Kada je u siječnju prošle godine objavljeno da je međunarodno ugledna slovenska kustosica Zdenka Badovinac predložena za ravnateljicu zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, bila je to uistinu važna kadrovska akvizicija za novu gradsku vlast, od koje se s pravom očekivalo da će znatno poboljšati stanje u kulturnom sustavu. Upravno vijeće MSU-a dalo joj je prednost pred dotadašnjom ravnateljicom Snježanom Pintarić, kao i dugogodišnjom kustosicom Muzeja Vesnom Meštrić (za Borku Bobovec ocijenjeno je da ne udovoljava formalnim kriterijima).
Na jednu od najvažnijih pozicija u našoj institucionalnoj kulturi Badovinac je došla nakon gotovo triju desetljeća na čelu ljubljanske Moderne galerije, tijekom kojih se pokazala uspješnom ravnateljicom na programskom, ali i na infrastrukturnom planu. Između ostalog, za vrijeme njenog mandata bivša vojarna u Metelkovoj adaptirana je u Muzej suvremene umjetnosti (MSUM) kao novo stanište MG-ove kolekcije poslijeratnih avangardi, čime je Ljubljana dobila novi reprezentativan prostor za predstavljanje suvremenih umjetničkih praksi.
Ustanovu s kojom je srasla Badovinac je napustila tijekom vala konzervativnih napada na kulturne institucije, koji se u tom trenu nije širio samo Slovenijom pod Janezom Janšom, nego i nizom drugih postsocijalističkih zemalja, poput Poljske i Hrvatske. Zagreb se u takvom kontekstu morao učiniti sredinom u kojoj je moguć umjereni optimizam – nova vlast s Tomislavom Tomaševićem na čelu nesumnjivo je sklona ljudima poput Badovinac i kustoskim i muzeološkim praksama koje je primjenjivala vodeći MG+MSUM. Međutim, ta potencijalno vrlo plodna kombinacija završila je ni dvije godine nakon što je započela – u srijedu, 13. rujna na MSU-ovoj stranici objavljeno je da je Badovinac podnijela ostavku "zbog osobnih, obiteljskih razloga, radi kojih više nije u mogućnosti obavljati dužnosti ravnateljice muzeja".
Tijekom kratkog vremena koje je Badovinac provela na njegovom čelu MSU se počeo kretati u plodnom programskom smjeru, ali se nisu mogli uočiti veliki pomaci po pitanju temeljnih problema koji muče zgradu Muzeja i njegovo funkcioniranje
Loša je to vijest za ustanovu koja, usprkos svoj pompi i važnosti nove lokacije u Središću, otvorene krajem 2009. godine, kao da ostaje work in progress, muzej koji se kontinuirano bori s time da zaživi u zajednici u mjeri u kojoj se to očekivalo od takvog reprezentativnog projekta, pri čemu fokus razgovora u velikoj mjeri zasigurno treba biti na njegovom (pod)financiranju. U smislu muzeološke koncepcije, svojevrsna je nedovršenost, ali u nekom drugom, pozitivnom smislu, od samih početaka upisana i u promišljanje stalnog postava u kontekstu nove zgrade. Mnogo se da zaključiti već iz samog naziva prve koncepcije – "Zbirke u pokretu" – čiji autori su Nada Beroš i Tihomir Milovac. Kako stoji u opisu na MSU-ovoj službenoj stranici, njome se nastojalo "naglasiti bitna svojstva suvremene umjetnosti: kretanje, promjenu, nestalnost, neizvjesnost", stoga je i "karakterizira fleksibilni okvir, neprestana spremnost na promjenu, mogućnost premještanja, uvećavanja ili umanjivanja pojedinih cjelina".
"Zbirke u pokretu" održale su se otprilike jedno desetljeće, da bi 2019. vodstvo MSU-a odlučilo da će ući u proces izrade nove koncepcije stalnog postava, do čega međutim nije došlo sve do dolaska Badovinac. Nova je ravnateljica kao programsku okosnicu MSU-a uvela ciklus "Zbirka kao glagol", napuštajući koncept stalnog postava u korist onoga što je nazvala "postav u trajanju", pri čemu je naglasak na konstantnom dijalogu između muzeja i društvenog i političkog konteksta. Izložbe "Tužne pjesme rata" i "Drugarstvo" iz 2022. tako su potaknute ratom u Ukrajini, odnosno promišljanjem pojma solidarnosti, dok su se ovogodišnje "Budućnosti" dotakle i odrasta, aktualnog upravo ovih dana, pri obradi svoje naslovne teme.
Bitan aspekt funkcioniranja MSU-a pod Badovinac je i intenzivnije povezivanje s nezavisnokulturnim akterima, a također vrijedi istaknuti seriju izložbi pod nazivom "Okidači", koja je pokrenuta ove godine kao dio ciklusa "Zbirka kao glagol". Zamišljena je kao niz suradnji u kojima pozvane umjetnice, umjetnici, kolektivi i drugi akteri interpretiraju neki dio MSU-ove zbirke, kao što to, primjerice, s radom Hansa Haackea čini aktualna izložba "Ne mogu izvesti poseban rad za ovu izložbu" kustoskog kolektiva Blok. Spomen zaslužuje i prošireni postav ciklusa "Zbirka kao glagol", koji uključuje prilagodbu dijela umjetničkih radova za slijepe i slabovidne osobe, premda treba naznačiti i da je riječ o procesu pokrenutom za vrijeme prethodne ravnateljice u sklopu međunarodnog projekta BEAM UP.
Ovaj šturi prikaz događanja tijekom kratkog vremena koje je Badovinac provela na njegovom čelu sugerira da se MSU počeo kretati u plodnom smjeru. Naravno, nisu svi sadržaji bili realizirani na najvišoj razini. Navedeno bi se moglo reći za vjerojatno krunsku izložbu njenog mandata – "Sanja Iveković: Works of Heart (1970. – 2023.)", prvu ovdašnju cjelovitu retrospektivu te naše glasovite umjetnice. U usporedbi s njenim studioznim i izvrsno oblikovanim arhivskim segmentom "Točke susreta: Dokumenti u nastajanju, 1968. – 1982.", za koji su zaslužni Ivana Bago kao kustosica i Zbyněk Baladrán kao autor arhitekture postava, glavni dio retrospektive, koji je kurirala upravo Badovinac, gdjegod djeluje slabijim i manje rigorozno koncipiranim, uz poneke nejasne kombinacije radova i nekolicinu iznenađujuće banalnih tekstualnih elemenata.
Najvažnije je međutim što se u razdoblju koje je Badovinac provela u MSU-u nisu mogli uočiti veliki pomaci po pitanju temeljnih problema koji muče zgradu Muzeja i njegovo funkcioniranje, premda, primjerice, treba istaknuti da je ove godine raspisana nekolicina natječaja za radna mjesta koja su prema službenim dokumentima neophodna, poput čistačica. Kada je riječ o održavanju zgrade kao ključnom izazovu, faktora je nekoliko, a situaciju je unazadila i velika oluja koja je pogodila Zagreb u srpnju. Kako je u kolovozu prenio Jutarnji list, šteta koju je prouzrokovala na fasadi MSU-a dovela je i do prokišnjavanja, a tada je, srećom, najavljeno da se završetak sanacije fasade očekuje krajem ovog mjeseca.
Što se pak dugotrajnijih problema sa zgradom tiče, i u samom MSU-u priznaju da ne raspolažu kapacitetima za njihovo rješavanje. Tako u financijskom planu za 2023. godinu stoji sljedeće upozorenje, koje jasno govori da je pitanje održavanja puno šire od jednokratnih incidenata poput potresa i oluja: "Zbog nedostatnih sredstava i tendencije smanjenja potrošnje i provođenja štednje, naročito u pogledu energije, realizacijom ovakvog plana Muzej će vrlo otežano ostvarivati planirane aktivnosti. Nedostatna sredstva za održavanje zgrade, mogla bi dovesti do vrlo lošeg stanja zgrade što bi se u konačnici odrazilo i na nepovoljne uvjete čuvanja i izlaganja građe te na nemogućnost odvijanja programa."
Dakako, odgovornost za navedeno ne može se svaliti na Badovinac, ali citirani ulomak u najmanju ruku pokazuje u kojoj je mjeri limitirana pozicija bilo koga tko preuzme vođenje MSU-a ako njegov ili njezin trud nije popraćen adekvatnim financijskim iskorakom gradskih vlasti. Nažalost, preuranjeni odlazak nove ravnateljice znači da nećemo vidjeti što bi se dogodilo u trenutku kada bi – a usprkos drugim prioritetima gradske uprave u ovom trenutku, imamo razloga vjerovati da bi – joj bila pružena primjerena podrška. Kadrovska politika vladajućih kada je riječ o ustanovama u kulturi suočava se tako s još jednim neplaniranim izazovom, premda neka recentnija imenovanja, poput onog Nine Čalopek na mjesto ravnateljice Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, podsjećaju da kvalitetnog kadra ne manjka. Za sve ostalo, odgovornost je na Gradu.
