Unatrag malko više od nekoliko godina, ne samo otkad je ravnateljicom Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu postala Zdenka Badovinac (koja je u međuvremenu zbog osobnih razloga podnijela ostavku), već i otkako je njena prethodnica Snježana Pintarić 2019. sa suradnicima odlučila promijeniti koncept stalnog postava, iz "Zbirki u pokretu" (autora Nade Beroš i Tihomira Milovca) u nešto novo, a što je tek tijekom ravnanja Badovinac dobilo oblik ciklusa izložbi "Zbirka kao glagol", unutar vodstva i osoblja Muzeja prepoznata je potreba da ustanova reinterpretira vlastito nasljeđe na što različitije i suvremenije načine.
Pa dok izložbe iz "Zbirke kao glagol" brojne umjetničke radove i opuse iz muzejske zbirke stavljaju u suodnose s permanentno kriznim suvremenim kulturnim i društveno-političkim kretanjima, prateća serija obimom manjih izložbi, "Okidači", usmjerena je upravo na kritičku refleksiju pozvanih kustosa, umjetnika i kolektiva o muzejskoj baštini.
Tako je kustosica Leila Topić na suradnju pozvala platformu za audiovizualna istraživanja JDS, odnosno Lerija Ahela i Željka Luketića, koji su za polazište svog istraživanja i izložbe odabrali opus Davora Matičevića (1945. – 1994.), povjesničara umjetnosti čiji je dugogodišnji rad kao kustosa (1970. – 1991.), a zatim i ravnatelja (1991. – 1994.) obilježio javno djelovanje Galerije suvremene umjetnosti i Galerija grada Zagreba te Centra za fotografiju, film i televiziju (voditelj od 1983. do 1991.), tj. ustanova koje danas nose naziv Muzeja suvremene umjetnosti.
Premda iznimno važan za novije kustoske prakse i muzeologiju u Hrvatskoj, Matičevićev opus danas, dojma smo, neopravdano je zanemaren, osim u najužim krugovima njegovih poznavalaca i kolega, s obzirom na itekako aktualne mogućnosti čitanja u kontekstu novovjekih kritičkih i teorijskih pristupa, kojima su vrlo važne teme hibridnih rodnih i drugih identiteta te odmaka od heteronormativnosti i susprezanja svih vrsta drugosti.
Naime, iako je među širom javnosti Matičević ostao upamćen, tragično, ponajviše kao prva javna žrtva AIDS-a u Zagrebu i zemlji, izložba "Njegova podržavajuća ruka – kuriranje kustosa: Davor Matičević" u MSU-ovom Black Boxu zorno pokazuje kako je posrijedi bio kustos koji je osviješteni queer identitet u svom radu izražavao više ili manje suptilno, pritom se neprekidno inspirirajući seksualnošću kao sferom života i društva koja s ciljem rasta i razvoja zajednice ne trpi malograđanske uskogrudnosti i ograničenja.
Jasno posložen postav čine kronologija Matičevićevog života i rada u obliku plakata te izbor iz plakata istaknutijih izložbi koje je kurirao (fotografa Roberta Mapplethorpea i Mije Vesovića, dizajnera Victora Papaneka i dr.), ali i radova pojedinih umjetnika iz fundusa s kojima je ostvario vrijedne suradnje (Boris Bućan, Josip Klarica, Mladen Stilinović i dr.). Pored dokumentarnih televizijskih priloga i reportaža o Matičevićevim projektima, Ahel i Luketić u postav su uključili i kopije njegove profesionalne prepiske s umjetnicima i kolegama kustosima, i zatim, u formi fotokopija novinskih članaka, uvid u sramotnu medijsku harangu na Matičevića u posljednjim danima života, koje je proveo u Klinici za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević".
Mučan sadržaj koji je nemoguće ravnodušno čitati svjedoči o golemom odsustvu empatije u tadašnjem hrvatskom društvu i medijima, od čega dan-danas nismo odmakli onoliko daleko koliko volimo misliti. Među onima koji su granice društvene prihvatljivosti za seksualne i druge manjine hrabro i ustrajno pomicali naprijed doživotno je bio i Davor Matičević.
Za razliku od mnogih danas, on kustosko autorstvo nije izražavao nauštrb umjetnika čije je izložbe realizirao, jer je znao da svojom podržavajućom rukom prepoznatljivi svjetonazor i shvaćanje suvremene umjetnosti, što izvire iz nepokolebljivosti izbora i pisanja o njima, jednom zauvijek utiskuje u kulturu sredine kojoj je pripadao.
