Knjiga Marka Thompsona o Danilu Kišu "Izvod iz knjige rođenih", izvorno objavljena 2013., jedna je od najupečatljivijih biografija koje sam čitala. Ispisana na matrici kratkog istoimenog Kiševa teksta, ona izvrsno spaja privatno i kolektivno, književnost i društvo, poetiku i politiku, i preko pripovijedanja o životu pisca pripovijeda o našoj povijesti, sadašnjosti i strukturi osjećanja balkanskih društava. Iako se i ranije bavio post/jugoslavenskim ambijentom i objavio 1995. analitički razornu knjigu "Kovanje rata" o ovdašnjim medijima, Kišev život i literatura trajna su Thompsona fascinacija. Očito, Kiš za njega nije tek predmet znanstvene objektivizacije, već nešto dublje i trajnije preko čega autor i sebi i drugima tumači teme koje su mu intimno važne. Motivacijski višak nije u knjizi potaknuo sentimentalizam i interpretacijska lutanja, već donio preciznost, lucidne uvide i autorsku odgovornost kao rezultat čitateljske odanosti.
Nova Thompsonova knjiga "Danilo Kiš. Žamor povijesti" otkriva u šest eseja nepoznate izvore o Kišu, u drukčijoj optici tumači njegova djela i uspostavlja nove paralele. Formom ona nije kompleksna kao "Izvod", ali su i ovi eseji pisani sa sviješću o jezičnom rafinmanu pisca i obavezi da njegov biograf/tumač i sam teži sličnoj "milosti uobličenja" i "formi pod najvećim pritiskom". Jer, ako se o Kišu misli pisati nejasno, kićeno i površno, bolje je uopće ne pisati. Thompson to zna, pa je njegov pristup istraživački prodoran, ali suptilan, a jezik precizan i odmjeren, bez brbljanja i fraziranja. Knjigu otvara otkrićem Kiševa ranog ljubavnog pisma koje je do njega došlo nakon objavljivanja spomenute biografije. Koliko god taj izvor bio podatan melodramatizaciji, Thompson ustrajava na principu da ne spektakularizira piščev ljubavni život, pa se pažljivo dotiče intime, ne razotkriva ono što treba ostati pokriveno i esej zaokreće ka temi piščeva odnosa prema Crnoj Gori. U drugom tekstu otkriva Beckettove tragove u Kiševoj poetici, crtajući interpretacijski trokut u koji još upisuje Radomira Konstantinovića i njegovu ženu, prevoditeljicu Becketta na srpski. Arheološko čitanje njihovih tekstova otkriva neočekivane utjecaje i sličnosti kao i razlike, među njima posebno razliku u tretmanu povijesnosti kod Becketta i Kiša – razliku između negacije i inspiracije, nesvjestice i žamora. I u ostalim esejima u fokusu su odnosi između Povijesti i Literature te slike svijeta koje posreduje historiografsko i književno pripovijedanje. Kao povjesničar, Thompson je opčinjen Kiševim tretmanom dokumenata u prozi i fikcionalizacijom činjenica, npr. umijećem da iz jednog pisma ispiše cijeli romaneskni svijet "Peščanika" i iz arhivskih izvora imaginira moćne priče o tiraniji i idealizmu u "Enciklopediji". Osjećaj za mikro i makro razine i sinkronije u ovdašnjoj povijesti posebno je izražen u pasažima o Kišu i Slavku Goldsteinu i pismima njihovih očeva kao izvorištima literature. Žargon povijesti završava povjesničarski, autentičnim nalazima: Kiševim ljubavnim pismom i njegovim prilozima.
Jedini detalj koji kvari završetak ove knjige tiče se uredničkog propusta, male, ali iritantne činjenice da je priložena biografija autora upola manja od biografije prevoditelja. Simboličko umanjivanje autorstva žulja posebno ako se zna da je Thompson kao stranac opisao Kišev život i literaturu na način na koji to nije učinio nitko prije njega. O Kišu su pisali mnogi – npr. odlično Davor Beganović, provokativno Tatjana Rosić i nadahnuto Aleš Debeljak – ali Thompsonov "Izvod" ima iznimnu širinu, društvenu relevantnost i recepcijski potencijal. Istina, tradicija pisanja beletriziranih biografija u nas jedva da postoji: ovdje se o piscima najčešće piše ili suho akademski ili nikako. Ali, tim više su važnije knjige poput Thompsonovih – ili nedavno objavljene Andrićeve biografije Michaela Martensa – u kojima se vješto, s romanesknom napetošću sažimaju povijest, literatura i život.
