Djela dviju umjetnica – hrvatske umjetnice Vlatke Horvat koja posljednjih dvadesetak godina živi u Londonu i bjeloruske umjetnice s berlinskom adresom Marine Naprushkine – udružena su u postavu koji je u okviru redovnog izlagačkog programa Galerije Nova kurirala Ana Dević iz kolektiva WHW. Svoj naslov, "Umjetničke ekologije svaki dan", izložba dijeli s publikacijom objavljenom početkom ljeta u izdanju WHW-a i Sternberg Pressa, a u uvodniku tog zbornika tekstova i vizualnih eseja uredništvo programatski ističe: "Vjerujemo da umjetnost može pridonijeti definiranju novih načina rekonfiguriranja naših odnosa prema Zemlji i njezinim stanovnicima." U knjizi se, naime, traga za onim umjetničkim i kulturnim praksama koje nastoje pružiti što sveobuhvatnije odgovore na slojevitu globalnu krizu današnjice, prije svega kroz prakticiranje učenja "odozdo" i uz politike brige i solidarnosti.
Upravo su ti principi temelj umjetničkog djelovanja Marine Naprushkine, u kojem su aktivistička, edukativna i umjetnička komponenta neraskidivo isprepletene. Iako već dugo živi u Njemačkoj njezin je interes i dalje kontinuirano vezan uz Bjelorusiju koja protekle dvije godine proživljava alarmantnu represiju. Zagrebačku izložbu otvara tekstualni rad "Želim predsjednicu", koji je parafraza 30 godina starijeg, strastvenog komentara umjetnice Zoe Leonard na političku situaciju i agitacijskog poziva na akciju u SAD-u ranih 1990-ih. "Želim predsjednicu koja je kućanica, čistačica, učiteljica, medicinska sestra, primalja" – tom rečenicom Naprushkina otvara svoj vapaj za novim, posve drugačijim političkim glasom utemeljenim na brižnosti, empatiji i socijalnoj osjetljivosti koja se na prošlim predsjedničkim izborima u Bjelorusiji i artikulirala kao opozicija Lukašenku, da bi ubrzo potom bila tiranski ugušena. Na recentnu situaciju Naprushkina se referira i ciklusom slika utemeljenima na tradicionalnoj ženskoj tehnici "malevanke", pri čemu uobičajene pejzažne motive zamjenjuje simbolima političkih demonstracija. Čitanje tog rada rastvara se i u kontekstu šireg umjetničina interesa za marginalizirane pozicije i nevidljive povijesti, jer on funkcionira i kao hommage tipično ženskim, u oficijelnoj kulturi uglavnom zanemarenim tradicionalnim znanjima, umijećima i umjetnosti. Pitanjem historizacije i edukacije bavi se u radu "Svaki dan, udžbenici" u kojem na stranicama školskih bilježnica aplicira nacrte i crteže tvornica iz arhive vlastita djeda, arhitekta koji je, nošen tada aktualnim modernističkim habitusom o humanizaciji radnog prostora, projektirao neke od bjeloruskih tvornica.
Učiniti svakodnevicu humanijom, osvijestiti pa transformirati tipične oblike odnosa koji njome vladaju središnji je imperativ u umjetničkoj praksi Vlatke Horvat. Temeljeni na restrikcijama, zadacima i pravilima koje Horvat sebi zadaje, ti često duhoviti, fragilni i pomalo ritualni radovi svakodnevicu čine poetičnijom, tražeći u njoj mogućnosti i alate za drugačije promatranje okoline, drugačije vrste sudjelovanja u njoj i, naposljetku, za drugačije razmišljanje uopće. U seriji fotografija "Preko" različiti materijali zatečeni u krajoliku – od granja, debla, dasaka, pa do gumenih cijevi i komadića crijepa – postaju mostovi kojima se premošćuju obale potoka, dok u umjetničkoj knjizi "Vidjeti zvijezde iznad planina" okuplja kolaže koje je svakodnevno, jedan po jedan, izrađivala tijekom pandemijske godine, istražujući nove načine gledanja vlastite neposredne okoline. U video radu "Sve dok nam ne završe i posljednji napori" fizički je rad pomalo besmislen, besciljan – sastoji se od neprestanog kotrljanja predmeta po tlu – ali je također podvrgnut pravilima (točno određenim načinima kretanja i pokreta). U promatranju niza ritmičnih, tjelesnih gesti koje akceleriraju kako video odmiče, oblikuje se pitanje: što nastupa kada rad završi, kada taj posljednji napor iz naslova napokon završi? Olakšanje? Ili tek tada počinje rad – rad na nekoj novoj, pravednijoj, "pažljivijoj i brižnijoj" (kako Naprushkinin video rad "Budućnost za sve" sugerira) svakodnevici?
