U srijedu, 10. svibnja, nešto iza 17 sati na zagrebačkoj Trešnjevci pet je žena u rasponu od srednjih dvadesetih do srednjih četrdesetih godina prvi put u životu držalo bušilicu u ruci. Bušile su drvo, birale tiple i njima odgovarajuće vide, šarafe ili vijke te zavidavale, šarafile ili zavijale, kako tko to želi zvati. U naredna četiri sata su i skidale žbuku i sanirale nepravilnosti na zidovima, gletale i farbale. Prilično elementarni zahvati, no ako ih niste prethodno radili, sva je vjerojatnost da će vas zahvatiti mali ushit vlastitim malim postignućima. Tako je bilo i s tih pet žena prljavih ruku na kraju toga dana, a zapravo na kraju radionice kućnih popravaka u prostoru društveno-kulturnog centra Šesnaestica. Radionica se ponavljala tijekom tri dana u sklopu festivala Vox Feminae kojim se promiče rodna ravnopravnost i slavi stvaralaštvo žena – baš ono što je objedinjeno radionicom.
Takva je radionica potrebna svakome kvartu u svakome gradu u Hrvatskoj, što pokazuje i pedesetak prijavljenih žena i jedan muškarac na ove radionice, daleko više nego ih je moglo biti primljeno - no to da su se održale u sklopu umjetničkog festivala potaknuto je time što ih je vodila Nika Rukavina, riječka umjetnica i kućna majstorica.
U razgovoru koji smo vodile u Šesnaestici pred treću radionicu pitam Niku kako objašnjava da većina polaznica, uključujući i mene, nikada nije bušila ili gletala: "Važan je faktor to što su sve žene, a to spada pod 'muške' prakse kojima se ne uči žene i onda one to neće raditi ako ne moraju. A drugi je faktor kapitalizam – naučili smo plaćati druge da rade umjesto nas. Žene koje su odrastale i živjele u Jugoslaviji su više toga radile same nego današnje cure, a tako je i s muškarcima. Recimo, prije se obavezno krpalo odjeću, a danas više ne."
(Foto: Nina Đurđević)
Nika se rodila 1980. Bila je od one djece koju zanima kako što funkcionira pa je otvarala radio, rastavljala ga i sastavljala i nitko je u tome nije sprečavao. Dapače. Jer, dijete može imati razne afinitete, ali od toga ohrabruje li ga se ili obeshrabruje često ovisi koliko će ih produbljivati. A kada se djevojčice, cure ili žene uhvate raditi nešto što nije u klasičnoj domeni ženskog kućanskoga rada, kao popravljati tehničke aparate, spajati namještaj ili tek otvarati čvršći poklopac tegle, sva je prilika da će se ubrzo stvoriti neke muške ruke koje će to preuzeti bez pitanja i uz opasku: "Pusti meni."
Kod Nike nije bilo toga. S mamom je radila što je bilo potrebno u kući – farbanje, brušenje parketa, mijenjanje sifona – zbog financijskih ograničenja, a i zato što nije imao tko drugi. A kada bi došao majstor za ono što nisu znale same, onda bi Nika učila kako se radi. Kaže da bi vjerojatno bila upisala srednju strukovnu školu za stolaricu da je išlo više cura u takve škole i da se takvo obrazovanje nije smatralo – i onda i danas – manje vrijednim. Kako je imala odličnu profesoricu iz likovne umjetnosti, a i voljela je taj predmet, kao i raditi rukama, upisala je kiparski smjer u srednjoj primijenjenoj kao, kaže, dostojnu zamjenu zanatskoj školi. Kasnije je studirala i diplomirala kiparstvo na Accademia di Belle Arti u Veneciji. Za vrijeme studija, a povremeno i danas, slabu zaradu od umjetnosti upotpunjuje kućnim popravcima poznanicima, a radila je i razne druge poslove - prala suđe, bila pomoćna kuharica, konobarila, kopala kanale, čistila grobnice.
Na radionici se pokrenulo pitanje o tome ima li kućnih majstorica u Hrvatskoj jer bi ih žene htjele angažirati. Zbog toga da se ne suočavaju s nelagodom kada im dođu muški majstori u domove jer su skloni patroniziranju kada pojašnjavaju u čemu je kvar ili pak uopće ne pojašnjavaju jer podrazumijevaju da žene ništa ne znaju i ne razumiju. Ako na internetu potražite majstorice, poput vodoinstalaterki, molerica (ili piturki?, za neka zanimanja se nisu još ni uvriježili nazivi u ženskom rodu), keramičarki, zidarki, nećete naići na komercijalnu ponudu žena koje rade u tim profesijama, već na, primjerice, tekst o 15-godišnjakinji iz sisačke strukovne škole koja želi biti keramičarka, a pet je tvrtki odbilo da kod njih odradi prasku zbog toga što je cura ili o jedinoj djevojci koja je u Karlovcu završila smjer za stolaricu. U tom je tipu manualnih poslova izgleda najmanji prodor žena.
(Foto: Nina Đurđević)
"Zato što se smatra da su to teški poslovi koje žene ne mogu raditi, što je netočno jer ima žena koje su jake i mogu bez problema dignuti 25 kila. K tome, žene rade teške fizičke poslove, čistiti osam sati dnevno nije ništa lakše nego farbati. A i ako je nešto teško, često postoji način da se to obavi uz upotrebu manje snage. No ako ti netko stalno ponavlja da to nije za tebe, povjeruješ da je tako. I to se razbija, te zadane uloge koje propisuju tko je za što, ali sporo, kao i sve drugo", pojašnjava Nika.
S obzirom da se radi o deficitarnim zanimanjima koja postaju sve bolje plaćena, možda će s vremenom biti i više žena u njima. Keramičarka može više zaraditi nego činovnica, a svakako više nego potplaćene trgovkinje. To jesu naporni poslovi, no nisu naročito lakši ni oni u kojima su žene dominantne, kao u poslovima skrbi, a bitno su manje plaćeni. U Americi, gdje je manje od četiri posto žena u manualnim poslovima, građevinska, a i socijalna radnica Nora El-Khouri Spencer pokrenula je i vodi 10-tjednu besplatnu edukaciju o građevinskim poslovima za žene i nebinarne osobe. Dvije trećine polaznica koje su završile edukacije su počele raditi. Nika kaže da se žene prekvalificiraju za zanatske poslove zato što im to omogućava da rade jedan posao da bi se prehranile, a ne dva ili tri kao što je često slučaj u Americi ako radite nižekvalificirane poslove. Osim što zarađuju više, mogu imati i fleksibilno radno vrijeme i biti same sebi šefice.
Nedostatak ovakvih super korisnih radionica može dijelom nadomjestiti "Priručnik za kućne popravke za žene" Nike Rukavine u kojem kroz crtež i jasne naputke objašnjava neke od najčešće potrebnih radova u kućanstvu: zamjenu sifona, kartuše na slavini ili pak cijele slavine, farbanje zidova i drvenarije, razno bušenje. Priručnik je osmislila za izložbu "Productive Work – What is it supposed to be?", održanu u Beču 2018. Kada je razmišljala o tome što je za nju produktivan rad, Nika je je shvatila da je to manualni rad kod kojeg brzo vidi rezultat. I u svojim se umjetničkim radovima koristi tim vještinama pa tako u performansu "In the end it’s all about the money" pila zvjezdice s kovanice eura, u performansu "You don’t even need a man" cementira zid, a u onom "Don’t be so emotional" tu rečenicu, a zapravo prigovor koji je slušala redovito kroz život, kleše u kamenu ploču. Svi ti performansi, kao i o drugi Nikini radovi, mogu se naći na njezinoj stranici nikarukavina.wordpress.com, a i naručiti "Priručnik".
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
