Zagrebačka Remiza puna je neotkrivenih čuda. Jedno od njih sigurno je i birtija, sva u bordo tonu, čiji vlasnik strpljivo toči mineralnu na čaše i dijeli rakiju. Ime ne otkrivamo da ne pohrle svi gradski hipsteri, sjedamo na terasu, dvije Splićanke, iste generacije, iste začudne visine i palimo diktafon dok ne iscuri baterija.

Marija Andrijašević rođena je 1984. u Splitu. Završila je trogodišnju Trgovačku školu, potom večernju te je diplomirala komparativnu književnost i etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za rukopis "Davide, svašta su mi radili" 2007. godine nagrađena je Goranom za mlade pjesnike, a za roman "Zemlja bez sutona" 2022. osvojila je nagradu Tportala za najbolji roman i regionalnu nagradu "Štefica Cvek".

Ne želimo mistificirati trogodišnje srednjoškolsko obrazovanje, ali recite nam tko je bila Marija iz Trgovačke škole, kako se uklapala, kako je okolina prihvatili s obzirom na to da je puno čitala?

Imala sam odlično društvo, zbog izbora 2000. godine svi su nas šest prijateljica zvali šestorka, svaka je imala neko znanje koje je činilo savršenu gimnazijalku. Ja sam bila dobra u engleskom jeziku i pisala sam svima zadaćnice. U trećem razredu srednje škole dobila sam pohvalu Društva hrvatskih književnika jer je moja tadašnja profesorica Tereza Vidović poslala učeničke radove na njihov natječaj. Kolegica iz razreda Ivana Šarić dobila je nagradu, ja pohvalu. Sjećam se da je tema bila vezana za Tina Ujevića, imam još taj rad napisan na pisaćoj mašini. Otišle smo u Zagreb, fotografirala sam se s Antom Stamaćem, sve se događalo dan nakon što je umro Ivan Slamnig, bilo je to za mene čudno iskustvo jer sam za te ljude znala samo iz čitanki. Svi su mislili da je ova pohvala kraj mog spisateljskog puta, da ću završiti školu i početi raditi, na čemu je inzistirao i moj otac. Uvijek u strahu od siromaštva, ponavljao je meni i bratu da se nakon trogodišnje škole moramo odmah zaposliti.

Ipak, odlučujete upisati Upravni studij?

Tako je, htjela sam dokazati ocu da mogu završiti višu školu, htjela sam se dalje obrazovati, a nisam imala ocjene s kojima sam mogla upisati što želim, anglistiku i kroatistiku. Moja je majka digla kredit sa svojom invalidskom mirovinom, još u kasnim tridesetima uništila je kralježnicu radeći u Jugoplastici. U trenutku kada je otac izvršio suicid imala sam devetnaest godina, nisam više bila u stanju studirati i godinu je dana moj život stajao na mjestu, proces tugovanja me zabetonirao.

 

U školi su nas označili kao divlju, neobrazovanu djecu

Godinu nakon očeve smrti krećete pisati svoj prvi rukopis. Zbirka "Davide, svašta su mi radili" nastaje prije odlaska u Zagreb, u vašim ranim dvadesetima. Kao netko tko, pretpostavljamo, nije poznavao književnu scenu, 2007. godine dobili ste Gorana za mlade pjesnike. Recite nam nešto o tom iskustvu.

Kada sam saznala da sam dobila Gorana, javila sam mami i rekla da nemam odjeću za dodjelu pa mi je jedna krojačica iz Solina sašila sako, izabrale smo samt da mi ne bude hladno u Gorskom kotaru. Sako je imao predivnu podstavu boje vina, dugo sam ga čuvala. Moje prvo sjećanje na Goranovo proljeće je Senko Karuza koji sjedi u hodniku hotela i govori "lijepa djevojko, dođi", prestrašila sam se i pobjegla (smijeh), a na druženju u Potepuhu u Zagrebu kliknula sam s Asjom Bakić, koju sam i čitala. Upoznala sam Branislava Oblučara i Marka Pogačara, Olju Savičević Ivančević poznavala sam ranije iz Splita. Imala sam susret s Markom i prije dodjele, u splitskoj Kocki na nekom koncertu prišla sam i rekla da sam ja ta Marija Andrijašević koja je dobila Gorana, misleći da sam možda predirektna. Pogačar je odgovorio da mi je knjiga super, ali da naslov ne valja. I bio je u pravu, htjela sam, zamislite, da se zbirka zove "Dedukcija, dedukcija, moj Watsone". Tako je nastao "David".

Svi su mislili da je to kraj mog spisateljskog puta, da ću završiti školu i početi raditi, na čemu je inzistirao i moj otac. Uvijek u strahu od siromaštva, ponavljao je meni i bratu da se nakon trogodišnje škole moramo odmah zaposliti

Izjavili ste da biste, iz sadašnje perspektive, u zbirci pisali puno eksplicitnije o obiteljskom nasilju. Kako doživljavate tekst kada ga danas čitate, a mnogi će "Davida" i po prvi puta uzeti u ruke jer je nedavno objavljeno i reizdanje?

Listajući "Davida" često razmišljam da je tadašnja Marija jako naivna, ranjiva, draga djevojčica koja misli da je sav teret svijeta na njoj. Teško mi je čitati kako sam prstom upirala samo na i unutar sebe, nisam bila naučena propitivati ono vanjsko. Tek nakon odlaska u Zagreb, psihoterapije i studija, shvatila sam da sam proživjela obiteljsko nasilje. Iz današnje perspektive, više bih se fokusirala na oca, na siromaštvo i poremećene odnose u njegovom djetinjstvu zbog alkoholizma u obitelji. Mislim da bih jasnije pisala i o odgovornosti obrazovnih institucija jer su učitelji i nastavnici, pogotovo u osnovnoj školi, odmah označili brata i mene kao divlju, neobrazovanu djecu oko koje se ne treba previše truditi jer se i tako zna kako ćemo završiti. U školu sam krenula tokom rata i svi su odrasli bili potpuno zaokupljeni kolektivnim nasiljem, a ovo partikularno, intimno i obiteljsko potpuno se ignoriralo. I brat i ja smo odrastajući morali uložiti jako puno truda da funkcioniramo kao društvena i socijalna bića koja ne osjećaju stalno nepovjerenje prema svijetu jer nam taj isti svijet nije baš dao povoda da mu vjerujemo.

Što se tiče mog oca, mislim da se toliko grčevito borio da mu obitelj preživi da nas je putem, ironično, potpuno previdio. Često se sjetim riječi Dubravke Ugrešić koja u "Lisici" piše da se majka nakon očeve smrti riješila svih očevih stvari. To je učinila i moja, ali mi je ostavila njegove balote i metar za balote, odlučeno je da to bude baš moje. Oca zapravo nisam poznavala, toliko se štitio od nas, nisam znala što ga boli i usrećuje, znam da je jako volio svoje radnice u Čistoći, Hajduk i Slobodnu Dalmaciju i to je to. Moj je otac za mene ostao nepoznanica, što znači da kao spisateljica mogu konfabulirati do smrti, ali na nekoj osobnoj razini ta spoznaja i intrigira i boli.

Na koncu, u dvadeset i četvrtoj godini odlazite u Zagreb i upisujete Filozofski fakultet. Kako je do toga došlo?

Zbirka i nagrada dali su mi kulturni kapital s kojim sam uvjerila majku da se isplati poslati me u Zagreb. Pogačar mi je objasnio da ako želim pisati, moram studirati komparativnu književnost, nisam ni znala što je to. I tako sam se konačno odselila u Zagreb, majka je financirala prve tri godine mog studija, onda sam krenula raditi, prevodila sam suvremenu američku poeziju, radila u Kulturi promjene, lektorirala, radila intervjue za portal VoxFeminae.

Sva ta sela Cetinske krajine predstavljaju jednu sliku moje generacije, djece rođene sredinom osamdesetih, čiji su roditelji odlazili raditi u grad, u Jugoplastiku, Dalmu, Ilovu, Prehranu, Čistoću. Zato je tu Vrj, selo koje pripada svima nama

Čime danas plaćate režije, sigurni smo da pisanjem zasigurno ne?

Lektoriram i radim u udruzi "Skribonauti", gdje s kolegicama i prijateljicama Luizom Bouharaouavom i Paolom Zore u zatvorima u Požegi i Remetincu držim književne, filmske i radionice animacije zatvorenicama. Imam osjećaj da sam konačno pronašla posao koji želim raditi, veselim se susretu s tim ženama koje su nerijetko moje godište i imaju isto socijalno porijeklo, volim prijenos znanja, razgovarati s njima o likovima iz romana koje smo čitale, a razgovor se uvijek prelije u osobne priče, zajedno vježbamo elastičnost naših ukalupljenih života.

Roman "Zemlja bez sutona" osvaja dvije važne nagrade – Tportalovu za najbolji roman i regionalnu književnu nagradu "Štefica Cvek". Koliko su nagrade pomogle vašoj drugoj knjizi?

Tportal mi je dao vidljivost i publiku, nisam ništa objavila četrnaest godina i nije bilo realno za očekivati da će me se ljudi sjećati pa mi je nagrada dala prve sugovornike, a i novac koji mi je bio važan jer sam period prije osvajanja nagrade provela u užasnoj besparici. Općenito se zbog odrastanja u siromaštvu bojim trošenja novca, evo već duže vrijeme mjerkam jedan skupi aparat za kavu, ali nikako da ga kupim. Zadnji put sam u dućanu naišla na profesora Deana Dudu i pomislila – neće valjda zaključiti da radnička klasa troši 400 eura na aparat za kavu (smijeh).

Jako volim nagradu "Štefica Cvek", čitala sam i druge dobitnice nagrade i sjajne književnice, Senku Marić, Anu Miloš, Lejlu Kalamujić, prijateljica iz Pančeva mi redovito šalje regionalna izdanja, pratim domaću balkansku produkciju.

(Foto: Duška Boban)

Kao djevojčice se odričemo slobode

Radnja romana "Zemlja bez sutona" smještena je u Split i Cetinsku krajinu, u imaginarno selo Vrj. Zašto je Split Split, a Vrj nije neko stvarno selo iz tog kraja?

Split stvarno ne možeš preimenovati, kao što ne možeš preimenovati ni Napulj. Jug je jug. Osjećam da mi Split pripada, smatram se tipičnom predstavnicom tog grada, on stoji iza svog imena i čitav će mi život biti preokupacija, ne na način na koji se sociolozi bave gradom, nego na intimnoj razini, kao spisateljici. U sukobu sam s hrpom stvari koje Split danas predstavlja, ali ne mogu biti u sukobu s onim što me oblikovalo. Ja sam sa Splitom u stalnom dijalogu, non-stop nešto pregovaramo.

Kad ste dio prgave familije.

Ha-ha, tako je, i otac i brat bili su infišani u Hajduk, a nogomet sam prestala pratiti nakon što mi otac nije htio dati pet kuna, a kladila sam se da će Juventus pobijediti Lazio i pogodila!

Vratimo se na Cetinsku krajinu i inspiraciju za Vrj.

Sva ta sela Cetinske krajine predstavljaju jednu sliku moje generacije, djece rođene sredinom osamdesetih, čiji su roditelji odlazili raditi u grad, u Jugoplastiku, Dalmu, Ilovu, Prehranu, Čistoću. Zato je tu Vrj, selo koje pripada svima nama. Bilo mi je važno preimenovati Nova Sela, odakle su Andrijaševići, kako ih ne bi osjećala intimno svojima nego učinila kolektivnima u samom romanu.

Rekli ste da u "Sutonima" želite preispitati neke postavke tradicije domaćeg romana, na što ste mislili?

Zanimalo me zašto su naše junakinje uvijek novinarke, književnice, zašto funkcioniraju isključivo u gabaritima svijeta u kojem pisci i spisateljice žive, zašto se ne odmičemo od svog kulturnog kruga. Zato mi je važno da je moja junakinja Glorija biologinja i oko njenog zanimanja sam na kraju i gradila priču. Također, bilo mi je važno preispitati postojeći narativ o Splitu jer, osim rubno kod Jurice Pavičića, nisam imala prilike čitati o splitskoj radničkoj klasi, o ljudima koji su iz Cetinske krajine dolazili raditi u grad, i sasvim prirodno, mijenjali ga. S treće strane, bilo mi je zanimljivo igrati se s konceptom zavičajne proze.

Bilo mi je važno da moja junakinja zaobilaznim putem zezne rodni konstrukt, vrati se na zemlju koja mahom pripada muškarcima, da može upravljati tom zemljom upravo svojim znanjem i obrazovanjem

Glavna junakinja Glorija u romanu opisujući svoje djetinjstvo govori da je bila "dječak i seljak" te da je "kad je dida umro prestala biti dječak". Zašto vam je bila važna Glorija-dječak?

Htjela sam preispitati kada kreće to razdvajanje i podjela na dječake i djevojčice, kada djevojčicama prestaje biti dopušteno da imaju praćke i krvava koljena i shvatila sam da je kulturološki i društveno uvjetovano da se kao djevojčice odričemo mnogo toga, odričemo se slobode, negdje na početku puberteta. Promatram i kao etnologija to rodno kodiranje koje mi je izuzetno stran koncept i mislim da ga treba dokinuti. Bilo mi je važno da moja junakinja zaobilaznim putem zezne rodni konstrukt, vrati se na zemlju koja mahom pripada muškarcima, da može upravljati tom zemljom upravo svojim znanjem i obrazovanjem.

Gloriju u ranom djetinjstvu ostavlja majka, predstavnica splitske građanske obitelji, koja u jednoj rečenici opisuje sve naše patologije: "Zato jer sam došla u jednu zgradu, u jednu sredinu, seljačku, radničku, tvrdu, bešćutnu, u kojoj mater nije bila mater ako nije bila žrtva, a žena nije bila žena ako nije bila i mater i žena svojem mužu." Može li žena bježeći od siromaštva u Dalmaciji pobjeći od svojih rodnih uloga?

Patrijarhat svakako bolje funkcionira u neobrazovanim sredinama, kao što ga kapitalizam usisava i koristi besplatan ženski rad. Ipak, iako se majka udaje za doktora, njena uloga ostaje slična, ali je svakako manje nasilna, manje prljava, egzistencijalno sigurnija i ona može održavati iluziju sebe kao slobodnog bića. Majku u romanu nipošto ne osuđujem, puštam čitateljima da interpretiraju njenu ulogu kako žele.

Rodni obrasci sigurno postoje i u radničkoj i građanskoj familiji, samo ih pokreću drugačije silnice. Ono što je meni izuzetno zanimljivo za promatrati je da su građanske obitelji zapravo dosta nuklearnije – uloge su jasno postavljene, a kada dolazi do nekog pucanja, kada osoba ne može izvršavati svoju ulogu zbog bolesti, smrti, onda to mjesto popunjava novac, njegovateljski rad, netko izvana. Dok u seljačkim i radničkim obiteljima unatoč nasilju i oskudici, ili baš zbog njih, konstantno dolazi do prelijevanja uloga, odnosi s rodbinom su kompliciraniji i kompleksniji, tako je i Gloriji majku dijelom zamijenio djed.

(Foto: Duška Boban)

Oproštaj od dijelova nepostojećeg identiteta

Book&zvook objavio je "Zemlju bez sutona" u audio-izdanju, jeste li slušali svoj roman, sviđa li vam se?

Odličan je, Lana Barić je prava Glorija, pripovijeda točno s onim grčem koji Glorija cijelo vrijeme osjeća.

Uskoro izlazi vaša druga zbirka poezije, o čemu pišete?

Zbirka izlazi najvjerojatnije u rujnu, u Frakturi, urednik je Marko Pogačar. Shvatila sam da sam preokupirana vlastitim stambenim pitanjem pa će se knjiga zvati "Temeljenje kuće". Brat mi je nakon očeve smrti, protivno svim seoskim običajima, dao svoj dio zemlje, i otad stalno razmišljam kako bih htjela pojatu na toj zemlji pretvoriti u pravu kuću, ali znam da vjerojatno nikada neću imati novca. Rukopis s jedne strane subvertira priručnik o gradnji kuće, a s druge strane daje pogled na gradnju kuće iz ženskog rakursa. Uvijek sam se pitala što se dogodi ženi kada naslijedi zemlju u vukojebini i sada znam – lagani osjećaj beznađa. Na kraju svake pjesme upisujem imenicu kuća, pjesme su u prozi, izgledat će kao male ciglice, ima ih 40, bilo mi je važno omeđiti četiri strane svijeta, nadam se da će i korice simulirati krovište. Paralelno, dok sam pisala kuću, brat je gradio svoju i bilo mi je važno odati počast bratsko-sestrinskom odnosu i u samoj zbirci. Pišući zbirku, bila sam inspirirana T. S. Eliotom, američkim pjesnikinjama Marie Howe i Louisom Glück, Ankom Žagar i Petrom Gudeljom, kao i bosanskohercegovačkim pjesnikom Ilijom Ladinom, kojeg sam otkrila još dok sam pisala roman. Mislim da je ova knjiga i moj oproštaj s ulogom žene koja mora roditi i udati se, oproštaj od dijelova mog nepostojećeg identiteta. U toj kući sve bubri i živi, svi aveti, duhovi, demoni, moji sretni momenti, ona je sve nekako obuhvatila.

"Nada. Nada se pojavljuje između dva sela na granici dviju ograda", pišete u "Zemlji bez sutona". Tko je vaša Nada i na kojim je međama pronalazite?

Nada u "Sutonima" je lik koji otvara put Glorijinoj baki da ode sa sela u grad, ne zove se tako bez razloga. Ona je žena koja poguruje drugu ženu prema boljoj budućnosti. Tako ja vidim nadu, kao drugarstvo, neobavezne drugarske momente, trenutke u kojima nesebično dijelimo i pomažemo jedni drugima, plačemo i smijemo se. Doduše, ja još uvijek učim da nije sramota tražiti pomoć, ali moji prijatelji prepoznaju i kada ne pitam.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma