"Atlas manjeg svijeta", naslov novog ciklusa slika Zlatana Vehabovića koji je nedavno predstavljen uživo (mada ga je autor počeo raditi prije više godina), protkan je brojnim značenjima kao i naslovi njegovih starijih ciklusa – "Tamno bijele zemlje" (Umjetnički paviljon u Zagrebu, 2018.), "Temelja u blatu" (Muzej suvremene umjetnosti, 2015.), "Proklete posade" (Lauba, 2014.) i drugih. Vehabović naslove bira vrlo pažljivo, dopuštajući im da sporo dozrijevaju. Njihova poetična nota uvijek je ishod potrebe da promatračima predloži određeni putokaz doživljaja, ali nikad nametljivo, nikad naravno preizravno, već s trudom da i riječima stvori sliku ili, bolje rečeno – labavi okvir za sve slike koje čine ciklus. Pritom, on u pravilu poseže za literarnim citatima, aproprijacijama ili tek ugođajnim nadahnućem, pa svaki sljedeći naslov – kao, uostalom, i same slike obuhvaćene ciklusom – služi i tome da markira svojevrsno slikarevo kretanje prošlošću i sadašnjošću umjetnosti, likovnih i inih, s općenitim naklonom romantičarskoj, simbolističkoj, (neo)ekspresionističkoj te donekle i metafizičkoj i nadrealističkoj duhovnoj tradiciji. Ukratko: umjetničkim ostvarenjima koja su otvoreno usmjerena prema ljudskoj podsvijesti i koja su više ili manje sklona fenomenu pripovijedanja. Vehabovićevi su naslovi nerijetko oksimoronskog karaktera i ispunjeni težnjom za pomirenjem suprotnosti u prirodnom i izgrađenom okolišu, odnosno okolišu autorove spiritualnosti. I "Tamno bijela zemlja" i "Temelji u blatu" sugeriraju prisutnost planetarnih kriza koje su svakako promatrane iz čak radikalno intimnog ugla, ali je istodobno osjetna i želja za smirajem, sidrištem, uplovljavanjem u dobrohotnu luku. Slikar je prešao dugačak, dojmljiv put od "Proklete posade" do "Atlasa manjeg svijeta" i autoreferencijalnost, koja je povremeno bila i grčevita, prepustila je obzor slike vrlo samopouzdanom sagledavanju pojava koje sada sadrži Vehabovićev autorski i osobni svijet. Novi naslov mogao bi upućivati i na činjenicu da je u (post)pandemijsko doba potpuna povezanost suvremenog svijeta napokon postala nepovratno zastrašujuća i njegova je groteskna umanjenost mnoge ponukala, s pravom čak, da ispitaju snagu i stabilnost vlastitih, manjih svjetova. Da provjere granice raspona njihove relativne izdvojenosti i opcije opstanka u odasvud ugroženoj intimnosti. Dakako, u srazu ili suradnji s ostatkom svijeta, s kojim nipošto nije moguće prestati računati. Vehabović svojim novim ciklusom otprilike to i čini, u niši po mnogočemu jedinstvenoj za domaće slikarstvo i umjetnost.
Rad na "Atlasu manjeg svijeta" započeo je ususret prijelomnoj 2020. godini, u kojoj je zagrebački Muzej za umjetnost i obrt trebao svečano obilježiti jubilarnih 140 godina postojanja, umjesto toga je buknula pandemija, a s njom masovno zatvaranje javnih prostora, napose kulturnih, a ubrzo zatim i katastrofalni potres koji je preko noći razotkrio naličje već devastiranog grada. Premda je Vehabović već krenuo komponirati novi ciklus, kako bi na poziv Muzeja i ravnatelja Miroslava Gašparovića dao svoj obol programu "Suvremeni umjetnici u MUO" – čime živući autori ulaze u dijalog s muzejskim fundusom interpretirajući i redefinirajući ga – nije više moglo biti govora o postavljanju izložbe u oštećenoj zgradi kojoj tek predstoji vjerojatno dugotrajna obnova. No umjetnik je još prije elementarnih nepogoda odlučio da će u radu dominantno konzultirati digitalni arhiv MUO-a, što se pokazalo spasonosnim rješenjem za cijeli projekt jer, iako mu je MUO postao prostorno nedostupan, mogao se za vrijeme lockdowna izolirati u ateljeu, u stalnom posrednom doticaju s muzejskim umjetninama. Rezultat više nego dvogodišnjeg rada tridesetak je ulja na platnu raznovrsnih formata, među kojima mnoga stoje samostalno, ali se poneka vežu u diptihe i triptihe; nakon brojnih peripetija, napokon su i bila izložena u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti od 9. do 26. veljače 2023. Izložba je trebala ostati otvorena do 12. ožujka, ali je zatvorena ranije, jer je odlukom Ministarstva kulture i medija RH počela postpotresna obnova i Vranyczanyjeve palače, gdje se NMMU nalazi; ipak, ostaje dostupna otprije "postavljena" virtualna izložba na poveznici https://atlas-manjeg-svijeta.muo.hr/. Povodom izložbe, čiji su postav u NMMU oblikovali Vehabović i ravnatelj Branko Franceschi, u nakladi MUO objavljen je dvojezični katalog, koji je dizajnirala Rafela Dražić, a slikareva platna je fotografirao Damir Žižić; tekstove posvećene "Atlasu manjeg svijeta" napisali su Sandra Križić Roban i Miroslav Gašparović, a intervju s umjetnikom napravio je Marcel Bačić.
Atlas u pitanju je razlomljeni krajolik lokalne modernosti, rane i poslijeratne, i s njom povezano viđenje likovne umjetnosti kao apoteoze nacionalne građanske kulture, odnosno elitne kulture, koja je tek u relativnoj mjeri ispunila ili uopće zadržala svoje revolucionarne i avangardne potencijale. Neovisno o slikarevim svjesnim autorskim namjerama, slažući isprva foto-kolaže sačinjene od reprodukcija iz digitalnog arhiva MUO-a te potom uljanim bojama prenoseći najuspjelije kompozicije na platna, Vehabović je oslikao izvanredno precizno umjetničko shvaćanje tradicije lijepih i primijenjenih umjetnosti u Hrvatskoj unatrag više od sto godina, koje se, neizbježno, no zato ne manje poticajno, na slikama rastvara kao sveobuhvatna panorama diskontinuiteta. Naslikani kolaži, na kojima Vehabović jukstaponira motive s fotografija klasičnih i anonimnih autora, detalje s reklamnih plakata i sličnih primjera tržišnog grafičkog oblikovanja, reprodukcije dizajna interijera, namještaja, tekstila i drugog te potpuno apstraktne plohe, oblikuju obzor koji svjedoči o permanentnoj potrebi, pa onda i o potrazi za koherentnošću na kulturnom i geopolitičkom prostoru determiniranom periodičnim dramatičnim, prijelomnim promjenama. Među njima su potres i pandemija tek jedne od mnogih, prošlih i budućih. Naravno, Vehabović iz fundusa MUO-a motive za svoje slike-kolaže nije birao po principu općeg društvenog značaja, već u skladu s vlastitim, praktički podsvjesno ukorijenjenim, intuitivnim izborima iz rečenog nasljeđa; oni pak čine atlas autorskog svijeta koji, sveden na gabarite ateljea, postaje nužna osobna kartografija povijesti prema kojoj se slikar odnosi i kritički i s empatijom, gradeći svojevrsno stablo svoje izabrane, umjetničke obitelji. Međutim, slikajući njene korifeje poput Antuna Augustinčića i Ede Murtića, kao i buntovnike i otpadnike poput Andrije Maurovića i Vlade Kristla, Vehabović plastično pokazuje da centri kulturne moći ne predstavljaju ništa bez svojih osporavatelja, i obrnuto. Dok je likovna umjetnost u Hrvatskoj, zbog fetišističkog karaktera vizavi slike, umjetničkog predmeta ili objekta, posebno pogodan pokazatelj promjenjivih mogućnosti protagonista elitne kulture da sebe osvijeste kao faktor ohrabrenja ili usporavanja progresivnih socijalnih kretanja. Bez obzira na to, nedovršena modernizacija regije u nužno se intimnom, samotnjačkom prostoru slike, koja se obraća uvijek samo jednoj osobi istodobno, pokazuje vitalnom građom za stvaranje legitimne osobne mitologije, kakva čini da se "atlas manjeg svijeta", zapravo, doima jedinim mogućim. Jer, kako se danas može biti siguran u postojanje šireg svijeta onkraj njegovih granica? Samo prizori i pojave koje ljude svakodnevno dotiču čine se vrijednim sjećanja i slikanja. U Vehabovićevom slučaju, umjetnički mu atlas postaje najsigurnije među nuđenim utočištima, dok su njegove novije slike uključene u "Atlas manjeg svijeta" meditacija o mogućnosti umjetnosti da tu ulogu ispunjava i u životima drugih. U najboljem slučaju – svih.
