U najavi izložbe "Ples, otpor, (ne)rad. Kulturni, politički i umjetnički aspekti plesa za vrijeme i nakon Jugoslavije", koja se održava od 20. novembra do 23. februara u zagrebačkom MSU-u, istaknuto je "nastojanje da se suvremeni ples na prostoru Jugoslavije promatra kao zajednički kulturni prostor". Kako nam se on otvara kroz perspektivu plesa?
Ono što u nekim drugim umjetničkim praksama nedostaje zajedničkom jugoslavenskom prostoru su – umjetnice. U povijesti mnogih umjetničkih područja njih ili nema ili predstavljaju iznimke. U suvremenom plesu stvar je suprotna. Suvremeni ples je dio onih umjetničkih priča Jugoslavije u kojima žive žene: umjetnice, intelektualke, aktivistkinje i borkinje. U suvremenom plesu, bijeli heteroseksualni muškarac patrijarhata – od koga pate svi, uključujući muškarce – uglavnom nekako nema interesa za vlastitu realizaciju.
Izložba je dio Nomad Dance Academyjevog projekta "(Non)Aligned Movements". Kako vam je povijesno iskustvo nesvrstanih bilo poticajno za njegovo koncipiranje?
Inspirativno nam je da je naša nekadašnja zajednička zemlja blisko surađivala s bivšim koloniziranim zemljama – zemljama koje su prekinule kolonijalnu eksploataciju. Također nam je inspirativna ideja da se međunarodno ne povezujemo samo na razini već postojećeg, nego da koaliramo s onima s kojima dijelimo zajedničke vrijednosti, ideje – i budućnost. Trenutno u našim zemljama vlada politički pragmatizam koji ne dozvoljava ideje poput nesvrstanosti, i zbog toga nam je ona zanimljiva.
Regionalna mreža Nomad Dance Academy iduće godine slavi dvadeset godina postojanja. Jesmo li u tom periodu napredovali u pogledu statusa plesnog rada u okviru kulturnih politika naših država?
Različite odgovore bi vam dali naši suradnici i suradnice iz Makedonije, Srbije, Hrvatske i Slovenije, ovisno o svačijem odnosu prema vlastitoj radnoj depresiji. Smjene različitih političkih opcija, odnosno konzervativnih političkih sila na vlasti u našim zemljama znače nesigurnost ili stagnaciju u smislu razvoja kulturnih politika. U spomenutim je zemljama jedan element napretka činjenica da suvremeni ples i značajan rad s tijelom više nije moguće poništiti ili izbrisati. Politike to sondiraju, ali ne reagiraju. Odluke u smislu sistemskih politika na tom području donose se presporo za prosječnu dužinu ljudskog života.
Razvoj suvremenog plesa povezan je s dva fundamentalna faktora: cijenama nekretnina, jer ples traži prostor za rad, i s razumijevanjem da je rad tijelom rad koji traži adekvatnu plaću/honorar. Tomu Gotovcu za njegov radikalan rad nije bilo potrebno provesti duže vrijeme u studijima, jer značenje njegovih akcija nije proizlazilo iz struktura kinetičko-anatomskih elemenata (njegove su akcije tražile samo hrabrost). U velikom pak dijelu plesnih praksi potrebno je studijsko vrijeme da bi se proizvela ta tjelesna ljudska životinja iz koje izlazi značenje – životinja koja nam govori o našoj egzistenciji onkraj onoga što je na tijelu najočitije i vidljivo u svakom trenutku. U tom segmentu politike na ovim našim prostorima nisu baš kooperativne.
