Šezdesete godine lanjskoga vijeka u ovom našem zapećku Zemljine kugle bile su započele nevjerojatno i nezapamćeno svjetski. Prvo je 1961. pisac Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost, eda bi već nakon promjene kalendara Dušan Vukotić dobio prvog ovdašnjeg Oscara američke Akademije filmskih umjetnosti i znanosti za svoj crtani film "Surogat". Dogodilo se to nekako na pola puta između dva hrvatska Nobela za kemiju: Lavoslava Ružičke (1939.) i Vladimira Preloga (1975.).
Od samostalnosti Republike Hrvatske, dodajmo još i to, u domovinu su, uvjetno rečeno, donesena još i dva Oscara; oba u rukama producenta Branka Lustiga: jedan za film "Schindlerova lista" Stevena Spielberga (1993.) i drugi za spektakularnoga "Gladijatora" (2001.) Ridleyja Scotta s Russellom Croweom u glavnoj roli. U međuvremenu je redatelj Danis Tanović donio prvi Oscar u susjednu Bosnu i Hercegovinu za najbolji strani film "Ničija zemlja" (2001.), a Nebojši Slijepčeviću – nakon što je pobrao sve relevantne nagrade u Europi – za dlaku je izmaknuo ovogodišnji Oscar za kratki film "Čovjek koji nije mogao šutjeti".
A Ivi Andriću, jedinom književnom nobelovcu s ovih štokavskih teritorija, koliko jučer zaokružila se jubilarna 50. obljetnica preminuća (13. ožujka), no to je zahvaljujući slijepom oku naših skrbnika za pisanu riječ nekako gluho minulo mimo nas poput povjetarca ili propuha. Gromoglasna šutnja na fakt o pola vijeka od smrti uz Krležu najvećeg pisca naših jezika, jedan je od najboljih signala koji, poput zvučnog topa, razdvajaju kulturu slijepog oka i kulturu gluhog uha, svrstavajući ih na zajedničku stranu preko puta mara i hajanja za bastion baštine naše najbolje književnosti.
Iako je svoj literarni ugled etablirao kao prozni pisac, ostavivši na polju novele i romana zaista estetske vrhove stvorene u pripovjedačkom motu, književno je Ivo Andrić bio kršten rukovetom pjesama objavljenih u kultnoj antologiji Ljube Wiesnera – "Hrvatska mlada lirika" (1914.). U njoj je svoj pravi debi dočekao i pjesnik Tin Ujević. A Andrić se predstavio kao delikatni lirik, sa šest pjesama, u kojima ključne su riječi više puta ponovljen glagol "ljubiti", pridjev "žalostan" i imenice "noć" i "vjetar"...
Andrićevo određenje da prvi dio karijere piše ijekavskim, a drugi ekavskim refleksom jata s jedne strane, te s druge identifikacija sa srpskom nacionalnošću i književnošću iako su mu roditelji iz obje obiteljske loze etnički Hrvati, najbolji je lakmus i jezičnih i identitetskih turbulencija vilajetima, sokacima i kalama
Svoju lirsku ranjivost i melankoliju, pa i posljedičnu introspektivnu raskajanost kao refleks na kontemplativne podražaje, Andrić će slojevito evidentirati u naoko rasutim, ama snažnim unutarnjim magnetizmom povezanim pjesmo-proznim zapisima što će ih tiskati unutar istih korica kao svoju prvu autorsku knjigu: "Ex Ponto" (1918.). Libar vrvi od suprotnosti koje se u njemu realiziraju, morem paradoksa i religioznim galimatijasom koji uključuje i teizam i misticizam. Pa i motiv "smrti Boga", što će isplesti vođicu voltižiranosti između njega i Friedricha Nietzschea.
Iako će kasnije tu vrpcu presjeći i dokraja emancipirati svoj um i dar – što će se razviti u kontroliranim uvjetima, utreniranim dugogodišnjim diplomatskim radom i vještinama stečenim na političkom "polju mogućeg" – prva Andrićeva knjiga (ali i druga, "Nemiri" iz 1920.) akumulirat će misaone plodove njegovog mladenačkog rebelstva i nestašluka, kad će kao član Mlade Bosne biti i utamničen. Nakon atentata na prestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferdinanda pokušao se odmaknuti vidjevši da se vraga opasno poteglo za rep, ali prekasno: dospjet će u pržun u Splitu, pa potom i u internaciju od Šibenika i Rijeke preko Maribora do Travnika i Zenice.
Gotovo je nepoznat Andrićev žurnalistički tekst što ga je bio objavio tucet godina nakon iskustva u splitskom kazamatu. Sjeća se pisac: "Iza tih zidova sam, jednog leta, osetio prvu strahotu tamnice, ali iza tih zidova sam sreo najdraže ljude i stekao najbolje prijatelje i upoznao, u njima, dušu jedinstvenog grada Splita, vedru, jednostavnu i blagorodnu (...) Jedne ponoći, čini mi se 17. ili 18. jula 1914., ja sam prvi put ugledao s palube 'Višegrada' Split, t. j. jedan venac nemirnih svetala za koji su mi rekli da je to Split. Posle toga sam proveo petnaestak dana dana i ubrzo zavoleo to mesto, gde je Bosna dala moru svoju snagu a more Bosni svoju lepotu." (Pobeda, VI/1926., br. 15).
Za boravka iza rešetaka, cimer je i supatnik Andrićev bio njegov drug Niko Bartulović, pokretač časopisa Književni jug i Orjune u Splitu, koji je i potaknuo kolegu na objavljivanje knjige "Ex Ponto", a koju će poškropiti i vlastitim vrlo ekstenzivnim predgovorom. Bartulović notira: "Tada sam jedne večeri napisao u beležnicu ove reči: 'Večeras, dok sam po senama na mojim zidovima gonetao, kako negde za brezovom šumicom zalazi moje staro sunce, počeo sam najednom da razgovaram sa svojom dušom. Po prvi put u životu, posve nasamo, oči u oči'.
A Ivo Andrić veli to ovako: 'kad su mi rešetke na prozoru bile već tako guste, da nisam mogao ni ruku pomoliti, da me omiluje zalutao vjetar, tada je u mojoj duši kao svjetiljka nad mrtvom radosti planulo ovo svjetlo'." Navodi Niko i druga svjedočanstva o Andriću: "On sam mi po sto puta reče, da je posle tamnice trpio daleko više nego u njoj, i ja mu to verujem (...) U tamnici je bar znao da su vrata ćelije zaključana, pa nije ni mislio da izlazi; tu naprotiv, gde beše tobože slobodniji, bojao se i ostati u sobi, da se i to nebi činilo sumnjivim (...) Reče mi jednom da se osećaše 'kao vodeno cveće na kopnu'."
Nakon izlaska iz zatvora po amnestiji kralja Karla (1917.), Andrić dovršava studije, doktorira i do Drugog svjetskog rata obnaša dužnost ambasadora od Rima i Bukurešta preko Trsta i Graza, Marseillea i Pariza do Madrida i Berlina. Godine 1941. povlači se iz javnosti i u Beogradu piše tri svoja romana koja će sva objaviti 1945. godine: "Na Drini ćuprija", "Travnička hronika" i "Gospođica". Desetljeće kasnije pojavit će se i "Prokleta avlija" (1954.). S izuzetkom "Gospođice", posrijedi su tri neporeciva remekdjela, kongenijalna svako na svoj način. Povezuje ih, osim historiografske bosanske note izlučene iz fratarskih ljetopisa, i snažan spisateljski zamah s visokostiliziranom rečenicom i gustom metaforičnošću čiju je lirsku kondiciju Andrić bio stekao u onim svojim prvim pjesničkim napisima.
I, svi su ovi romani, i kasnija prozna djela, napisani na – ekavici.
Određenje samoga Ive Andrića da prvi dio karijere piše ijekavskim, a drugi ekavskim refleksom jata u svojoj štokavštini s jedne strane, te s druge identifikacija sa srpskom nacionalnošću i pripadnošću tamošnjoj književnosti iako su mu roditelji iz obje obiteljske loze etnički Hrvati, najbolji je lakmus i jezičnih i identitetskih turbulencija vilajetima, sokacima i kalama. Osobito je to važno za sam jezik, gdje se na Andrićevom književnom tekstu jasno vidi sva stupidnost pokušaja razlikovanja hrvatskog od srpskog ili obaju od bošnjačkog ili crnogorskog – i obrnuto u svim kombinacijama – naročito kad govorimo o sjedinjenju svega književnog idiomlja u jedinstveni sinkretički jezik zaštićen na koncu i slovom zakona...
Uz nogu s nasilnim negiranjem istosti koja počiva na nesmetanoj razumljivosti u kolokvijalnoj i svakoj inoj komunikaciji među narodima raspadnute države, svakako bi hodili i svi oni ocvali lingvistički puritanci koji bi u hrvatskim kinima i na televizijama titlovali srpski film "Ko to tamo peva" pri prikazivanju u Hrvatskoj. Takve bi otužne jedinke sasvim sigurno i roman Ive Andrića, "Na Drini ćuprija", preveli imenom filmičnijega odjeka i čistokrvnije nacionalističke slike: "Most na rijeci Drini". Pritom bi svejedno ostalo nejasno je li ime filma "Ko to tamo peva", na kajkavskom jeziku, dakle hrvatskom, ili je to na srpskom jeziku, takoreći štokavskom, dakle opet hrvatskom... (?)
Andrićev jezik može se i simbolički i metaforički i doslovce uzeti kao most među ovdašnjim idiomima s visokim stupnjem međusobne razumljivosti. Most kao premosnica već je u temeljima Andrićeve lirike iz knjige "Ex Ponto", koja se direktno oslanja na Ovidija i njegovo djelo "Epistulae ex Ponto" ("Epistole s Crnog mora"). Grčka riječ "pontos" označava more, preko kojega se može i mostom, što je na latinskom "pons". A ćuprijom nas je Andrić, kao pravi pontifeks, mostograditelj, povezao i više negoli smo toga i svjesni.
