Izložba "Od vlastite škole do vlastite sobe", koja se održava od 16. travnja do 11. svibnja u galeriji Hrvatskog školskog muzeja u Hebrangovoj 5 u Zagrebu, proizišla je iz istoimenog projekta koji K-zona provodi s HŠM-om. Predstavite nam ga.
Projekt se odvija u sklopu programa "Kultura i umjetnosti u zajednici" Grada Zagreba, koji potiče suradnju između udruga i gradskih ustanova u kulturi, a tema kojom se bavimo je povijest borbe za žensko obrazovanje u Hrvatskoj. Polazište nam je bila arhivska građa vezana uz zagrebačke učiteljice, kroz koju smo željele upoznati građanstvo s baštinom koju čuvaju muzeji, ali i stvoriti prostor za nove perspektive i umjetničke interpretacije te građe i ženske povijesti općenito, koja je mnogima još uvijek nepoznata. Što se tiče K-zone, mi od početka radimo na jačanju vidljivosti ženskog stvaralaštva i doprinosa društvu, stoga ovaj projekt predstavlja logičan novi korak u našem radu, i nadam se da će poslužiti kao dobar primjer za slične suradnje.
Protagonistice izložbe, pedagoginje Ivana Hirschmann, Marija Jambrišak i Natalija Wickerhauser, imena su nažalost slabo poznata široj javnosti, a isto se može reći i za povijest borbe za žensko obrazovanje u Hrvatskoj. Na koje se točke te povijesti izložba fokusira i zašto?
Prvi dio projekta bilo je istraživanje arhivske građe, temeljem koje su nastali tekstovi objavljeni na portalu Voxfeminae, a zatim su umjetnice – Petra Balekić, Anamarija Kvas, Agata Lučić i Klasja Habjan – prikazale živote i postignuća triju učiteljica u formi stripa i animacije. Odabrale smo tri učiteljice (zbog budžetskih ograničenja), te smo kroz njih željele ispričati priču o otvaranju Privremenog ženskog liceja 1892., prve srednjoškolske ustanove gimnazijskog tipa za djevojke u Hrvatskoj. Licej je okupljao najvažnije intelektualke tog vremena. Upravo se pet učiteljica liceja izborilo za slušanje kolegija za Mudroslovnom fakultetu, da bi šest godina kasnije ženama bio omogućen i upis na redovni studij. Sve one zaista zaslužuju da znamo njihova imena, njihova postignuća, kao i prepreke s kojima su se morale nositi.
U širem smislu, kakav je tretman arhivske građe vezan za žensku povijest u ovdašnjim ustanovama?
Ženska povijest često je bila tretirana kao sporedna i manje važna, pa je i građa vezana uz nju u brojnim slučajevima izgubljena ili nikad nije ni bila smatrana dovoljno značajnom da bude sačuvana. Od onoga što jest sačuvano, velik dio još uvijek nije obrađen, sistematiziran i (lako) dostupan široj javnosti. Problem je i što je građa razasuta po različitim ustanovama, pa sam proces istraživanja zahtijeva dosta vremena – što je u današnje vrijeme privilegija koju većina nas nema – i ponešto detektivskih sklonosti. Ipak, sve je veći interes za žensku povijest, stoga bi se ustanove koje čuvaju arhivsku građu trebale više otvoriti prema građankama i građanima, i u smislu pristupa i, primjerice, (ne)naplaćivanja usluga, digitalizacije građe (koja je nasušno potrebna) i tako dalje.
