Poput imperativa u himničkoj odi, na kojem imperativu počiva veličajnost svečane pjesme ili govorničke tirade, prirodno je i nužno da se u umjetničkom djelu što ima ambiciju biti odjelitim od prosječnosti i unekoliko vrhunskim čuju odjeci i vide odrazi čiste od Boga dane darovitosti. Postalo je normalno, žalibože, da smo u ova huda doba svikli pomalo svi skupa na prihvaćanje nedokuhanih i nedoraslih ostvaraja na mnogim razinama, i, lijeni kritičnijega propitkivanja unaprijed bez ispaljenog metka suglasni padamo na kriterije čija je letvica postavljena ispod razine gležnja. Pa onda, u nedostatku trijezne estetske koncentracije, izvan okulara vlastite nam očne duplje ostanu djela što bi imala biti dijelom higijene duha, opće kulture i rutinske svakodnevice.
Takav jedan gigantski opus nastao je za tragično kratko životno vrijeme što ga je hodajući po Zemlji bio proživio Danilo Kiš, samonikli i endemični pisac rođen u Subotici 22. veljače 1935. godine. Neće se uspjeti dobaciti ni do svojega 55. rođendana, pošto će ga smrt pokositi u Parizu 15. listopada 1989. Ima neke kozmičke nepravde u faktu da je Kiš pao umoren bolešću ama ni mjesec dana prije no što će biti srušen Berlinski zid...
Svejedno, vrijeme što mu je bilo dosuđeno za ovozemni boravak Kiš je iskoristio idealno ekonomizirajući i s kolikoćom teksta i kakvoćom napisanoga. A sagledavši kumulativno sve što mu je za života štampano i posthumno objavljeno, može se zaista reći kako je u tih nedovršenih pet i pol decenija disanja i mišljenja Danilo Kiš stvorio petnaestak knjiga žanrovski vrlo razvedenih i artistički itekako impozantnih. I kad je to bio esej, i kad je to bila novela, i kad je to bila drama, i kad je to bio roman, i kad je to bio prijevod, i kad je to... vazda je moglo poslužiti kao elitni primjerak forme kojom demijurg (trenutačno) kreira svoju ideju.
Iznutra obilježen i izvana inkrustiran živom ranom holokausta, nije nimalo slučajno što već spočetka svojega proznog djela Kiš piše roman "Psalam 44" (1962.), uzimajući za moto knjige, još neslučajnije, stih iz svetopisamskog prijevoda Đure Daničića: "Načinio si od nas priču u naroda...". Davidov psalam to je, spjevan za nauk, i namijenjen starohebrejskom zborovođi, a u naravi jest "vapaj za pomoć Izraelu", kako precizira hrvatski prijevod Filiberta Gassa. Iako Kiš pomalo lamentira nad sudbinom i svojega oca nastradalom u koncentracijskom logoru, ali i sudbinom Židova uopće, on ne uzima kanonski prozbeni psalam iz cjeline znane kao "Sedam pokorničkih psalama", već pristupa starozavjetnom pjesmotvoru koji je izravno injektiran u sudbinu etniciteta kojoj i sâm krvno pripada.
Knjiga "Psalam 44" nosit će u sebi i motiv trudnoće i poroda, zapravo posinaštva, sa snažnom biblijskom simbolikom: sjeme što će proklijati u narednim Kišovim librima, potresnoj trilogiji s gusto nabijenim autobiografskim fragmentima. Prvo će iznjedriti roman "Bašta, pepeo" (1965.), nakon čega će nastaviti pripovjedački hod knjigom "Rani jadi" (1969.), koja će kao provedba u sonatnom obliku pri komponiranju iz doba Mozarta i Beethovena najaviti veličanstveni finale – kapolavoro "Peščanik" (1972.). (Beethovena ima u romanu "Psalam 44"!) Taj će triptih ujedno predstavljati Kišovu vlastitu kožu naživo rastegnutu u rasponu od emotivnih točaka iz najranijeg djetinjstva do najranjivijeg sjećanja na izgubljenog oca, sažganoga u infernalnom ognju Auschwitza.
Ne jednom u povijestima književnostî bila je zamijećena naglašena orijentiranost, gotovo opsjednuće prema motivu oca. Na kazališnoj pozornici naviknuli smo na Augusta Strindberga i njegov komad "Otac", a bliže našem vremenu splitski dramatičar i glumac Elvis Bošnjak okušao se stvaranjem, i izvođenjem, istoimenog teksta. Briljantno emotivno djelo, prozno, podno istog naslova, napisao je i Miljenko Jergović, okrstivši ga pak novelom. I Kišov "Peščanik", izvan svake sumnje, literarna je – pohvala ocu. Drugačija od svega, različita na svaki način, ali ipak: literarna pohvala ocu.
Iako se to takvim ne čini, i naslovni protagonist opere "Rigoletto" Giuseppea Verdija, nastaloj prema djelu Victora Hugoa "Kralj se zabavlja", jest – otac. Tobože, on je neka vrsta dvorske lude na vojvodinom dvoru – pritom još i grbav, što je u vrijeme praizvedbe 1851. godine izazvalo enorman bijes tada moćne i utjecajne kazališne cenzure – ali okosnicu djela i dramaturški humus čini njegov odnos (samohranog oca) sa svojom kćeri. Dijapazon te dramatike prostire se isprva od otmice do ubojstva u konačnici, gdje Rigolettova kći Gilda pada od noža plaćenoga ubojice kojega je upravo on unajmio, otac, kako bi likvidirao preljubnika i ljubavnika koji mu se smuca oko jedinorotkinje.
Iznimno kompleksna popudbina što je Danila Kiša bila zadesila ratnim prodorom u vinograd njegove obiteljske loze, nadsvodit će njegov i svijet i svjetonazor. Neće ni htjeti umaknuti od sučeljavanja s posljedicama tog užasnog fatuma, pa će tema holokausta za njega postati samo stepenicom za odraz preko koje će još snažnije skočiti ne bi li kobi totalitarizma zario (srednji) prst u oko i zlu zabio glogov kolac kroz vrat u mozak. Za to će mu poslužiti "Grobnica za Borisa Davidoviča" (1976.), vijenac naoko samostalnih pripovijedaka povezanih zajedničkom potkom pri obasjavanju represivnih alata i oruđa kojima se sistem obrušava na pleća pojedinca.
Mećući čovjeka u središte životne vrtnje, Kiš je ogolio lice licemjerja ideologije koja se lažno predstavlja u fingiranoj stvarnosti solidarnosti. Prezrenog kao razotkrivača te nakaradne maškarade, moralne nakaze našle su uzroka pisca optužiti za plagiranje iz čega se razvila hajka kakvu književna gibanja na ovim prostorima nisu doživjela. No, Kiš nije posustao ni pod baražnom vatrom sinkroniziranih žestokih pamfleta i žustrih invektiva, već je – staloženošću operatera secirajući jedan po jedan metak i čavao u nj ispaljen ili zabijen – stvorio impozantnu polemičku knjigu "Čas anatomije" (1978.), još jedno istinsko "remek-jelo" iz svoje autohtone intelektualne kužine.
Knjiga "Enciklopedija mrtvih" (1983.) bit će još jedan vrhunac novelističke aktive Kišove, koju će, izdvojenu iz "sabranih djelâ", namjernik u kućnoj biblioteci držati na istoj polici tik uz knjigu "Ruke" Ranka Marinkovića.
Sve u Kiša kiši od poetike. Slike se nižu kao da su fotografije na filmskoj traci, a detalji koji mu ne promiču i načini kojima ih uklapa u kontekst upravo su zadivljujući: kao da se u piscu igraju slikari naivci i pjesnici na ivici. Pa bilo da su to oni kadšto prezentni prizori, a kadšto oniričke prikaze iz "Peščanika"; bilo da su to čas naturalističke grozote, a čas fantazmagorične halucinacije iz "Grobnice za Borisa Davidoviča"; bilo da su to, pak, gotovo stripovska kadriranja oživljena u kakvom crtanom filmu, nalik ovomu iz romana "Bašta, pepeo": "A kraj zasopljenih spavača stoje veliki metalni budilnici, propeti na zadnje noge kao pevci, kljucaju sitno semenje minuta da bi uskoro zatim, nabijeni do eksplozije, nakljukani i besni, odupirući se nogama o mermerne ploče nahtkasni, počeli da kukuriču slavodobitno, sa zalelujanim, krvavim krestama."
Malo je pisaca koji su, i sebi i drugima, otkrivali ljepotu štokavskog jezika. Puno ih je bilo, tih mjesečarâ, što su somnambulno u tmici vlastite duhovne škurece iskali sunčevu iskru koja bi ih obasjala, koja bi dala im da ih i drugi primijete i vide. Malo je pisaca u štokavskom jeziku, ili po njegovim idiomima porazbacanim okolo, koji su gorjeli svojom vatrom. Bilo ih je, nije da nije, onih što su se približili reflektoru Krleže i Andrića, Ujevića i Matoša, ali je oštro oko čitatelja primijetilo sjaj njihove svjetlosti na tuđem tijelu; onako, kako bistar um razborito razluči žrtvu ratnih junaka koji su u bitkama ostajali bez dijelova svojih tijela, od uzimanja za talac društvo pri mirnodopskom trgovanju dijelovima svojih ratnih djela. Danilo Kiš bio je ratnik koji je vojevao protiv rata. I, Danilo Kiš bio je pisac koji je gorio svojom vatrom.
