Od 22. ožujka do 26. travnja na različitim lokacijama u Zagrebu odvija se izložba "Pet bijelih stepenica", čije ste kustosice, uz Sabinu Sabolović, Anu Dević i Ivet Ćurlin. Predstavite nam je ukratko.
Ana Kovačić: Izložba je inspirirana fragmentom istoimene pjesme Vlade Kristla. Nije ju zahvalno prepričavati, ali u njoj pjesnik odlučuje prijeći te stepenice da bi ušao u pekaru koju doživljava kao mjesto mira i utjehe. Izabrale smo sedam vrlo različitih, nama inspirativnih umjetničkih pozicija – Antona Katsa, Júliusa Kollera, Rene Matić, Niku Mihaljevića, Anu Opalić, Laure Prouvost, Škart i kolektiv Tizintizwa – i osmislile ne sasvim uobičajena mjesta susreta s njihovim radovima. Tražimo malo znatiželje da ih potražite ili koncentracije da ih primijetite.
Recite nam više o izboru lokacija.
Kovačić: Radovi su smješteni u različite prostore i institucije koje se bave kulturom, ali su većinom izvan područja vizualne umjetnosti. Birale smo ih u odnosu na radove i sa željom da istaknemo neke od naših dugogodišnjih suradnji, poput onih s Booksom, Ribnjakom ili Kinotekom. Jedna od adresa je Draškovićeva 31, prostor buduće galerije koju ćemo voditi u suradnji s ustanovom Novi prostori kulture. Veseli nas što prvi put surađujemo s dvoranom Vatroslav Lisinski, koja je izuzetno poticajan prostor. Radovi će biti i na KIC-ovoj fasadi i u našem uredu u Napretkovom neboderu. Sve lokacije i informacije o radovima mogu se naći na našoj stranici. Zanimali su nas različiti oblici gostoljubivosti koje prostori nude i kako oni utječu na radove.
U najavi izložbe apostrofirate "mračne i nasilne političke okolnosti" koje su se "intenzivirale i postale normalizirane" u odnosu na sredinu prošlog desetljeća. Je li ta promjena intenziteta promijenila i nešto suštinski u vašem shvaćanju pristupa i dometa politike suvremene umjetnosti?
Nataša Ilić: Ta promjena se očituje u sve većim pritiscima na umjetničko i kulturno djelovanje, porastu cenzure i autocenzure, sve jačim pritiscima u smislu uskraćivanja financijske podrške i birokratizacije kao sredstva kontrole, ali i izravnim intervencijama u slobodu govora, koje su još pred koju godinu bile nezamislive u tzv. civiliziranom svijetu liberalne demokracije. Danas svjedočimo kraju jednog procesa koji je posljednjih dvadesetak godina promijenio pejzaž suvremene umjetnosti. Ona se shvaća kao prostor kritike, prostor otpora, a njezine se institucije shvaćaju kao nositelji promjena.
No promicanje progresivnih vrijednosti odvija se na terenu krucijalno određenom komercijalnim i političkim interesima kapitala koji ga nosi, zbog čega opada povjerenje u umjetnost kao politički agens. Zato nam je autonomija umjetnosti, koju smo uvijek shvaćale kao kategoriju podložnu društvenim konvencijama i ideološkim interpretacijama – dakle, kao kategoriju koju definiraju vladajuće strukture – danas postala važnija. Mislimo da joj treba iznova pripisati smisao, da na njoj treba inzistirati, da se treba boriti za umjetnost kao prostor imaginacije, uključujući i politiku imaginacije kao društveno dobro koje treba braniti od napada i pokušaja instrumentalizacije sa svih strana, i to vidimo kao osnovu svog djelovanja.
