Rasprave i svađe oko književnih antologija – javne, a pogotovo one privatne – obično se svedu na isto: tko je završio unutra, a nipošto nije trebao, tko je ostao vani, a morao je ući? S "Područjem signala", antologijom suvremene proze u Hrvatskoj od 2000. do 2020. koja to nije – selektorica Jagna Pogačnik umjesto "antologije" radije u podnaslov stavlja mekši pojam "mapiranje" – stvari su ipak malo kompliciranije. Jer ona postavlja ključno, dugoočekivano pitanje: kada u Hrvatskoj radimo izbor najbolje proze, tko uopće smije pokucati na vrata, a kome je ulaz već unaprijed zabranjen? Odgovor se, opet, sluti iz podnaslova: ovo nije mapiranje hrvatske proze, nego proze u Hrvatskoj. Ili, eksplicitnije, riječima same izbornice iz programatskog uvoda: "Čini mi se, naime, kako nam je upravo 20 godina obuhvaćenih ovim izborom konačno donijelo vrlo ozbiljnu cirkulaciju književnih tekstova i njihovo prelaženje kulturnih, jezičnih i političkih granica. Pojavio se i priličan broj pisaca koji svojim pisanjem i javnim djelovanjem ne pristaju na jednostruki identitet i uvrštavanje svoje književnosti unutar uskih granica jednog nacionalnog književnog kanona, kao i sve više transnacionalnih pisaca koji uspješno participiraju u više književnih prostora, pa tako, srećom, i u ovom u kojem živimo. Vrlo je brzo postalo jasno kako će sintagma 'hrvatska proza' (…) biti preuska da obuhvati sve ono što se u prvih 20 godina našeg stoljeća događalo na književnom polju u Hrvatskoj."
Tu smo, dakle. Odnosno nismo: nismo više iza rešetaka Neupitnih Vrijednosti Nacionalne Kulture, razoružali smo granične kontrole hrvatskog književnog polja, riješili smo se kroatocentrične klaustrofobije
Tu smo, dakle. Odnosno nismo: nismo više iza rešetaka Neupitnih Vrijednosti Nacionalne Kulture, razoružali smo granične kontrole hrvatskog književnog polja, riješili smo se kroatocentrične klaustrofobije. Pa smo krenuli istraživati nešto čega smo svi cijelo vrijeme svjesni, ali većina o tome šuti: stvarnost književnog prezenta koja se odavno obilno prelijeva preko rubova nacionalnog kanona. Ne obazirući se pritom na hrvatsku književnu laž 2.0 koja nas uvjerava da nam je neki pisac stran iako ga čitamo bez prijevoda ili da neka autorica nije "naša" iako je svako malo, opet bez prijevoda, slušamo na našim festivalima. Zato u "Području signala" – sretno odabranoj parafrazi naslova romana Roberta Perišića, uvrštenog u ovaj izbor – uz Luku Bekavca, Olju Savičević Ivančević ili Slobodana Šnajdera među tekstovima 32 autorska imena ima mjesta i za proze Selvedina Avdića, Lane Bastašić, Semezdina Mehmedinovića, Andreja Nikolaidisa… Znate već, naših pisaca. A svi prigovori i kritike koji se mogu uputiti selekciji i koncepciji Jagne Pogačnik ostaju, u zbroju, neusporedivo manje važni – barem iz perspektive ovog čitaoca – od iskoraka kojim je napustila nacionalne granice.
E da, kad smo kod ovog čitaoca, jedan disklejmer dok je još vrijeme: s Jagnom Pogačnik, kao i s urednicom "Područja signala" Katarinom Luketić, radim u uredništvu portala Hrvatskog društva pisaca za književnu kritiku Kritika-HDP (čitajte nas!), a pozvale su me i da govorim na nedavnoj zagrebačkoj promociji knjige, pa bi netko oprezniji mogao posumnjati u poštene autorske namjere. Lično, vidim to malo drugačije: ne želim hvaliti ljude zato što s njima nešto radim, nego nešto radim s ljudima koje obično poželim pohvaliti. Ali okej, ako bilo tko sumnja u poštene namjere, nema ljutnje: predlažem da okrene ili klikne iduću stranicu, a mi ostali idemo dalje.
Mapiranje transnacionalne stvarnosti našeg književnog prezenta
Kako je dakle Pogačnik riješila enigmu tog misterioznog književnog polja kojeg smo neprestano svjesni, ali – ukoliko ga ne prešućujemo – još uvijek eksperimentiramo s njegovim imenom i definicijom, govoreći o "književnosti zajedničkog jezika", "regionalnoj književnosti", postjugoslavenskoj ili čak jugoslavenskoj književnosti? Posegnula je, manje-više, za formulom regionalnih književnih nagrada pa se odlučila "fokusirati na književnost kojoj nije potreban prijevod, objavljenoj premijerno ili (što je također vrlo čest slučaj) paralelno kod nakladnika u Hrvatskoj i nekoj drugoj državi". Eto odmah odgovora na pitanje koje se nameće čim letimično pogledate izabrana imena: zašto ima mjesta za autore iz Crne Gore i Bosne i Hercegovine, ali ne i za one iz Srbije, premda su David Albahari, Srđan Valjarević ili Svetislav Basara itekako važni ovdašnjim čitaocima i piscima? Jednostavno, zato što ovim drugima prva izdanja nisu izišla u Hrvatskoj. Samo što je to, čini mi se, ipak klimav kriterij: prema njemu, recimo, u ovako zamišljenu "prozu u Hrvatskoj" uopće ne spadaju neosporno važni naslovi kao što su "Muzej bezuvjetne predaje" Dubravke Ugrešić, "Radnici i seljaci" Viktora Ivančića ili "Otac" Miljenka Jergovića pošto nijedan od njih nije premijerno objavljen s ove strane državnih granica. Svjesna je toga, međutim, i Pogačnik, pa eksplicitno podriva vlastitu koncepciju uvrštavanjem ulomka romana "Uhvati zeca" Lane Bastašić, čije je prvo izdanje izišlo u Beogradu, a to pravda stavom da su "njezin roman i njegova recepcija iznimno važni za sve spomenute književne sredine, a identitetska višestrukost indikativna za ovo mapiranje".
Nema jednostavnih, lakih ni brzih rješenja ako pokušavamo opisati nešto što strogi akademski pogoni, združeni kritičarski odredi i književno-povijesni selektori svih (post)jugoslavenskih republika složno ignoriraju već dulje od pola stoljeća
Brzo smo, dakle, pobrkali kriterije, brzo smo iskliznuli iz zadane koncepcije. Ali zašto ne? Upravo o tome je riječ: nema jednostavnih, lakih ni brzih rješenja ako pokušavamo opisati nešto što strogi akademski pogoni, združeni kritičarski odredi i književno-povijesni selektori svih (post)jugoslavenskih republika složno ignoriraju već dulje od pola stoljeća. S druge strane, ima itekakve utjehe u tome što ne pristajemo na akademski verificirane i znanstveno poduprte ordinarne gluposti nacionalno discipliniranih pristupa koji nas sasvim ozbiljno uvjeravaju da, primjerice, Dubravka Ugrešić i Ivan Aralica spadaju u istu književnost, ali Ugrešić i Albahari ne, da Miljenko Jergović i Miro Gavran pripadaju istom okviru, ali Jergović i Basara ne, da je Lanu Bastašić moguće ukrotiti bilo čijim nacionalnim bičem, i tako dalje, i daleko besmislenije… Nama je, ako ništa drugo, zabavnije. Pa onda i Pogačnik svoje širenje područja signala proteže sve do žanrovske razine, uvrštavajući u šareni izbor i esej Dubravke Ugrešić i kolumne o "Robiju K." Viktora Ivančića i hibridnu putopisnu prozu Marka Pogačara (usput, još jednog člana uredništva portala Kritika-HDP, šaljemo posljednji poziv sumnjičavcima da napuste ovaj tekst).
A dok se po portalima i kuloarima već naveliko kalkulira oko toga koga je Pogačnik neopravdano uvrstila, a koga još nepravednije izbacila, nas privlači zanimljivija koincidencija. Skoro istovremeno s "Područjem signala", u razmaku od samo nekoliko tjedana, dobili smo – napokon, nakon 25 godina – prijevod knjige koja funkcionira kao sjajan metodološki vodič za bilo koji pokušaj mapiranja ovdašnje transnacionalne književnosti. "Svjetska književna republika" francuske književne historiografkinje Pascale Casanova ostaje, naime, vjerojatno najutjecajniji naslov iz perioda velikog obrata od proučavanja nacionalnih književnosti prema novim koncepcijama svjetske književnosti, obrata koji je globalnu teorijsku scenu ispreturao na prijelomu stoljeća, taman kada su naše nacionalne historiografije utvrdile svoje busije. Još u predgovoru ranijem engleskom izdanju svoje studije Casanova je precizno naciljala metu: "Naše 'književno nesvjesno' uvelike je nacionalno. Instrumenti naše analize i vrednovanja su nacionalni. Uistinu, proučavanje književnosti gotovo svugdje u svijetu organizirano je u skladu s nacionalnim okvirima. To nas čini slijepima za niz transnacionalnih fenomena…" Ona pritom ne poriče nacionalnu književnost, naprotiv: itekako uvažava njezinu moć. Ali poziva na promjenu perspektive, radikalno iskošenu optiku u kojoj se ukazuje transnacionalna dimenzija književnosti. Traži, drugim riječima, ozbiljno uvažavanje činjenice da autorice i tekstovi prelaze nacionalne granice i da pritom mijenjaju svoju vrijednost i značenje: sjetite se samo nevidljivosti Dubravke Ugrešić u hrvatskoj književnosti devedesetih i usporedite je s ugledom koji je Ugrešić istodobno stekla na svjetskoj sceni, dobrim dijelom baš zato što je zalupila vrata ovdašnjem nacionalizmu.
Ključni naslov obrata prema novim koncepcijama svjetske književnosti
Svjetska književna republika, to je Casanovina formula za poseban književni prostor, odvojen od onog političkog, ali ipak indirektno upućen na njega, prostor koji – kako bi rekla Pogačnik – tek treba mapirati. Tim prostorom, s onu stranu iluzija o univerzalnim umjetničkim vrijednostima, vlada dinamika borbe, sukoba i natjecanja. Nacionalne književnosti međusobno se takmiče za reputaciju i moć, gomilaju zalihe na svjetskom tržištu kulturnog kapitala ne bi li postale što utjecajnije i važnije, a što više kulturnog kapitala pojedinoj naciji namakne njena književnost, to se brže sama književnost emancipira od nacionalnog naloga, postajući "čista" i autonomna. U paradoksalnom ishodu ove uvrnute putanje najvažnije, "najveće" i najuglednije su one nacionalne književnosti – rekli bismo njemačka, rekli bismo francuska, tko se usudi može reći i ruska – u kojima se književnost najviše oslobodila od svoje nacionalno zadane uloge. A da kompletna pripovijest o razvoju Svjetske književne republike bude još uvrnutija, ne razlikuju se samo nacionalne književnosti jedna od druge po stupnju emancipacije od političke zadaće, nego i svaku pojedinu nacionalnu književnost poprečno presijeca radikalna razlika između "nacionalnih" pisaca – rekli bismo Gavran, rekli bismo Aralica, tko se usudi može reći i Ćosić Dobrica – s jedne strane, i "kozmopolita", onih koji se mjere globalnim kriterijima, s druge strane.
Možda, sažeto prepričano, sve ovo zvuči komplicirano, ali kod Casanove je mnogo lepršavije i šarmantnije izvedeno: perspektiva se širi, nižu se primjeri, a među "kozmopolitskim" autorima dosta prostora dobiva primjerice Danilo Kiš pa pratimo njegovo kruženje između Pariza, glavnog grada Svjetske književne republike, i ove naše periferije na kojoj vodi obračune sa zadrtim nacionalistima. Tu je i Krleža, s nekoliko citata koji se neće svidjeti onima što ga oblače u crveno-bijele kvadratiće. Zna Casanova, doduše, i spektakularno promašiti, kao onda kada ustvrdi da je književnost Jugoslavije početkom sedamdesetih bila pod utjecajem "književnih normi što ih nameće Moskva", ali od njenih usputnih propusta daleko je važniji model književnosti koji gradi. Nije li, uostalom, ona linija koja poprečno presijeca nacionalna književna polja, dijeleći "nacionaliste" od "kozmopolita", mnogo pouzdaniji orijentir od linije koja međusobno razdvaja različite nacionalne književnosti? Ne razvrstava li, znatno uvjerljivije, s jedne strane sve te aralice i ćosiće, a s druge Ugrešić, Bastašić, Albaharija, Pogačara? S jedne Društvo hrvatskih književnika, s druge Hrvatsko društvo pisaca, s jedne petrificiranu kroatističku struku, s druge žive regionalne festivale, s jedne stoljetne naslage nacionalne tradicije, s druge književnu sadašnjost koja kipi preko oboda nacije? Možda je baš ovo smjer kojim vrijedi krenuti u nekim novim istraživanjima, posebno s obzirom na to da Jagna Pogačnik u predgovoru "Području signala" najavljuje buduća mapiranja još šire, postjugoslavenske književne stvarnosti. Da ne bude sumnje: taj će smjer, krene li se njime, opet voditi u iskliznuća, propuste i nepreciznosti. Ali kako već rekosmo, neka ih.
Jer evo, vratimo se za kraj onom ovom čitaocu, sjetit ćete ga se možda s početka teksta koji ujedno i piše, pod uvjetom da tekst u međuvremenu niste napustili. Prije 12 godina, završavajući programatski predgovor knjizi "Postjugoslavenska književnost?" – mlad, naivan i nabrijan kakav sam već bio – u jurišu na nacionalne bunkere borbeno sam ispalio: "Drugačija književnost je moguća!" Tek danas – stariji, iskusniji, pribraniji – vidim koliko sam bio glup. Drugačija književnost nije samo moguća. Ona je odavno tu.
