S kolektivom WHW/Što, kako i za koga?, koji čine Ivet Ćurlin, Ana Dević, Nataša Ilić i Sabina Sabolović, najznačajnijim kustoskim kvartetom poteklim iz našeg kraja svijeta u dalji i (crno-)bjelji, razgovaramo o njihovom najnovijem visokoprofilnom angažmanu, ljubavi i revoluciji u pristupu umjetnosti, promišljanju vlastite četveročlane baze koja se neprestano širi i proširuje te o novom, post-Novom prostoru na pomolu za zagrebačku likovno-umjetničku scenu.

Skulptur Projekte Münster, jedna od zanimljivijih europskih izložbi u suvremenom opticaju, u trima je članicama kolektiva WHW našla novu umjetničku direkciju. Što su bile pogonske misli vašeg prijedloga prilikom aplikacije za posao? Što vas najviše zanima istražiti u novom kontekstu?

Ivet Ćurlin: Naš pristup je, ukratko, kontinuitet s promjenama. Mislimo da je, u društvu koje neprestano inzistira na novom, važno tražiti veze s prošlim iskustvima, ne kretati sasvim iz početka. Dok smo u Münsteru želimo slušati i učiti, zanima nas kakvi su odnosi ostvareni u prošlim izdanjima projekta – s gradom, umjetnicima, publikom... Na temelju toga ćemo osmisliti svoja polazišta. Zanima nas i izlazak iz Münstera kako bismo istražile ruralnu okolicu grada i područje granice sa Nizozemskom. Ruralno nas zanima jer mislimo da se kroz taj interes može dodatno raditi na jednom od osnovnih metodoloških principa, inspiriranih odrastom, koje želimo razviti – ekološki promišljenom načinu rada.

Područje intenzivne poljoprivrede oko Münstera potaknulo nas je da gledamo šire, prvenstveno prema Nizozemskoj, i da vidimo koje posljedice nacionalne granice imaju na taj prostor, te da se referiramo na sporazum o Vestfalskom miru koji je potpisan u Münsteru i Osnabrücku 1648. godine i koji je te nacionalne granice zapravo i stvorio. Time ćemo otvoriti još jednu temu koja nam je izrazito važna, a to je pitanje transnacionalne međuuvjetovanosti i solidarnosti na globalnom nivou. Pritom se pozivamo na transnacionalnu javnu sferu na način na koji ju je artikulirala filozofkinja Nancy Fraser, koja smatra da javna sfera više ne funkcionira unutar nacionalnih okvira i da u vremenu konstantnog rasta etnonacionalizama, nostalgičnog populizma i fašizma, povratak na ideju generalnog javnog interesa više nije efektivan te da moramo osmišljavati nove načine stvaranja transnacionalnih javnih prostora.

Jedan od glavnih izazova trenutno je svakako kako uopće raditi na polju kulture u Njemačkoj u kojoj se samo redaju cenzure, autocenzure, otkazivanja bilo kakvih glasova podrške Palestini i kritike Izraela. Recentni izbori pokazuju, kao i u mnogim mjestima u Evropi, zastrašujući rast parlamentarne desnice koja potencira mržnju prema migrantima i islamofobiju te krivi lijevu kulturnu scenu za antisemitizam, iako sva istraživanja pokazuju da napadi dolaze upravo od njih. Nismo olako donijele odluku da ipak pokušamo tamo realizirati projekt, ne želimo odustati dok ne vidimo da stvarno nije moguće raditi na principima internacionalizma, antifašizma i pravednosti, s umjetnicima sa svih strana svijeta.

Jedan od glavnih izazova trenutno je svakako kako uopće raditi na polju kulture u Njemačkoj u kojoj se samo redaju cenzure, autocenzure, otkazivanja bilo kakvih glasova podrške Palestini i kritike Izraela – navodi Ivet Ćurlin

Kroz gotovo četvrt stoljeća djelovanja uspostavile ste prepoznatljivu estetiku i poetiku i politiku. Što bi mogli biti fiksni elementi tog djelatnog identiteta, a kamo bi se pomični mogli pomaknuti u nadolazećim projektima?

Nataša Ilić: Jednom davno, još na početku našeg rada, Marko Golub (urednik i kustos, današnji voditelj Galerije HDD-a, op. a.) komentirao je da uvijek radimo istu izložbu, i to jest tako, u smislu da su pitanja "što", "kako" i "za koga" uvijek naša okosnica. To znači krenuti od mjesta u kojem radimo, krenuti od specifičnih neuralgičnih točki, mjesta društvenih sukoba, emancipacijskih borbi, potisnute povijesti, političkih skandala itd., i gledati kako je to što je lokalno specifično dio šire priče, dio transnacionalnih narativa koje tek treba ispričati. Suvremena umjetnost kao praksa koja se od 1960-ih oblikovala u otporu prema modernizmu i nacionalnim školama danas sve više postaje žanr. Slika umjetnosti kao društvenog dobra propada pod težinom disfunkcionalnosti kapitalizma, ekološkim kolapsom, općom dostupnošću digitalne kulture i izazovima estetike umjetne inteligencije koja mijenja definicije kreativnosti. Sve to dovodi u pitanje uobičajene pretpostavke o tome kako umjetnost stvara značenje u svijetu.

Za nas to znači otvoreno se baviti tim pitanjima, adresirati proklamirani ambiciozni radikalni stav umjetnosti i njenih institucija i diskriminirajuće prakse čitavog polja umjetnosti, analizirati ne samo umjetničke radove nego i infrastrukturu koja ih podržava i odnose moći na kojima ona počiva. Istodobno, to znači i ne izgubiti povjerenje u umjetnost koja naslućuje i zna ono što još nema jezik, kao mjesto socijalizacije, učenja, javnosti, općeg dobra, pa i tada kada se to ne odvija nužno na terenu koji poznajemo kao "suvremenu umjetnost" – možda čak osobito tada. I dalje vjerujemo da umjetnost može otvoriti potencijalne koalicije ekološki usmjerenih perspektiva u kojima sebe vidimo u zajednici s drugim vrstama kojima nismo vladari, s odbacivanjem fiksnih i naslijeđenih identiteta i antikapitalističkim stavom u kontaktu s postojećim znanstvenim, političkim, građanskim i aktivističkim inicijativama koje se bore za pravedniju budućnost.

Osjećamo li se ikad sputano tom prepoznatljivošću i očekivanjima koja ona nosi – naravno da da, i kolektivno i individualno. Kako je rekao Theodor Adorno "Es gibt kein richtiges Leben im falschen", nema dobrog života u pogrešnom, oštećenom, brutalnom kapitalizmu. Ono što možemo je pokušati ustrajati i ne izgubiti uvjerenje da je društvena promjena i nužna i moguća.

 

"Kvaliteta" umjetničkog djela

Angažirana i politički relevantna umjetnost, kao i politička relevantnost umjetnosti, bitan su potporanj vašeg rada. Kako razlikujete istinski transgresivnu umjetnost od političnosti kao estetike ili komodificirane pseudovrijednosti kojom se trguje?

Ilić: Mogli bismo reći da je ne razlikujemo – ta je granica porozna, nema alata koji može garantirati kvalitetu i mjeriti učinke umjetnosti. "Kvaliteta" je za nas uvijek društveno određena kategorija koja reflektira odnose moći. Vjerujemo da je naša uloga dati umjetnosti priliku da pokuša i da ne uspije te da je umjetnost, bez obzira na ograničenja u kojima djeluje, i dalje jedno od mjesta koja dopušta eksperimentiranje i pogrešku, mada je menadžerski pritisak na kvantifikaciju uspjeha umjetnosti sve veći.

Ono što pokušavamo je ne baviti se samo pojedinim umjetničkim djelima, nego uvijek u određenoj mjeri i cijelim poljem umjetnosti, koje je mjesto produkcije subjektivnosti i socijalizacije, mjesto relacionalnosti, što uključuje odnose koji nadilaze individualnu umjetničku kreativnost i protokole polja umjetnosti i prepoznaju međuovisnosti i odnose moći i izrabljivanja koji djeluju i na potlačenu i na opresivnu stranu. To je možda ono što izložbe koje radimo uvijek nastoje učiniti vidljivim, što nas zapravo uvijek vraća na pitanja što, kako i za koga koja oblikuju našu praksu.

Odlazak s direktorskog mjesta bečkog Kunsthallea nakon dinamičnog i bogatog mandata bilo je neugodno iznenađenje mnogima koji su pratili vaš rad, osobito s obzirom na mlako objašnjenje upravnog odbora. S određenim odmakom, što znate ili možete pretpostaviti o razlozima vašeg, možda preuranjenog, odlaska iz Kunsthallea?

Sabina Sabolović: S humoristične strane, možemo reći da je veće iznenađenje bilo to da smo uopće dobile taj posao, nego to da smo ga ubrzo izgubile. Dati posao vođenja jedne od glavnih institucija suvremene umjetnosti ženskom kolektivu s područja nekadašnjeg carstva na koje se u Austriji uglavnom gleda svisoka bio je neuobičajen iskorak. Shvatile smo vrlo brzo da se radi o gradu čija su politika i establišment zapleteni u prilično provincijalno propitivanje vlastite važnosti i opsesiju o svojoj poziciji u Evropi.

Naša regija ih podsjeća na izgubljeno carstvo i zanima prvenstveno kao područje eksploatacije. Najuspješnijim kulturnim institucijama u Beču se smatraju one koje zapravo dovode umjetnike i umjetnice koji su već validirani na zapadu kroz glavne mejnstrim institucije i kroz tržište. Nas nije zanimalo ništa od toga, stojimo iza svog programa koji se obraćao migrantskom gradu i radio sa zajednicama koje mislimo da se u Beču podržavaju na margini, a ne u središtu kulturne produkcije. Pri odlasku nam je bilo izuzetno važno što smo dobile ogromnu podršku umjetničke scene i nekih od institucija kao što su Umjetnička akademija, na kojoj i predajemo od ove jeseni, ili društva likovnih umjetnika Secesija.

S druge strane, lokalni mediji skoro uopće nisu izvještavali o toj podršci. Gledajući pozitivno – naučile smo svašta, realizirale program na koji smo ponosne i upoznale puno izuzetnih kolega/ica i umjetnika/ica s kojima ćemo nastaviti dijalog. Budući da smo dobivale čak i pravna upozorenja da ne smijemo o tome govoriti, možemo u zaključku samo reći da je naš dojam da je proces kroz koji nam ugovor nije produžen bio izuzetno neprofesionalan i diskriminirajući. Nama se čini da takav tretman u Beču nikad ne bi doživio muškarac iz, na primjer, Londona ili Züricha.

U Beču smo vrlo brzo shvatile da se radi o gradu čija su politika i establišment zapleteni u prilično provincijalno propitivanje vlastite važnosti i opsesiju o svojoj poziciji u Evropi. Naša regija ih podsjeća na izgubljeno carstvo i zanima prvenstveno kao područje eksploatacije – ističe Sabina Sabolović

Međunarodna afirmacija uvijek odjekne kao veći spektakl, ali barem je jednako važan, ako ne i umnogome važniji vaš kontinuirani rad i prisutnost u domaćem kontekstu, primarno u posvećenom vodstvu Ane Dević. Što biste rekle da su najznačajniji suvremeni trendovi kada je riječ o kustoskom radu u domaćem i širem europskom kontekstu? Koliko se razlikuju trendovi s obzirom na različite geopolitičke, pa onda i umjetničke kontekste?

Ana Dević: Zagreb i lokalna sredina za naš su rad oduvijek baza i perspektiva iz koje gledamo na svijet. Ta točka je mjesto kontinuiranih susreta – u pravilu, sudionici svih naših međunarodnih projekata dolazili su i vraćali se u Zagreb. U domaćoj sredini uvijek nam je bilo važno raditi i misliti izvan nacionalnih okvira, a lokalno ukorijenjeno i povezano u svim smjerovima. Primjerice, omogućavati nove umjetničke produkcije, istraživanja, otvarati kanale novih znanja izvan uskih granica...

U odnosnu na lokalno i međunarodno, na neki način sve je povezano kada, primjerice, razmišljamo o pitanjima odrasta, ekološkoj krizi, porastu fašizacije, patrijarhalizacije i rasizma, stanju permanentnog rata i genocida kojem sada svjedočimo, prekarizaciji ili sistemskom nasilju. Dug je popis nažalost negativnih trendova koji potresaju sadašnji trenutak – te teme su prisutne u našim projektima. Naravno, svaka scena ima drugačije urgentnosti, no zajedničko nam je da živimo u svijetu koji više nije samo lokalan, ni globalan, pa ni "glokalan". Kako je to istakla kustosica Kate Sutton, koja dolazi iz SAD-a a u Zagrebu živi deset godina, kao kulturne radnice suočavamo se sa sve nezgrapnijim očekivanjima da nastanimo nekoliko registara istovremeno.

Baveći se međunarodnim kontekstima i krizama, danas se svi istodobno bavimo i internim refleksijama, zahtjevima lokalnosti... Kate ove godine mentorira sudionike WHW Akademije i promišlja s njima kako postaviti ključne koordinate djelovanja u takvom svijetu. U proteklih pet godina važno nam je što smo ostale prisutne i na lokalnoj sceni jer upravo se u kriznim razdobljima kroz kakvo prolazimo intenzivira mjesto i odgovornost umjetnosti, pa je dobro vidjeti koje su to nove mogućnosti koje imamo priliku istražiti i podržati baš sada i ovdje. Što se tiče trendova, brojne su točke oko kojih se prelamaju teme socijalne solidarnosti, aktivizma, ekofeminizma, dekolonijalnosti, kolektivnosti, somatskog iskustva, skrbi itd.

 

Nova Nova

Prošlogodišnje zatvaranje Galerije Nova ozbiljan je i zaista bolan gubitak u zagrebačkom artscapeu, postoje li ideje ili planovi za neku novu Novu?

Ćurlin: Sretne smo što napokon imamo pozitivnih novosti po tom pitanju. Javile smo se na natječaj za gradski prostor u Draškovićevoj ulici koji je raspisala ustanova Novi prostori kulture i nedavno smo dobile vijest da smo izabrane da ga vodimo. Proces do otvorenja će potrajati jer se radi o transformaciji komercijalnog prostora (kafića) u kulturni, kakva se nažalost u centru Zagreba inače vrlo rijetko događa jer obično proces ide u obrnutom smjeru. Prostor se u potpunosti uređuje i oprema za galerijsku djelatnost, a otvorenju se nadamo krajem sljedeće godine. Namjeravamo već i ranije krenuti s nekim manjim akcijama na toj lokaciji u nadi da će Draškovićeva 31 uskoro postati vidljivo i posjećeno mjesto kulturne produkcije i okupljanja.

Jako nam je drago da ćemo ga voditi kroz model programske suradnje s novom gradskom ustanovom Novi prostori kulture, koja se već u nekoliko mjeseci pokazala kao izuzetno koristan i kreativan motor za širenje kulture po svim gradskim kvartovima i progresivno promišljanje gradskih resursa. Od prošlog ljeta pa do otvaranja novog prostora radimo razne programe u suradnji s institucijama i organizacijama kao što su Centar za mlade Ribnjak, Galerija VN, Hrvatski školski muzej, Kino Kinoteka, Pogon Jedinstvo, Booksa, Multimedijalni institut, Etnografski muzej i druge. Osim programa WHW-a, Galerija Nova godinama je ugošćavala programe drugih organizacija nezavisne kulturne scene i zahvalne smo brojnim kolegama i kolegicama što nam sada vraćaju podršku i gostoprimstvo.

Kako se održava, ako se održava, zaljubljenost u umjetnost kroz tako dug vrijedan rad u polju? Što vam još uvijek može oduzeti dah u kontaktu s umjetničkim djelom?

Sabolović: Teško pitanje. Ljubav prema umjetnosti možda proizlazi iz uvijek ponovnog otkrivanja što je ljubav i što je umjetnost. To su trenuci u kojima nestaju cinizam i profesionalizam. Susret s umjetnošću za mene i dalje može transformirati što mislim i osjećam, tako da mi umjetnost i umjetnici/ce češće daju zrak koji mi nedostaje zbog svega strašnog i nasilnog što nas okružuje, nego što mi oduzimaju dah. Jedan skroz recentan primjer – neka mi ne zamjere suvremeni umjetnici/ce koji su ipak moj prvi izvor inspiracije uz pjesnike/inje: bila sam prošli tjedan u Beogradu zato što će sljedeće godine naša izložba o zbirci solidarnosti iz Skopja nakon potresa biti postavljena u Muzeju Jugoslavije, što nas jako veseli.

Tom prilikom sam napokon uspjela nakratko ući u zgradu Saveznog izvršnog vijeća i tamo vidjeti nevjerojatan spoj umjetničkih radova, arhitekture, dizajna, obrta i, što je možda osobito potresno, povjerenja u umjetnost. U tim reprezentativnim salonima nema ni jedne crvene zvijezde – sunce predstavlja potencijal zajedništva. Ne idealiziram kompliciranu prošlost, ali iskustvo tog kratkog posjeta takvom cjelovitom umjetničkom ostvarenju inspirativno je za neke nove pokušaje.

Što bi mogao biti WHW nakon WHW-a? Vaša je četverostrana baza još uvijek stabilna, ali se pridružuju i mlađe članice, odgajaju nove kustoske generacije. Što je nasljeđe koje biste voljele ostaviti i prepustiti?

Dević: Otvorenost i suradnje oduvijek su usmjeravale naš rad i projekte. Sam početak našeg vođenja Galerije Nova, sad već prije više od dvadeset godina, bio je usmjeren na najmlađu generaciju umjetnica i umjetnika. Recentno smo učinili nekoliko dodatnih koraka i u tom smjeru. Uz kontinuirani rad s mladim umjetnicima na WHW Akademiji intenzivirali smo suradnju s mlađom generacijom kolegica i kolega. Istaknule bismo dugoročne suradnje s Anom Kovačić, Leom Vene i Martinom Kontošić s kojima u različitim oblicima dugo surađujemo.

Nismo stigle razmišljati dugoročno o strategijama medijacije vlastitog nasljeđa za budućnost, neprekidno nešto radimo i čini se da ima još dosta toga što je pred nama. No to jest relevantno pitanje koje zahtijeva dodatno promišljanje vlastite pozicije u odnosu na transgeneracijsku razmjenu. Za nas je podrška starijih kolega bila presudna, naši neformalni mentori, ali i kolege, bili su važni umjetnici i kustosi koji su nas prvi podržali i dali nam vjetar u leđa: Sanja Iveković, Mladen Stilinović, Branka Stipančić, Antun Maračić, Želimir Koščević, Goran Trbuljak, Tomislav Gotovac, Vlado Martek, Ivan Picelj, Matko Meštrović, Dunja Blažević, Bojana Pejić, Zdenka Badovinac, da spomenemo samo dio njih. Neke od tih brojnih suradnji traju i danas.

Nitko od nas ne pada s neba, niti s jednom generacijom sve započinje i završava. Svi se zateknemo na tlu koje su krčile i fertilizirale prethodne generacije. Ponekad te "međaše pod travom", kako ih je zvao Radoslav Putar, moramo malo razgrnuti da ih vidimo, ali su uvijek prisutni. To nam je i omogućilo da i same otvaramo neke nove puteve, veze i međaše unutar i izvan lokalne sredine koje smo oduvijek povezivali međunarodno. Vjerujemo da smo ostavile svoj trag i da ćemo to nastaviti činiti na načine da to bude korisno i onima nakon nas.