Prije točno 60 godina, 9. decembra 1961. jugoslavenski književnik Ivo Andrić za roman "Na Drini ćuprija" dobio je Nobelovu nagradu za književnost i tako postao jedini pisac s našeg područja koji je dobio tu "nagradu nad nagradama".

O tome zašto nas se Andrić i njegovo djelo i dalje tiče govorio je pjesnik, esejista, romanopisac Đorđe Matić u četvrtak u prostorijama Biblioteke "Prosvjete".

Andrića, koji je mnogo radio, ali i imao svoje rituale poput šetnje od kuće do Kalemegdana, vijest o nagradi zatekla je tokom šetnje pa ga je - kad se vratio kući - čekala gomila novinara. Andrić je te godine po ocjeni komisije pobijedio svoje protukandidate kao što su Alberto Moravia, Robert Frost, Graham Grrene ili Lawrence Durell, dok su tu nagradu prije i kasnije dobivale ličnosti kao što su Albert Camus, Salvatore Quasimodo, Mihail Šolohov, John Steinbeck, Jean Paul Sartre te Boris Pasternak, pri čemu su je potonja dvojica odbila, iako iz različitih razloga.

"Andrićeva nagrada znak je da pravda ne pobjeđuje samo u književnosti" rekao je tom prilikom Oskar Davičo.

S druge strane, Tito nije volio Andrića jer mu je bio draži Krleža koji je kandidiran, ali tu nagradu nije dobio, rekao je Matić, ističući da je Ivo Andrić koji je volio Jugoslaviju, nezavisno o uređenju države, nagradu doživio kao priznanje svojih ideala.

- Nagrada za Andrića pokazuje i kako nas doživljavaju nekad i sada. Nekad su o nama i našoj književnosti govorili književni velikan i naučnici, a danas se nama bave novinari i obavještajci. Također, dok se Andrić kao diplomat u Berlinu prije Drugog svjetskog rata osjećao jednak s onima koje je tamo susretao, danas naši politički i diplomatski predstavnici nemaju samopouzdanja - rekao je Matić.

On se osvrnuo i na Andrićevo pisanje s Bosnom kao centralnom temom pri čemu je u pričama ukazivao na razlike između Srba iz Bosne u 19. vijeku, koji su bili kmetovi, od Srba koji su živjeli zapadnije i koji su kao Krajišnici bili slobodni ljudi.

Voditeljica Biblioteke Snježana Čiča pročitala je dio govora pod nazivom "O priči i pričanju" koji je Andrić izrekao prilikom dobivanja nagrade.

"Biti čovek, rođen bez svog znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovek".

"Moja domovina je zaista 'mala zemlja među svetovima', kako je rekao jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju sveta na njene kulturne napore, i to upravo u vreme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih dela počela da prodire u svet, u opravdanoj težnji da svetskoj književnosti i ona da svoj odgovarajući prilog", kazivaše tada Andrić.