Ivo Andric, Danilo Kis, Dubravka Ugresic, David Albahari, Slavenka Drakulic, Miljenko Jergovic, Olja Savicevic, Goran Vojnovic, Srecko Horvat. Upišite ta imena – plus još poneko, minus egzotična slavenska kvačica – u tražilicu novinara i programera Alexa Reisnera na stranicama Atlantica: pronaći ćete njihove naslove, prevedene na engleski, unutar baze od 183 hiljade knjiga koje je progutala i probavila umjetna inteligencija, iako su zaštićene autorskim pravima.
Reisner je tajnu bazu hakirao još sredinom augusta, ali sada se dodatno potrudio pa je postala, evo, lako pretraživa. A svi koji se u njoj mogu pronaći, kao i nasljednici autorskih prava, imaju dovoljno razloga da tuže Metu, Bloomberg i druge korporacije uključene u razvoj umjetne inteligencije. Samo što većina to, naravno, neće učiniti. Ekipa iz Silicijske doline zna na što se kladi: pisci obično nemaju novca ni vremena za skupe sporove pred američkim sudovima. Pogotovo onda kada s druge strane stoje digitalni giganti opremljeni dobro utreniranim pravnim timovima, eskadronima lobista i zalihom od nekoliko milijardi dolara.
Tekstovi naših spisateljica i pisaca, jasno, samo su fragment Reisnerove baze podataka. Kompletna baza samo je fragment nepregledne internetske biblioteke tekstova koje su tzv. veliki jezični modeli odavno pročitali. Čitava internetska biblioteka tekstova samo je fragment onlajn informacija koje su usisali drugi programi: muzike, slika, programskih kodova. A djela zaštićena autorskim pravima, napokon, tek su dio onlajn znanja koje je netko prethodno stvorio kako bi ga sada slobodno brstila umjetna inteligencija, uzduž i poprijeko bjelosvjetske mreže, sve do Kisa i Andrica. Što točno umjetna inteligencija uzima i što zatim s plijenom nije znana informacija: jer kapitalizam, jer poslovna tajna, jer konkurencija. Ili, Reisnerovim riječima: "Ovi su autori proveli godine razmišljajući, istražujući, zamišljajući i pišući. I nisu znali ništa o tome da se na njihovim knjigama vježbaju strojevi koji bi ih jednog dana mogli zamijeniti. U međuvremenu, ljudi koji su te strojeve izgradili i trenirali enormno će profitirati."
Ukoliko je književni autor kakvog znamo i volimo doista stvoren na terenu kapitalističkog tržišta, onda ironiju treba cijeniti: sada bi, po svemu sudeći, na tom istom kapitalističkom tržištu autori koje znamo i volimo mogli nastradati
Upravo zato što se iz nečijeg minulog rada sada rađa tehnologija koja bi isti taj rad mogla učiniti suvišnim – ili barem nevažnim – zajednički otpor ipak postoji, a na prvu liniju fronte izlaze ovih dana američki autori. Sindikat holivudskih scenarista uspješno je okončao skoro petomjesečni štrajk i, premda detalji sporazuma s vlasnicima velikih studija nisu poznati, izvještaji kažu da je ograničavanje upotrebe umjetne inteligencije bilo među glavnim zahtjevima. Istovremeno, 17 književnih zvijezda kalibra Georgea R. R. Martina, Jonathana Franzena i Johna Grishama podnijelo je dosad najveću tužbu protiv kompanije OpenAI, koju u razvoju programa ChatGPT financijski gura Microsoft.
Ishod spora je neizvjestan – tumaramo neistraženim pravnim terenom – ali je zato jasan stav autora: "sistematska krađa ogromnih razmjera" mora se kazniti, nanesena šteta platiti. Odvjetnici OpenAI-ja, međutim, tvrde da nema kršenja copyrighta tamo gdje djela zaštićena autorskim pravima nitko ne kopira, nego se program njima "inspirira" kako bi stvorio posve nove tekstove. Ako vam to djeluje kao ozbiljna zavrzlama, sačekajte da se u bliskoj budućnosti pravna borba proširi i kroz druga, međusobno itekako različita zakonodavstva, od Velike Britanije, koja dozvoljava računalno korištenje postojećih tekstova – ali ne i to da na korištenju tekstova bilo tko profitira – do Evropske unije, koja tek priprema svoj zakon o umjetnoj inteligenciji, a njime će, prema najavama, ići na ruku korporacijama.
Ako zavrzlama još uvijek nije dovoljno zapetljana, možemo se sjetiti da je digitalno parazitiranje na tuđim tekstovima ustvari samo polovica problema autorskih prava u vremenu umjetne inteligencije. Tu je, naime, riječ o materijalu na kojem se razigrani chatbotovi uvježbavaju pa on, iz njihove perspektive, predstavlja input. A što ćemo s outputom? Mogu li računalno generirani tekstovi također biti zaštićeni copyrightom? Ili je autorstvo – kako smatra većina zakonskih sustava, ali ne svi – ipak privilegija nas, sve zbunjenijih homo sapiensa? Samo, ako već autorsko pravo pripada ljudima, zašto ne bi pripalo programeru koji je stvorio stroj koji sada stvara tekstove?
Doduše, ako pripada programeru, zašto ne bi pripalo i korisniku koji je do generiranog teksta došao postavljajući programu pitanja i dajući mu instrukcije? Što, napokon, s lepezom rastezljivih mogućnosti pisanja u eri nove tehnologije: napisali ste jako lijepu priču, a program je pomogao tek toliko da kraj bude efektniji? Dali ste mu da analizira vaš tekst pa ga, polazeći od chatbotovih prijedloga i primjedbi, samostalno poboljšali onako kako nikad ne biste mogli da ste tekst pisali, hm, samostalno? Smislili ste zaplet, rasplet i likove, a zatim izabrali da chatbot napiše pripovijetku u stilu Danila Kisa?
Odgovore na ta i slična pitanja tražit ćemo dugo, kroz iscrpljujuće sindikalne borbe, mukotrpne pregovore, razvučena suđenja i preslagivanje pravnog okvira. Kapital je ionako već napravio ono što kapital inače radi: nahrupio u neistraženi teritorij, razbucao poznata pravila, zgrabio sve što je na rubu zakona. Pa onda još i dosta više. Ako ćemo vjerovati upućenijima, priča bi se mogla okončati otprilike ondje gdje sada počiva muzička industrija: nakon što je Napster prije dvadeset i koju godinu pomoću nove tehnologije bezbrižno piratizirao svu dostupnu glazbu, ipak smo nekako dospjeli do streaming-kompromisa na platformama poput Spotifya, Deezera ili YouTube Musica. Ali ako je u digitalnom dobu još uvijek dozvoljeno slijediti analogije, onda ova ne obećava: u novom muzičkom aranžmanu između izvođača i moćne streaming industrije izvođači su – nimalo neočekivano – prošli dosta lošije.
Što dakle čeka današnje književne autore? "Hoće li se pokazati da je autor u modernom smislu te riječi bio samo kratka epizoda u povijesti pisanja?", priupitala je još 1994. sjajna američka teoretičarka književnosti Martha Woodmansee, pa odmah pojasnila: "Pod 'autorom' mislim na pojedinca koji samostalno stvara jedinstvena djela, dok originalnost tih djela zahtijeva da ih se zaštiti 'copyrightom' ili 'autorskim pravima'." Tridesetak godina kasnije, njeno pitanje postaje mnogo ozbiljnije. Pojedinac? Taj više nije jedini koji piše uvjerljive tekstove. Samostalno stvaranje?
Pitajte chatbote o tome. Jedinstvena djela, originalnost, copyright: sve se savija i nestaje. Ironija je u tome – rekla bi vjerojatno Woodmansee – što je figura jedinstvenog autora koji iz dubina vlastite originalnosti crpi neusporedive tekstove i sama nešto skorijeg datuma: nastala prije dvjesto i kusur godina, u vrijeme rađanja književnog tržišta, kako bi ljudima koji se bave pisanjem omogućila da od pisanja mogu živjeti. A ako je književni autor kakvog znamo i volimo doista stvoren na terenu kapitalističkog tržišta, onda ironiju treba cijeniti: sada bi, po svemu sudeći, na tom istom kapitalističkom tržištu autori koje znamo i volimo mogli nastradati. Zabavan luping, pod uvjetom da imate želuca za povijesnu ironiju dok su na nišanu gospodara digitalnih podataka neki sasvim konkretni ljudi, čije smo knjige čitali i iz njih učili.
A možda je ovo ključno pitanje: zašto bismo se ustvari svim tim papazjanijama – kapitalističkim tržištem, zakonskim zavrzlamama, povijesnim lupinzima modernog autora – zamarali ovdje, na dalekoj evropskoj periferiji? Ovdje pisci zaborave na to da bi od književnog tržišta mogli živjeti i prije nego što su počeli pisati. Ovdje književnost uglavnom drijema na skromnim proračunskim sredstvima. Ovdje strpljivo čekamo da nam dojave nova zakonska pravila iz Bruxellesa. Ovdje smo sitni, ovdje nismo bitni. Ili je tako barem izgledalo do maloprije. Samo što sada, evo, ukucavamo u tražilicu na Atlanticu: Kis, Andric, Ugresic. Do jučer svoji i naši, od jučer u vlasništvu chatbota. Valjda zato što tržište ne pita. I zato što kapitalizam uzima. Ne brinući se ni na trenutak koga gazi ni što za sobom ostavlja. Pa makar ostala pustinja. Bit će da je kvaka ipak u tome. Eto, bar nešto, kad je već nestala kvačica.
