odlaska u Beč? Možemo li očekivati jače povezivanje dvije scene i više gostovanja umjetnika iz regije u Kunsthalleu?
Želimo prije svega naglasiti da ne odlazimo, ne želimo otići nego se reorganizirati. Ne odustajemo od naše baze u Zagrebu, Galerija Nova i WHW Akademija idu dalje, ta zagrebačka baza je oduvijek bila ishodište naše perspektive. Što se tiče povezivanja scena, naravno da svi kustosi imaju ‘svoj‘ krug umjetnika i umjetnica s kojima rade, niz kolegica i kolega s kojima smo razvijale neke projekte i nastavljamo razmjenu s njima. Zanima nas i kako programe u Zagrebu povezati s novim iskustvima u Beču. Kunsthalle želimo postaviti kao mjesto podrške ne samo za nas već i za široki krug saveznika i istomišljenika. Ali čini nam se da je jednako važan dio našeg zadatka da razmislimo kako jedna takva institucija s velikim budžetom, vidljivošću i infrastrukturom može razgovarati s onima koji nisu nužno naši istomišljenici. Treba razmisliti kako se Kunsthalle može prilagoditi i fokusirati svoje programe prema ljudima koji su izvan njenog uobičajenog kruga. Čeka nas intenzivno upoznavanje Beča i nadamo se da će iz toga proizaći neke od strategija oko toga izazova.
Grad gastarbajtera
Odlazite na rad u državu koja prema prostoru bivše Jugoslavije ima gotovo pa kolonijalnu prošlost. Naša regija se i danas nalazi u izrazito jakoj ekonomskoj i političkoj sferi austrijskog utjecaja, a često se taj odnos zapravo uspostavlja i kroz kulturne politike. Također, u Austriji živi veliki broj gastarbajtera i njihovih potomaka koji pokazuju izrazito nisku vertikalnu pokretljivost unutar austrijskog društva. Na koji način će za vas taj kontekst biti izazovan?
Svakako nas zanima sva kompleksnost odnosa Beča i istoka, Beča i juga, Beča i nekadašnjeg carstva. Pitanjem kolonijalizma ćemo se baviti u širem smislu, kao i pitanjem što se danas dešava u situaciji post-kolonijalizma. Kao što smo Hrvatsku uvijek uzimali kao simptom svega što se dešava u svijetu, kao što se danas vidi da Hrvatska u svom desničarenju nije nikakav izuzetak, tako su i odnosi Austrije i periferije simptomatični za niz drugih odnosa koji se događaju na globalnom nivou. Kroz dosadašnju suradnju s austrijskim institucijama uvijek smo pokušavale propitivati prirodu tog odnosa i to ćemo nastaviti. Beč je definitivno grad gastarbajtera za koje želimo da postanu naša publika. To nije jednostavan zadatak i zato nam je izazovno propitivanje od strane grada da li Kunsthalle treba prostorno ostati u samom centru, a trenutno se nalazi u Museumsquartieru, koji je skoro pa isključivo turistički i reprezentativan. Osim komunikacije s gasterbajterskim zajednicama kroz sadržajnu orijentaciju zanimljivo nam je razmišljati i o prostornom izlasku u druga susjedstva, naravno među prvima nas zanima korak prema gasterbajterima iz Jugoslavije.
Možda pitanje zvuči kao floskula, ali primjer ste uspješne i nažalost danas rijetke kolektivne prakse u Hrvatskoj. Kada se danas osvrnete na svoj rad, što vam je predstavljalo najveći izazov?
Puno toga u kolektivnom radu, što se tiče odnosa i intimnosti, komplicirano je prepričati. Jedan od najvećih izazova nam je predstavljalo kako održati balans između prijateljstva i činjenice da radimo zajedno te da si ne možemo priuštiti zastoje, promjene intenziteta i ponekad potrebu za udaljavanjem, za što u privatnim odnosima inače ima mjesta. Što se uže profesionalnog dijela tiče, glavni zadatak bio je kako u vrlo prekarnim uvjetima održati mjeru, ali i opstati, kako spriječiti da same sebe gurnemo preko granica izdržljivosti. Jako dugo smo radile previše stvari odjednom da bi preživjele, bez zaustavljanja, kao i većina ljudi sa scene. Puno smo kolektivno investirale i u to da ostanemo što je moguće više otvorene novim umjetnicima, praksama, sredinama i da ne razmišljamo stalno u jednim te istim okvirima, ali da ne upadnemo u neoliberalni imperativ konstantnog izmišljanja nečeg novog. Bilo je važno oduprijeti se hiperprodukciji, zaraditi plaću za sebe i suradnice te za hladni pogon organizacije, a pritom ne iscrpiti vlastite resurse, što je gotovo pa nemoguć zadatak. Kao i svi, borile smo se i s rastućom birokratizacijom kulture koja je postala sredstvo trajnog iscrpljivanja. Često se sjetimo kako je Mladen Stilinović pričao da je nekad dolazio do izložbe kroz tri pisma: onog koje ga poziva na izložbu, njegovog kojim pristaje i kaže koje radove će ponijeti te pisma koje mu potvrđuje datum i šalje kartu! Čini nam se da bi i za kolektivne dinamike i za dragu umjetnost dobro došlo malo takvog preispitivanja neprekidnog rasta, želimo imati to na umu bez obzira na ovu promjenu veličine platforme koju vodimo.
