Albanski književnik Arian Leka po mnogočemu je specifična literarna pojava, kako u balkanskom, tako i u širem evropskom kontekstu. Svojom poezijom, pričama, esejima i romanima dubinski se i dosljedno bavi pitanjima migracija i iseljeništva, sa posebnim težištem na albanskom iskustvu, iz čega izvodi cijeli splet odnosa i prelomnih tačaka mediteranske kulture i povijesti.

More je takođe jedna od opsesivnih Lekinih tema – ono se kroz njegovu književnost pojavljuje i kao prostor nade, ali i kao grobnica svih onih koji u potrazi za boljim životom završavaju na njegovom dnu. Leka u ovom razgovoru govori o albanskom iskustvu iseljavanja, književnosti u vremenu vještačke inteligencije, rodnom Draču te stvaranju kao neprestanoj i nesputanoj kreativnoj igri.

U "Izabranim pesmama" (Srebrno drvo & Treći Trg, Beograd, 2023.), vašoj posljednjoj knjizi prevedenoj na prostoru nekadašnje Jugoslavije, objavljeni su zapisi koji se u najdirektnijem smislu bave pitanjem migracija, izbjeglištva ili iseljeništva. Polazite najprije od iskustva albanskog naroda i njegovih odlazaka preko nesigurnih granica početkom devedesetih godina prošlog vijeka, u nastojanjima da se domognu boljeg života, a povezujete to i sa pitanjem migracija danas, golemim brojem ljudi koji lutaju svijetom u potrazi za svojom srećom, otjerani ratom i drugim nevoljama. Pitanje migracija jedna je od temeljnih tema i u drugim vašim knjigama. Na koji način vam je ta tema važna i zašto joj se neprestano vraćate?

Ovo izdanje se oslanja na odabrane fragmente mog obimnijeg djela "Nijema mapa za utopljene" iz 2019., koje istražuje složene književne teme kroz spoj dokumentarnih hronika, poezije i proze na granici činjenica i fikcije. U njemu se prepliću trenuci iz mog ličnog i porodičnog života sa širim iskustvima Albanaca i čovječanstva, posebno u odnosu na more. Tema egzodusa nosi snažnu gravitacionu silu jer to nije samo bijeg ili odlazak s mogućnošću povratka. To je duboko raseljenje, čupanje iz korijena koje preoblikuje živote i pejzaže, poput zemljotresa, ali u društvu.

Egzodus vidim kao fizičko kretanje i univerzalnu konstantu – metaforu života. To je putovanje. Već je samo rođenje mali egzodus, baš kao i mašta. Svakodnevno i u različitim fazama života doživljavamo male egzoduse, iz škole, društva, profesija. Život je beskonačan ciklus izlazaka i ulazaka, ritual prelaza. Čak je i smrt oblik egzodusa. Ti unutrašnji, manji odlasci pripremaju nas za onaj konačni. Vidim to kao neprekidni Veliki prasak, široku panoramu odlazaka: egzodus iz doma, egzodus iz ljubavi. U tom kontekstu, albansko iskustvo mi služi kao sočivo koje približava pomorska i mediteranska iskustva drugih naroda.

Rijetko u istoriji egzodusa postoji zabilježen masovni odlazak poput onog koji se dogodio u Albaniji između 1990. i 1992. Niko ranije nije vidio takve otmice brodova i pretvaranje bilo kakvog vozila u plutajuće prijevozno sredstvo. Čak su i kamioni s točkovima postavljani na burad da bi se pretvorili u plovila

Povijesno gledano, Albanci su duboko pogođeni ovom silom izgona, što je očigledno iz njihovih masovnih odlazaka iz domovine. Knjiga prikazuje scene iseljavanja u tri registra, pri čemu ne odlaze samo očajni, već i oni boljeg društvenog statusa, noseći sa sobom dijelove svog identiteta: stubove, ukrase, nakit, heraldiku, porodične grbove, pa čak i cvijeće i životinje, sve što može biti iščupano, osim drveća, pejzaža i grobova.

Iako je to knjiga o migracijama, onima izgubljenima na moru, migrantima i krijumčarima, ona takođe istražuje beskonačne oblike egzodusa: izlazak iz sebe i borbu da se sačuvaju korijeni dok se istovremeno sije sjeme Drugog. Trenutno pišem prozu o još jednom egzodusu, onom "čovjeka tranzicije", periodu koji, paradoksalno, traje koliko i nekadašnji socijalizam.

Očevidno je iz vaših knjiga i eseja da je u pogledu postsocijalističke Albanije pitanje iseljavanja bilo jedna od najtraumatičnijih tačaka ovog društva. Zašto je tome tako i kako se uopšte iseljavanje poslije Hodžinog režima odrazilo na stvarnost albanske kulture?

Često čujem ljude kako govore o "gvozdenoj zavjesi", ali zavjesa podrazumijeva nadu da će se jednog dana rastvoriti ili pasti. Albanija nije imala zavjese, samo betonske barijere i slijepe ulice. Rijetko u istoriji egzodusa postoji zabilježen masovni odlazak poput onog koji se dogodio u Albaniji između 1990. i 1992. godine. Niko ranije nije vidio takve otmice brodova i pretvaranje bilo kakvog vozila u plutajuće prijevozno sredstvo. Čak su i kamioni s točkovima postavljani na burad da bi se pretvorili u plovila.

Posljedice tog egzodusa su poput cunamija koji dolazi nakon početnog potresa. Neposredne posljedice – nestašice, izolacija i prekid veze s jezikom i kulturom – traju i dalje, čak i kad se ekonomski uvjeti poboljšavaju. Društvo ostaje rascijepljeno. Ono što je započelo kao radna migracija, evoluiralo je u odlazak obrazovanih, "ostvarenih" pojedinaca koji tragaju za boljim prilikama, kao da se život uvijek može pronaći negdje drugdje, a ne u rodnom mjestu.

Poput likova iz folklora, mladi ljudi jure za hipotetičkom sudbinom, svojim "kismetom". Ovaj fenomen sada pogađa cijeli naš region. Možda to nije u potpunosti tačno, ali postoji osjećaj da naše zemlje funkcioniraju kao urgentna odjeljenja za zapadne nacije koje nude bolje uslove za život. Zato ova tema ostaje suštinski važan dio mog pisanja.

 

Čovjek je uzvičnik pred morem

Vezani ste svojom književnošću za kulturni prostor Mediterana, on je centralna pozornica vaših knjiga i o njemu ste mnogo pisali. Budući da ste rođeni u Draču, kako vas je taj prostor odredio i šta on znači za vas kao književnika?

Pisci često dijele iskustvo s endemskim, autohtonim biljkama. Mjesto mog rođenja oblikovalo je moj identitet i usadilo mi uvjerenje u lokalnu bliskost i kozmopolitizam malih prostora, prostora koje treba zaštititi, bilo da su ih osnovali starosjedioci ili oblikovali stranci. Moj svjetonazor o prolaznom i nesavršenom potekao je iz ovog primorskog grada. Postoji nešto posebno u mjestima gdje je more uvijek prisutno.

U Draču, čovjek stoji licem u lice s morem, ali oni su suštinski različiti: more je prostrano i horizontalno, dok je čovjek uspravan, poput uzvičnika pred njim, posmatrač, onaj koji se divi. Ova dinamika duboko je uticala na moju maštu. Drač je služio kao pozornica za mnogo društvenih oblika, bio je i provincija i prijestolnica, i drevan i eksperimentalan, posebno tokom socijalističkog perioda. To je skriveni kutak mediteranskog mira, ali istovremeno i mjesto ritmičnog ponavljanja – propagandna izložba, sjedište prve apostolske hrišćanske zajednice i polazna tačka ateističke revolucije.

To je paradoksalan grad, pun kontradiktornosti unutar svog uskog, ali blagorodnog prostora. Bogat je pjesmama o pejzažima, nostalgiji i ljubavi, ali mu nedostaju pjesme o hrabrosti. Sve to je intuitivno i instinktivno oblikovalo moje pisanje. Moj trajni dom, moja sigurna adresa, jesu moja sjećanja. Mnogi intimni aspekti mog života – šetnje, razgovori, pisanje, plivanje, muzika, ljubav – započeli su u tom gradu.

Postoji nešto posebno u mjestima gdje je more uvijek prisutno. U Draču, čovjek stoji licem u lice s morem, ali oni su suštinski različiti: more je prostrano i horizontalno, dok je čovjek uspravan, poput uzvičnika pred njim – posmatrač, onaj koji se divi. Ova dinamika duboko je uticala na moju maštu

More je, kao što ste već naglasili, temeljna tačka vaše književnosti, ali ne radi se tu o moru kao nekom egzotičnom prostoru sunca i radosti. Za vas je more, dojma sam, jedna sveobuhvatna metafora isprepletenosti slobode i ograničenosti, radosti i stradanja. Na jednom mjestu kažete da je mare nostrum postalo mare mortuum – kako to objašnjavate?

Pored emigracije, more kao trajna preokupacija je druga središnja tema u mom radu. Varijacije na ovu temu pojavljuju se u gotovo svim mojim knjigama, izražene kroz različite književne forme, posebno u knjigama "Brod sna" (2000.) i "Knjiga o moru" (2009.). Svjesno sam nastojao izbjeći klišeje mediteranskih razglednica, birajući umjesto toga da prikažem ljudsku sudbinu onkraj zadivljujućih pejzaža – mimo zalazaka sunca i mirisnog ružmarina – i da istražim surove realnosti života na moru. Poslovi povezani s morem – mornari, ribari i drugi – daleko su od romantičnih.

Moru sam pristupio kroz prizmu migranata, koji se na našim ekranima pojavljuju tek nakon tragedija, a to njihovo brisanje novi je oblik ostracizma, moderna vrsta rasizma. Spominjete more kao "sveobuhvatnu metaforu", s njegovom veličanstvenom mediteranskom ljepotom i dvojnom prirodom mare nostrum – mare mortuum. Ipak, mare nostrum se nije samo od sebe pretvorilo u mare monstrum. Mi smo to učinili. Mi smo ga pretvorili u čudovište koje se hrani ljudima i, čini se, najradije guta čitave brodove. U knjizi "Nijema mapa za utopljene" suočavam se sa prizorima koje često odbijamo vidjeti: dramatičnom, mračnijom stranom mora.

Mijenjamo televizijske kanale kada se na ekranima pojave tragične slike. One narušavaju našu udobnost i bude tugu, duboko ljudsku emociju od koje često zaziremo. Suočeni s tim prizorima, povlačimo se u svoje današnje pećine: domove, urede i wellness centre. Iznutra "bojimo" te prostore "dobrog života", uokvirujemo vedre slike mora, predstavljamo se kao sretni i nasmijani. Ipak, besramno je lako biti moralist i stalno govoriti o nestajanju ljudske empatije. Jesu li ikada postojali dani obazrivosti i razumijevanja? Zlatno doba ne postoji čak ni u dječjim udžbenicima povijesti. Prapovijesna su razdoblja nazvana po oružjima, alatima i nasilju – gvozdeno doba, bronzano doba.

 

Mač diktira, pero utiče

Iz vaših knjiga koje sam čitao doima se da bez obzira na sve okolnosti našeg vremena, sve ubrzane promjene i nemire koji vladaju, duboko vjerujete u misiju književnosti. Kako vidite njenu ulogu u savremenosti, tačnije, što u vama održava vjeru da riječ još uvijek ima neku snagu?

Mnoge poslovice tvrde da je pero moćnije od mača ili da se napisano ne može izbrisati. Želim vjerovati u to, ali mačevanje nije moj omiljeni sport. Ovdje vidim himeru. Ne mislim to kao očajanje ni kao predaju svog mača-pera. Budimo realni: pisci više nisu "tajanstveni tvorci zakona svijeta". Danas ih više nalazim među "književnim klericima" koji su dio procesije i njenih književnih liturgija, nego među onima koji se bune. Budimo jasni: mač diktira, dok pero utiče na čitatelja.

Dolazim iz zemlje koja je živjela pod diktaturom, gdje je pero albanskog pisca, nažalost, radilo pod diktatom ideološkog mača. Politički pluralizam je bio zabranjen, a estetski pluralizam je izostajao, za razliku od onoga što se možda dešavalo u bivšoj Jugoslaviji. Talentirani albanski pisci pretvarali su svoja pera u mačeve, prikazujući socijalizam kao lijep i budućnost kao bajnu i pouzdanu. Ne sudim, ali lakše je pretvoriti pero u mač nego mač u pero. Nismo imali sreće da imamo Krležu ili nekog poput Kiša, koji je prošao kroz unutrašnji egzil. Književnost zadržava svoje značenje i moć, ali moramo izbjegavati stvaranje nove utopije diktirane perom.

Književnost je za vas i neprestana, nesputana igra, prostor bez granica, nomadska priroda koja nadilazi svaku vrstu ograničenja i sužavanja prostora duha. Šta za vas znači taj stvaralački proces, šta vas potiče na pisanje?

Prva riječ koja mi pada na um jeste da za mene pisanje donosi "stanje slobode". Ali pisanje nije uvijek povezano sa stavljanjem riječi na papir. Ne uznemiravaju me periodi bez pisanja. Ostajem ista osoba kada ne pišem i to ne umanjuje moj osjećaj da sam pisac. Ono što sam napisao definira moje biće, a ne ono što obećavam da ću napisati. Sjedenje za stolom je običan čin. Ispred stola, na svojoj stolici, nisam kralj u svom kraljevstvu ili pisac, već sam u svojoj radnoj zoni, vraćam se na "mjesto zločina". Nije važno pišem li, čitam, gledam slike, sjećam se, slušam muziku, besciljno zurim u zidove ili proučavam neki predmet. Pripremam se za pisanje.

Proces pisanja rijetko je hocus pocus, ja sam andante osoba, koja se neprestano kreće i promišlja. Nemam specijaliziran radni prostor kod kuće ili drugo. Moj jedini "kreativni studio" bio je spavaća kabina na brodu Iliria, gdje sam radio gotovo dvije godine. To se dogodilo samo jednom, prije 30 godina, i više se nije ponovilo. Danas pišem gdje god mogu. Često radim u tihim kafićima u Tirani – pola kafićima, pola knjižnicama – koji su uređeni kao radni prostori za studente. Ta mjesta nude relativnu tišinu, poput koncertne dvorane u kojoj možete čuti kašalj, promrmljanu rečenicu ili žamor života. Ponekad pišem u autu, češće u autobusu, dok hodam, u svojoj glavi, koja briše više nego što pamti.

Pravim bilješke gdje god mogu. Nekad su to fotobilješke, koje čuvaju trag onoga što želim kasnije napisati. Ponekad sam imao sreće da imam cijeli grad kao "studio". Često je to bio Drač; drugi put je to bila književna rezidencija. Započinjao bih knjige u Sarajevu, ali ih ostavio nedovršene u Kini, Beču, Pečuhu ili Hong Kongu. Prije nego počnem raditi, često se okružim fotografijama ili muzikom, ali ne tokom pisanja. Ovisan sam o slikama i zvucima. Jednom kada su objavljeni, ne vraćam se svojim rukopisima. Prije objavljivanja, čitam ih naglas.

Povremeno, dobri prijatelji, koji su glumci, snimaju dijelove mojih priča ili pjesama, a slušanjem tih snimaka prepoznam gdje sam pogriješio. Jako pazim na jezik, izbjegavam arhaične riječi i radije biram savremeni vokabular. Želim da moji likovi govore prirodno, da čitatelji prepoznaju ko govori bez mog vođenja. Uživam u kombiniranju književnih žanrova i pisanju proze s pjesničkim elementima. Moj omiljeni radni period je blizu ponoći, kako jedan dan prelazi u drugi: to je kao okretanje stranica knjige.

Napisao sam brojne stranice o svom rodnom gradu, ali uzimam samo ono što je suštinsko, ističući ono što dijeli s drugim gradovima, bez glorifikacije. Možda da bih nekoga zaštitio: njega ili sebe. Trenuci demotivacije su češći od trenutaka motivacije. Kao što kaže izreka: "Noć je sat koji otkucava. Dani prolaze, a ne ja." Ne tražim takozvanu inspiraciju, već podsticaj i rad, čekajući da uhvatim vrh svog talasa i zajašem ga. Pokušavao sam mnogo puta i često nisam uspio, ali je nemoguće da jednom ne budem pobjednik.