Povod razgovoru s Marijom Andrijašević činjenica je još jedne nagrade u njezinom portfelju. Nedavno je dobila nagradu Ivan Goran Kovačić za zbirku pjesama u prozi "Temeljenje kuće" (Fraktura, 2023.). Debitantska zbirka pjesama "davide, svašta su mi radili" 2007. godine je nagrađena Goranom za mlade pjesnike, debitantski roman "Zemlja bez sutona" (Fraktura, 2021.) nagrađen je regionalnom nagradom "Štefica Cvek" i tportalovom književnom nagradom za najbolji roman. Zbirka proze "Liga ribara" (OceanMore, 2024.) još je relativno svježa u čitateljskom miljeu pa, dok čekamo koja će je nagrada stići, upućujemo da je nađete za sebe.

Kad smo telefonom dogovarali ovaj razgovor, pitanje što sad radite nije bilo tek kurtoazno – kao ni vaš odgovor. "Evo, gledam u repetitor", rekli ste i dali nam šansu da vizualiziramo kuću s pogledom, na brijegu ponad zagrebačke Dubrave. Predgrađe, osjetili smo da je ugodno. Bregovi nude izuzetnu perspektivu distance: ne mislimo na tobožnju "ugodu margine", nego realitet života. Jer, vi ste (i) u stvarnoj potrazi za vlastitom kućom? Što je vama "dobra" kuća? Kakvu biste kupili?

Gledam u taj repetitor kao u boga. S njegove najluđe strane, skroz istočne – Gornje Dubrave. Tu se utapam u masi, i to me veseli. Što ni po čemu nisam posebna ili prijeteća ili uvredljivo (ne)vidljiva. Mislim da je to u osnovi, je li, i ideja socijalizma. Da smo svi tu negdje, li-la, i svatko gura svoj kotačić. Dobra kuća je od crvene cigle, s dobro složenim serklažima i osnovnim prostorijama za život; ne treba puno, može se graditi i po potrebi, kako se život bude širio. I da ima sve potrebne dozvole, da je banka može kreditirati.

Upravo pokušavam jednu takvu kupiti: nudim 90.000 eura za kuću koja je prije dvije-tri godine bila na oglasniku za 70.000 i nije se mogla prodati, a sad je vlasnik prodaje za 140.000 i opet je ne može prodati. Imam neke ljude u građevini koji mi je do 140 mogu učiniti i domom, a i grobom jer ću je dotad otplaćivati, ali ovaj ne da svoju "investiciju". Iako on ne kuži da je investicija obrtanje, a ne puštanje nečeg da propada. Što ćemo što ona meni, a ni mojem trustu građevinara, ne vrijedi toliko? Ništa. Njemu malo, meni puno.

Prezirem podstanarstvo kod nas, i ovu medijsku romantizaciju koju doživljava u zadnje vrijeme, pomislim da ne možemo biti toliki glupaci. Nigdje više zlouporabljene moći u vlastitom odraslom životu nisam vidjela, pa ni u muško-ženskim odnosima ili liberalnom feminizmu, od one u podstanarstvu

Izreka nomen est omen u naslovu vaše zbirke pjesama u prozi funkcionira stopostotno. U "Temeljenju kuće" ne raste se uvis nego temeljito ukopava. Riječ je o sporom, živopisno tegobnom i optimističnom postupku, u isti mah. Bez dvojbe, ova knjiga čitateljima daje gotovo terapeutski osjećaj sigurnosti, može na popis za noćni ormarić: što kažete na ovaj dojam? I sad pitanje. Kako netko kao vi, tko je u djetinjstvu stekao zanat beračice kamena, može objasniti činjenicu da čitava ova država, najdublja moguća država, ovisi o apetitima građevinske mafije? Od kamenog preko analognog do digitalnog doba: sve je u građevini?

Dobar je dojam! Hvala na njemu. Teško mi je bilo prići toj kući-knjizi jer sam, kad sam je napisala, doživjela bizaran vakuum. Kako otac u knjizi kaže: Što će mi, sinko, kuća da u nju gledam? tako sam ja pitala sebe: A što će, tebi, Marija, kuća da je pišeš? Kuća se ovdje ne gradi, ne piše uvis, ide rizomatski, grabi sve oko sebe i uzima da bi sažela osnovnu ideju: da se lirski subjekt, a ne trebam se pretvarati za potrebe ovog intervjua da to nisam ja, skući.

Čitav se život krijem u raznim književnim postupcima i stilskim figurama da nije ni čudno da sam tamo prvo utekla. Vjerojatno i od drugog dijela pitanja jer sam ga dijelom odgovorila i u prvom. Građevina je najkurentnija investicija. Stanovanje je upravo to, repozitorij za pare – nekad zlatne blokete, danas betonske. Stanovi nisu više za stanovanje, nego su prometni kao i tranzitne luke, vrte kapital ili ga garažiraju. U stanovima je ili prazno, jer su napušteni, ili prometno, od bukinga do podstanarstva. Prezirem podstanarstvo kod nas, i ovu medijsku romantizaciju koju doživljava u zadnje vrijeme, pomislim da ne možemo biti toliki glupaci.

Nigdje više zlouporabljene moći u vlastitom odraslom životu nisam vidjela, pa ni u muško-ženskim odnosima ili liberalnom feminizmu, od one u podstanarstvu. Kad strepiš i čekaš da gazda krene pomicati investiciju i kapital ili mudrovati o vlastitim uvjetima života i tržištu, na kojem ti nisi i ne kužiš, a štaš, a on kuži, i sad ti ostaješ bez prostora stanovanja. Njemu malo, meni puno. Nije za ljude. O građevinskoj mafiji malo mislim (osim u kontekstu devastacije obale, ali k'o da ću im ja stati na rep), meni su gori ovi koji su u mojoj ravni, i znaju to, ali propeli su se na prste da se poravnaju s gornjim ešalonom. Tipa, ovi koji oglašavaju nekretninu na prodaju i meni bude nadu, a zapravo samo izbjegavaju plaćanje poreza na nju jer im je to novi zakon omogućio.

 

Generacija nakon matere i tetke

Kad smo dogovarali ovaj razgovor, rekli ste da ste taman prije koji dan bili na utakmici Hajduka u Splitu, i da ste uglavnom bili okupirani promatranjem ljudi oko sebe: na što ste mislili, o čemu ste mislili? Mitologija Hajduka naravno ne mora – ili malo ajde mora – imati veze s Hajdukom kao nogometom? Kako je s vama?

Gledala sam Torcidu s krajnjeg sjevera, imali su koreografiju za dvadesetu obljetnicu ogranka Mokošice. Dobro su to izveli, ali oni tondini su mi isprepadali nećakinju imenjakinju, pa sam tamo bila na zadatku. Otišla sam prvi put u tko zna koliko godina na utakmicu s jednim navijačem koji je prije imao zabranu ulaska na stadion, sad ima dozvolu pristupa autom u krugu Poljuda kad se igra. Pa sam ga pitala: Kako si to uspio? Kaže on meni: E, kako. I to je to. Pisala sam o tom jednom Torcidašu u priči "Portal majstora Radovana" iz zbirke "Liga ribara", probala sam uhvatiti neki zeitgeist tih ranih 2000-tih, ekipe koja je lunjala po gradu i mrčila zidove, palila se na neke mitove i priče, jer je vakuum postratne tranzicije odradio svoje. Iz jednog nasilja u drugo, u treće, četvrto.

Znate ono, tvist o navijaču, kao što je (Kristian, op. a.) Novak napravio tvist s vjeroučiteljicom u svom zadnjem romanu: kao, zamislite, ima i među njima časnih ljudi! I sad se mi čudimo kao onaj mim žene kojoj jednadžba leti oko glave. Ali mene to određivanje prema nogometu i Hajduku ne zanima onoliko koliko neke druge stvari u životu, jer ja jednostavno nisam generacija nakon pape i dide, ja sam generacija nakon matere i tetke, i neke su mi stvari iz njihovih perspektiva historijski bliže. Iako, kakva bi to priča bila da sam se od patrijarhata (navodno) oslobodila tako što sam postala torcidašica, a ne spisateljica!

S druge strane, ova poza gledanja Splita odozgo, a često se susretnem s njom u Zagrebu, mi isto stvara neki otpor, jer me ne zanima takav raspored društvene zajednice, valjda onaj koji buja na podjelama i moći, s idejom jednog kulturnog centra, ovaj put sjevera, koji će nam objasniti kako se civilizirati. Tome se ne mogu prikloniti. Uvijek deskripcija, nikad, do u iznimnim slučajevima, proskripcija; zato se uostalom i bavim pisanjem, zato je tu i etnologija kao sidekick. I s treće strane, a zaboravila sam najvažniju, biti navijač je skup sport. To stvarno košta, ovako ili onako.

Određivanje prema nogometu i Hajduku me ne zanima toliko jer ja nisam generacija nakon pape i dide, ja sam generacija nakon matere i tetke, i neke su mi stvari iz njihovih perspektiva historijski bliže. Iako, kakva bi to priča bila da sam se od patrijarhata (navodno) oslobodila tako što sam postala torcidašica, a ne spisateljica!

Pa kad smo već kod Splita/Hajduka, a razgovaramo na zagrebačkom terenu, perpetuiramo neizbježno. Umorni smo od količine lažnih (javnih, medijskih, kafanskih) opreka sjever/jug. Forsiranja navodnih razlika između Zagreba i Splita, purgera i Dalmatinaca i tako dalje. Kao da radnička suburbija nije svugdje ista, a malograđanština posvuda jednaka. Otkud potreba da se tako temeljito cementiraju ti kvalifikativi, u maniri razlika u mentalitetu, što je pak manira običnog kulturnog nacionalizma? Kako o tome mislite?

Meni to sve stvara gricule. Rekli bi naši Gen Z-ovci: ick. Iako, moram reći, po pitanju radničke suburbije, najugodnije se osjećam u Dubravi, koja mi je sad, to sve više vidim, kao neki malo arhitektonski opruženiji Sućidar. Ali nije samo Sućidar, ima tu i Solina. Ali da sad dalje ne fantaziram i upisujem, nema razlike, neke su arhitektonske prisutne, i ove zapadnije suburbije su ipak postimperijalističke, barem ove koje su nam u referentnom polju, dalje je sve samo diznilend za mase, tj. uspješno cementiranje stereotipa kako bi se razlike održavale, a ne preispitivale. Sjever i jug, podjela stara kao muško i žensko.

Čim se malo makneš dalje od centra bilo kojeg grada, kreće atraktivni program grafita, ali tamo gdje smo se ekonomski skućili i gdje smo preživjeli one najranjivije godine, tamo možemo svašta ili previdjeti ili se s tim načelno izboriti. U Zagrebu živim i radim sad već 18 godina, i u Split idem gotovo skrivećki, na materine polpete i kavu u Lučici. Kad smo se 1996. vratili u Split nakon tri solinske godine, oko nas su bili vulkanizeri, mehaničarske radionice, garaže za kamione, mali šopovi s tehnikom, trafike, marketi, mesnice. Ovi prvi postali su stanovi za turiste i studente, a ovo drugo se sve zatvorilo. Jedino se susjed Lemo drži, najbolji elektromehaničar u gradu i velika inspiracija po pitanju zanimanja za lik ćaće u "Portalu majstora Radovana".

Goran za najbolju pjesničku zbirku u vašoj profesionalnoj biografiji dolazi sada kao dokaz punog kruga: debitantska zbirka pjesama "davide, svašta su mi radili" nagrađena je Goranom za mlade pjesnike. I kažete da Goran nije "počasna nagrada", nego što? I tko, po vašem neposrednom iskustvu, čita vaše knjige?

Nije mi to stvar prestiža. Teško mi je spojiti prestiž s mojim životom, kad znam koliko je rada stalo iza toga. Baš nekog rada koji te slamao i kalio i gurkao, onaj najneugodniji mogući dodir kad si u gomili. Nećeš pasti, ali nije ni ugodno dok se boriš da nekako ostaneš na nogama. Kad pomislim na riječ prestiž, akustička slika je jasna: baršunasti divan pod visokim secesijskim prozorom – i to je to, automatski se isključim iz toga. Kad pomislim na Gorana, pomislim na brda, gore, šumu i pletene terluke. Tu je akustička slika, barem njezina implikacija, jasna – borba. Sloboda. I tu se nekako nalazimo.

Prvi me Goran afirmirao, pokazao rukom onako kako te pristojno uvode u prostoriju ili ukazuju na otvoren prolaz, prednost, ajmo mlada damo. Ovaj me dočekao u otvoreni zagrljaj. I za ovu konkretnu nagradu mogu reći da mi nisu bitne pare, bitno mi je sve ono što sam u nju upisala. S punim pravom! Tko čita moje knjige? Čita ih moja familija, čitaju ih moji prijatelji dok guraju kolica puna ili hrane ili djece, rade svoje stvari, dok voze kamione na relaciji Neorić – Stuttgart, čitaju ih ljudi koje ne poznajem i jave se, čitaju ljudi koje donekle reprezentiram jer mi kažu: "Ovo si o meni pisala!" Ono što me kod mojih knjiga, posebno "Zemlje bez sutona" i "Temeljenja kuće", najviše dotaklo je bila brojnost ljudi rođenih 1940-ih i 1950-ih godina koji su mi rekli: "Ja sam ovako živila! Pisala si o meni, o mom selu, o mom putu." Eto prestiža!

 

Komodificirana djeca

Vaša je biografija inspirativna za pitanja raznih područja. Završili ste strukovnu trgovačku školu, pa bi se teoretski moglo reći da "znate tu struku". Zapravo je riječ o iznimno nisko vrednovanom poslu u našem društvu koji obavljaju vrlo mladi strani radnici ili "naša djeca" od šesnaest godina. U kapitalizmu naših gabarita dječji rad se čak potiče, jer je to poučno za daljnji život? I sad zbilja onkraj srednjeklasnog moraliziranja: je li to, i u kojem aspektu eventualno, javna tema koja nas kao društvo može okupiti? Koja je, po vašem mišljenju, javna tema koja bi u ovom trenutku nekako mogla okupiti ovo društvo?

Grozna sam s brojevima, ali dobra s parama. Isto kao što sam dobra s ljudima, ali grozna etnologinja, jer nikako da se bavim strukom koja mi je ponekad za pisanje bila važnija od komparativne. Nego, što se tiče rada djece – u ovom slučaju srednjoškolaca – promijenile su se okolnosti u kojima je on imao neku svrhu nekad, ili je barem implicirao. Mi smo kao srednjoškolci, kasni osnovnoškolci pripremani za strukovne škole, radili ljeti na benzinskima, čistili smo plaže, spretniji na kalkulatoru znali su biti po bankama i kol servisima, i taj je rad imao svoju svrhu: ovi koji su išli na fakultet nosili su sa sobom svijest o ozbiljnosti onog što se u njih ulaže i kako, ovi koji su išli u strukovnu bili su u treningu za daljnji život. Nema tu prevelike mistifikacije.

Mislim da se danas bojimo takvog rada jer iza njega ne stoji nikakva implikacija osim one o jeftinoj radnoj snazi, vidimo da djeca postaju komodificirana kao i mi. I ne želimo im takvu sadašnjost. Mislim da me dječji rad više uznemiruje iz pozicije žene koja je svjesna odnosa moći u koje će ući mlađarija, posebno mlade djevojke, i ne želim im takvo kaljenje. Pogotovo za srednjoškolke i srednjoškolce koji nemaju izbora nego rad. To su sve formativne situacije, jesu, ali neke ti i trajno slome kičmu. I definitivno nisam pala sa stabla "I meni je tako bilo, pa mora i vama".

Dapače. I bilo koja tema o kojoj mislim da je od društvenog značaja, na tri je stupnja dalje od neke druge važne teme. Od prava na pobačaj, humanih zatvorskih uvjeta, brzo dođemo do ekonomske slobode ili rješavanja stambenog pitanja. Ali nama koji možemo govoriti još je i koliko-toliko dobro, najgore je ovima koji nemaju kome reći iako nominalno imaju, jer ih nitko neće saslušati. Mislim, hoće, nominalno.

Radite na sljedećoj knjizi. Kako radite? Ne pitamo kad/kako pišete, nego što podrazumijeva istraživački posao za vašu knjigu: o čemu će biti?

Gledala sam jednom Dubravku Ugrešić uživo kako odgovara na pitanje o čemu je njezina nova knjiga, i baš se bila uznemirila. Tako zna i meni biti, to mi je baš nekako intiman detalj, pogotovo za novine. Na kavi bih mogla svašta reći! Ali, okupila sam oko sebe, u zadnjih pet godina koliko vrtim taj roman i istražujem za njega, jednu malu zajednicu ljudi koji mi pomažu po pitanju nekih znanstvenih aspekata, arhiva, činjenica, razne faktografije i ne-faktografije, života općenito.

Na terenu sam, radim stvari redom, jednu po jednu, i rezoniram s tekstom kako jedino znam, tako da ga pletem iz društva i od društva. Ono što o konkretnoj temi mogu reći je da će se baviti pješadijom, ljudima koji su kad ih je društvo trebalo bili njegov najvažniji dio, a kad su mu postali beskorisni, poslalo ih je na svoje margine. Bavi se, najopćenitije moguće, prijateljstvom. Žanr: pustolovni roman.

Vaša zbirka deset priča/noveleta "Liga ribara" raskošna je u reljefu životnih peripetija i portreta protagonista mediteranskog proletarijata u vremenu suvremenijem od onoga u kojemu je živio Miljenko Smoje, ali bez neke veće strukturne razlike? Klasni profil radničke klase je transgeneracijski, čak nema veze s financijskom situacijom svojih protagonista, gotovo je riječ o mentalitetu? I što bi Smoje rekao na vašu "Ligu", što mislite kako bi komentirao ovu vašu prozu? Ili, kako biste voljeli da ju vidi?

Sviđa mi se ova oznaka "mediteranski proletarijat", oni stvarno to i jesu! Kao da je Gorankin (lik u "Ligi ribara", op. a.) ćale znao da će svoju kuću, kad je bude širio, proširiti do Zagreba? Ponekad mi se čini kad naknadno gledam te svoje junake da ni oni ne znaju da su davno postavili gabarite vlastitog svijeta, ili da ih je to što zovemo mentalitetom ogradilo od spoznavanja strukturnih nepravdi. Čovjek se, ponekad, naprosto lakše otisne u svijet ako misli da je u njemu problem, ako misli da može raditi na sebi. Da se budiš svako jutro i pomisliš: E, ovo je društvo baš bezveze, idem ja dignut barikade... To su iznimke i barikade teško padnu na leđa. A što bi Smoje rekao? Nažalost, nema opcije di ovakva dva zicera žive istovremeno, što i svjedoči naš ovozemaljski raspored, pa nećemo znati 100 posto, ali: baca "Ligu ribara" u zrak uz psovku ili me zove da mi nešto pojasni. Vjerojatno oboje!

Kad ne pišete, radite književni posao sa zatvorenicima: kako, što? U sklopu rada na terenu, bili ste i na Tenerifeu – ali jedino u zatvoru. Nemoguće da nije bilo prilike da vidite Tenerife izvan rešetaka?

To smo kolegica iz Skribonauta Paula Zore i ja bile na Tenerifeu poslom. Išle smo u posjet ekipi koja provodi radionice u jedinom tenerifskom zatvoru, a u sklopu Erazmus+ projekta. Vidjela sam puno toga tamo, od vulkana Teide koji mi je jedan od četiri ili pet vulkana koje sam dosad vidjela uživo, stube Agathe Christie za koju su nam domaćini pričali da je tamo živjela neko vrijeme i imala aferu s vrtlarom (to mi je suspektno, ali you go girl ako je tako), ocean, njihov botanički vrt (opustošena zemlja), ribu alfonsiño na pjatu i jedan lijepi putni ruksak. Kamo god da pođem, s puta donesem ili ruksak ili cipele!

Ali, tamo u zatvoru, kad su nam domaćini s fakulteta u Santa Cruzu okupili ljude s kojima su radili zatvorski radio (na kojem sam i gostovala!) i radionice kratkih priča i priča općenito, jer je to migrantska ruta, čula sam iskustva muškaraca i žena koji su bježali preko supsaharske Afrike iz svojih zemalja u slobodu, da bi ih zadnja morska ruta dokrajčila. Jedna mi je zatvorenica posebno ostala u sjećanju, i o njezinu iskustvu malo govorim. Ali jednog zatvorenika često spomenem, jer je on sažeo smisao našeg posjeta. Čitao je priču o tome kako je završio u zatvoru, u kojoj je napisao: "Pokušao sam postati muškarac prije vremena." Često kad me nešto u životu koči, kad pokušavam glavom kroza zid, zapitam se: Šta ti to, Marija, pokušavaš biti, a nije ti još vrijeme? Da sam i ja dala nekome takvo dragocjeno pitanje da ga prati kroz život, zar moja svrha ne bi bila ispunjena? Tenerife izvan rešetaka je onaj unutar rešetaka, meni se jednostavno tako posložilo.